Ante Gotovina  

 Hrvati AMAC | Hrvati AMAC forum | Povucite optužnice | Kardinal Vinko Puljić | Klevetnici i farizeji |
Odvjetnički novinari |  Tito krvnik |  Hrvatski Hämling    

 

      HOUŠ forum

 

    

 

Pater Ante Perković svjedok istine o ratnom i poratnom Vukovaru

Pater Antu Perkovića prvi puta sam upoznao u Zagrebu kada je došao na poziv zagrebačke katoličke mladeži govoriti o ratnim i poratnim događajima u Vukovaru. Nekoliko godina kasnije nakon moga preseljenja u Vukovar upravo sam s vukovarskim franjevcima, među kojima je bio i pater Ante, intenzivno surađivao oko promicanja hrvatske kulture u gradu. U Gradu heroju franjevački samostan je oduvijek bio mjesto okupljanja. Taj samostanski prostor posebice je za brojne povratnike postao oaza mira, ali i duhovne i kulturne okrijepe nakon mirne reintegracije.

Jer, vukovarski franjevci uvijek su ga rado ustupali na korištenje pa je prije obnove Hrvatskog doma, upravo Pastoralni centar sv. Bone bilo jedna od rijetkih i dobro uređenih funkcionalnih dvorana gdje su se odvijali gotovo svi kulturni događaji prije svega oni koji su vezani uz rad vukovarskog ogranka Matice hrvatske, ali i održavali pojedini znanstveni skupovi koje je posebice podupirao tadašnji vukovarski gvardijan mr. sc. Zlatko Špehar.

Iako je pater Ante u to vrijeme bio vezan za svoju župu u Borovom naselju ipak sam ga često viđao na svim tim kulturnim i vjerskim događanjima. Taj tihi ujak nasmijana lica, ali lica koje je i onda kao i danas odavalo sve iskustvo stradanja njegovoga naroda i njegovoga grada također je pisac brojnih članaka, a samostalno ili kao suradnik sudjelovao je u izradi nekoliko značajnih knjiga o povijesti franjevaca od kojih posljednja nosi naslo: “Slikom i riječju kroz povijest župe sv. Josipa radnika, Vukovar-Borovo naselje 1938.-2008.” Pater Ante od rane mladosti Vukovar je nosio i nosi u srcu. Danas pater Ante Perković živi u Cerniku te smo ga zamolili da se za čitatelje Hrvatskog slova, uoči Dana siječanja na žrtvu Vukovara, zbog svih kontroverzi koje ovih dana izaziva posjet srbijanskog predsjednika Tadića Vukovaru i Ovčari, prisjeti na ne tako davne događaje iz 1991. godine, ali i Vukovara kao je izgledao nekad te kakav bi trebala biti po njegovom mišljenju Vukovarska Hrvatska u budućnosti.

1. U Vukovar ste došli u vrijeme druge Jugoslavije kako je u to vrijeme bilo živjeti u tom gradu, tj. kakav je bio vjerski život, ali i položaj hrvatskog katoličkog stanovništva?

Najprije moram reći da sam u Vukovaru bio kao kapelan u župi sv. Filipa i Jakova i član samostanskog bratstva od 1972-75. Bilo je to moje prvo svećeničko mjesto. Mlad nadobudan, spreman za svoje poslanje bio sam prisutan na svim mjestima gdje se odvijao život. Bio me je pun grad. Bilo je to vrijeme poslije Hrvatskog proljeća. Posebno su mladi Hrvati-katolici osjetili da baš u crkvi imaju svoje mjesto, a i oni koji to nisu bili osjetili su neki novi ljudski pristup životu. Crkva je bila puna mladih na njihovoj misi. Nije trebalo probuđivati nikakvu nacionalnu svijet. Sve je to doduše bilo u zraku i sve je mirisalo po progonu “Proljećaša” onoga što je istinski hrvatsko, a mi smo molili, pjevali, svirali, igrali, radovali se i budila se nada u bolje sutra.

No, nakon tri godine premješten sam u Našice šest godina, Kloštar Ivanić tri godine i opet u Našice šest godina da bi u Borovo naselje za župnika došao 1990. u kolovozu. Tada mi reče jedna vjernica koja je bila onda kao “omladinka” iz grupe mladih a već gospođa i majka “Pater nije više Vukovar što je bio a ni vi niste što ste bili.” Doista kada sam došao u gradu je bila već neka loša atmosfera narastao je antagonizam između Hrvata i Srba, mislim potaknut prošlošću, srpskom privilegiranošću, teškom ekonomskom situacijom. Borovo od koje ga se dvije trećine živjelo nije mjesecima davao plaće nego samo otkaze kao tehnološki višak. Već sam tada otvorio Caritas u župi i pomagao hranom one koji nisu primali plaće a ni vrta ni potkućnice nisu imali. Nisam gledao da li je tko Hrvat ili Srbina nego dali živi u soliteru (stanu) ili u obiteljskoj kući.

Pisanjem i pjesmama posebno su mladi davali do znanja da su nacionalno svjesni i da žele veću slobodu za izražavanje svoje nacionalne pripadnosti, vjerujući da će im oslobođenje od srpske hegemonije donijeti ljepšu budućnost. Jaz je već dubok da se govorilo o stražama o bdijenju radi mogućih lokalnih napada. Bez obzira na sve tražio sam susret sa pravoslavnim svećenikom u Borovu selu jer u naselju nije ni bilo pravoslavne crkve, da se porazgovorimo ili dogovorimo kao ćemo poći u školu na vjeronauk jer se tada otvorila mogućnost što je za mene i za njega svakako novost i nova šansa naviještanja Evanđelja. Oni za vjeronauk nisu bili zainteresirani. Posjet našoj crkvi bio je dobar. Ali već za Prvu Pričest imali smo problema jer se na kraju naše Ličke ulice već pucalo. Na Uskrsni ponedjeljak osvanule su barikade na ulazu u Borovo selo, koje sam u nevjerici išao vidjeti i zaista vagon na pruzi naoružani civili te njihovi tv snimatelji. Zapanjujuća je bila vijest da je 12 hrvatskih redarstvenika masakrirano u Borovo selu. Svjedočili smo preko 40 što tenkova što oklopnih vozila JNA iz Osijeka kako prolazi u Selo. No, nismo znali s kojom zadaćom idu pa mi se miješao osjećaj da li se radovati što će spriječiti eskalaciju sukoba ili da ih se tijelima zaustavi jer idu zaštiti zločince?

U kolovozu, točnije 2. 8. pada prva minobacačka granata na sred crkve Gospe Fatimske i ruši strop pred kip Gospe. Uvijek sam pomislio to je kulminacija ovo je previše ne sluteći da će to biti tek početak konačnog uništenja. Ljudi su se sklanjali i odlazili a ostali su oni koji su bili hrabri braniti sebe i svoje. Crkva je bila meta sve većeg broja granata a kako je bila moderne gradnje i puno stakla nije imala mjesta za sigurno skloniti glavu pa sam zajedno sa kapelanom pokojnim Ivanom Mikićem 15. rujna otišao u samostan u Vukovar. Mnoge nam je stvari spasila g-đica Snježana Tićac koja je živjela u Naselju i nama počela kuhati. Iz Vukovara dok je bilo moguće dolazio sam u Borovo naselje, susretao se s braniteljima i vođom obrane Blagom Zadrom.

2. Bili ste prije Hrvatskog domovinskog rata župnik župe sv. Josipa radnika te ste sudjelovali i u izgradnji nove crkve u Borovom naselju. Možete li nam približiti te dane s obzirom na činjenicu da “drugovi” baš i nisu bili spremni dopustiti franjevcima izgradnju nove crkve. Tko vam je pomogao?

Crkvu je još p. Flavijan Šolc dogotovio. On je uz velike poteškoće izborio dozvolu za gradnju crkve tada u njivama gdje i nije bilo puno kuća jer na mjestu kupljene kuće na Krivoj bari nije mogao ni pomisliti da će tamo dati graditi crkvu. Išao je i u Beograd da dođe do te dozvole. Uspio je. Pater Franjo Tomašević je uredio samostan od velikih prostorija koje su bile u sklopu novosagrađene crkve. No, ja sam htio crkvu iznutra urediti jer je bila prazna i u tu svrhu već pogodio posao, dao kaparu i skelu, pošao u Njemačku da malo prikupim novaca za taj posao. Rat je počeo i ja sam se odmah vratio.

3. Crkva je završena i posvećena 1991. godine neposredno prije same agresije na Vukovar i Hrvatsku? Kako ste doživjeli te dane početka agresije? Molim Vas možete li se prisjetiti događaja u Borovom Selu, ako se ne varam od tamo su krenuli i prvi prognanici koje ste primili u svoju župu?

Na ovo pitanje sam već odgovorio, ali moram spomenuti da sam nakon izgona ili bijega Hrvata iz Borova sela neke posjetio u đačkom domu gdje su se privremeno smjestili i ostao potresen zamišljenošću i izgubljenošću tih ljudi koji su sve napustili da sačuvaju živu glavu. Bili su u nevjerici da im se to dogodilo. Pokušao sam im biti kakvo takvo ohrabrenje i potpora. Neki se ni danas nisu vratili jer su uvjereni da im ondje nema sigurna i lijepa života. Pogotovo kada su vidjeli da se svi abolirani vraćaju, imaju lokalnu upravu, svoju školu i ostale pogodnosti što im Hrvatska država daje. Dvije sam godine inzistirao da na groblje u Borovu selu postavimo križ, jer tamo su katolici vjekovima živjeli i pokapani, računajući da to nije pravoslavno groblje nego mjesno u koje se ukapaju svi koji ondje žive.

4. U vrijeme velikosrpske agresije tih najtragičnijih dana u novijoj hrvatskoj povijesti vukovarski franjevci su ostali sa svojim narodom. Koliko Vas je tada bili i što ste sve radili?

Prije svega služili smo sv. mise u našem podrumu, molili, odlazili u skloništa da ljude hrabrimo molitvom i pouzdanjem u Boga i naše branitelje, pohodili ranjene u bolnici, gdje je naš fra Smiljan kao medicinski brat bio na usluzi bolničkom osoblju u brizi oko ranjenika, služili misu i u radio postaji kao i skloništu Borova Comerca. Bilo je odlazaka k braniteljima koji su željeli sv. ispovijed ili su oni došli k nama. Spašavali smo knjige i ostalo kulturno blago crkve i samostana da ih ne unište granate ili kiša jer je krov bio razvaljen.

5. Pater Ante svjedok ste stradanja Vukovaraca nakon prestanka aktivnog otpora. Možete li nam ukratko reći kao ste proživjeli ulazak paravojnih srpskih postrojbi na čijem se čelu nalazila moćna JNA te tko je Vas franjevce odveo u zatočeništvo četnici ili pripadnici JNA? Jeste li u početku i Vi bili zatočeni u jednom od vukovarskih sabirno-distribucijskih logora?

U očekivanju da će nam se pomoći i da Vukovar neće pasti, da će prestati pucnjava i razaranje i kako ćemo izići iz podruma razdragani i sretni bez obzira što je sve uništeno. No, dogodilo se najgore. Branitelji bez mogućnosti obrane morali su spašavati goli život kao i toliki civili po brojnim malim i velikim skloništima. Nakon noći bdijenja i očekivanja u neizvjesnosti, spremni na sve, tko će nam na vrata, osvanulo je tiho jesenje jutro. S tenka je odjekivao poziv na predaju. Na što mi nismo reagirali jer se nismo ni borili niti oružje imali. Pa smo mislili da nas se to i ne tiče. Na sreću u samostan su došli mladi vojnici naoružani do zuba sa svojim kapetanom (M.M) misleći da je samostan pun “ustaša”, ali kad su vidjeli tko smo, što smo i gdje smo opustili su se a i nama je bilo puno lakše nego da su došli oni drugi kojim bi bio gušt u najmanju ruku maltretirati nas ako ne i pobiti, kao su i rekli neki od njih “Da sam vas ja našao…” Mi smo razgovarali o tome kuda da idemo i što da činimo. Zaključili smo ostati gdje jesmo uzdajući se u Boga i njegovu Providnost. U tom zadnjem danu bilo nas je pet svećenika franjevaca i grkokatolički svećenik, za kojeg su nam rekli da su ga ustaše ubili, pet časnih sestara i roditelji našega p. Zvonka Lutrovića. Ostavili su nas da bi sutradan došli vojnim kamionom i odvezli na Velepromet, kao vratiće te se za koji sat ili dan. Tu je bilo, još od jučer, puno naših žena i djece pod strehom a muškarci su po hangarima. Pristupale su nam neke poznate vjernice i govorile da je tu noćas puno ubijeno naših ljudi. Tu je bila vojska, paravojnici i pravi četnici i ženske u vojnim uniformama. Počelo je odvajanje muškaraca od žena koji smo ovaj dan pristigli, a onda iz grupe muškaraca izdvojili su Srbe, kojim su obećali borbu za Osijek i dalje a nas ekspedirati u Hrvatsku. Kako smo se mi izjasnili da mi želimo ostati u Vukovaru u našem samostanu i time očitovali da smo svećenici, bilo je na nas povike i prijetnje. Za malo pod naoružanom pratnjom morali smo u autobus i kad se dobro napunio vozaču je rečeno da vozi za Mitrovicu.

6. Također Vi ste i proživjeli stradanja hrvatskih branitelja i civila u srbijanskim koncentracijskim logorima u Srbiji. Možete li nam iznijeti neko vaše sjećanje koje Vam se urezalo u pamćenje? Koliko ste bili zatočeni?

Puno se toga duboko usjeklo u pamet i ne može se zaboraviti. Teško mi je bilo vidjeti nemoćne naše branitelje nad kojima se iživljavaju “hrabri” ratnici koji su razarali sa velike distance i nemoćne naše stare ljude koji su morali podnositi ovu torturu od vike, psovke, ponižavanja do batina. Teško je bilo gledati naše teške ranjenike ostavljene na zatvorskom podu nemoćne i slabe ili pak tako isprebijane izmlaćene da ih se jedva prepoznalo. Nakon tri tjedna uz zavrzlame – Batajnica - Vrhovni vojni sud – Batajnica - Vrhvni vojni sud - Batajnica i konačno razmjena 10.12. 1991. na zračnoj luci Plesu za njihove kontraobavještajce.

7. Nakon izlaska pridružili ste se vukovarskim prognanicima. Koje su bile tadašnje potrebe vukovarske prognaničke populacije i što ste Vi radili?

Jednu godinu je sam p. Branimir, vukovarski gvardijan bio zadužen da nastavi raditi sa prognanicima a ja sam bio raspoređen u Viroviticu. No, kako je povratak bio neizvjestan i mene je Uprava Provincije poslala u Zagreb da zajedno sa p. Branimirom brinem o svojim župljanima. Mi smo zapravo uspostavili takozvanu personalnu župu ili župe Vukovar i Borovo naselje sa sjedištem u Novom Zagrebu na Sigetu u našem samostanu. Nastavili voditi svoje matične knjige. Po svim većim smještajima (hoteli, barake, domovi po Zagrebu, bližoj i daljnjoj okolici…) imali smo mise nedjeljom a svake nedjelje na Kaptolu popodne u 17.00 sati. Za veća skupljanja bilo je to u Sigetu u crkvi sv. Križa. Imali smo vjeronauke, priprave za sakramente, krštenja, vjenčanja, materijalno pomagali koliko smo mogli, organizirali hodočašća, duhovne obnove, velike ispovijedi za blagdane sudjelovali u većim manifestacijama prognanika i slično. Preko ljeta posjećivali smo one rasute po cijeloj Hrvatskoj posebno po obali od Umaga do Baške Vode. Podržavali smo nadu u povratak.

8. Nakon započinjanja procesa mirne reintegracije i franjevci su se vratili u Vukovar. Kakvi su Vas osjećaji obuzeli i kojim ste se problemima prvo posvetili nakon povratka obnovi sakralnih objekata ili brizi za povratnike? Gdje ste uopće živjeli nakon povratka kad znamo da su svi sakralni objekti uključujući i znameniti franjevački samostan prvorazredni spomenik kulture bili potpuno devastirani?

Svaki mogući povratak budio je uzbuđenje. Pa tako i posjet Vukovaru preko p. Marka Malovića koji je jedini kako se zna ostao u okupiranom dijelu Hrvatske u Iloku ispunio me posebnom radošću bez obzira što sam sve vidio srušeno i uništeno. Konačno sam mogao sa propusnicom dolaziti u Vukovar i tražiti one koji su ostali ili su se uspjeli u nešto vratiti. Tada sam spavao u Osijeku u našem samostanu. Čim se moglo u samački hotel gdje sam dobio sobu nastanio sam se ondje. Prvo sam inzistirao na povratu kuće-crkve sv. Josipa na Krivoj Bari gdje je sebi milicija uredila kancelarije nakon što je stavila krov, jer je bio dakako uništen. Čim je bilo moguće počeo sam sa obnovom i nastanio sam se u “svoju sobu” u crkvi sv. Josipa. Tu su me vjernici uvijek mogli naći. Odmah sam počeo skupljati ljude na sv. misu i čim smo bili zajedno bilo je lakše. Onima koji su se vraćali počeo sam pomagati organizirajući Caritas, koji je za mnoge bio način preživljavanja. Tada se priključio i p. Branimir nastanivši se u Vukovaru na Olajnici. Išli smo u sve škole i odjeljenja u kojima su bili naši đaci povratnici. Zaredali su oni veliki sprovodi. Deset subota po od 50 – 70 iz masovne grobnice. Uz to briga oko raščišćavanja ruševina i traženja mogućnosti podizanja srušenoga.

9. U ruševinama crkve u Borovu naselju nađen je i čudom sačuvani kip Gospe Fatimske možete li nam reći nešto o tome?

Da, prva granata na crkvu pala je 2. kolovoza na Gospu od Anđela, strop je pao do nogu Gospe. Tada sam ju odnio u samostan koji je uz crkvu. U tu sobu je poslije direktno udarila granata i sve uništila a na komodi je ostala Gospa niti ogrebana. Uz malo čuđenje odnio sam ju u suteren i ondje je ostala. Kad sam prvi puta došao na ruševinu crkve koja je miniranjem srušena do temelja sjetio sam se onoga kip i rekao braći: “Ako ona Gospa odavde iziđe onda je čudesna!” Kada ja Hrvatska vojska strojevima mukotrpno uklanjala ogroman materijal ni nakraj mi pameti nije bila Gospa. No, na 2. veljače 2000. Svijećnica zove me vojska da je našla neki kip. Ja tamo a ono ta Gospa, lica gotovo neoštećena i tijelo čitavo osim što je bager oštetio. Tako sam taj kip nazvao “GOSPA KOJA JE ODLUČILA OSTATI” aludirajući na ono - ostati u Vukovaru. Ona nas je čekala da se vratimo pa ju je p. Branimir nazvao Gospa povratnika. Nakon podizanja crkve Gospe Fatimske na istome mjestu, svečano smo je pronijeli Trpinjskom cestom i ušla je u svoju crkvu gdje ima počasno mjesto.

10. Danas ste u miru cerničkog samostana pratite li događaje u Vukovaru i što mislite o posljednjem dolasku predsjednika R. Srbije Tadića tom našem “Gradu heroju”?

Ne živim baš u miru i ovdje treba dosta raditi duhovno i materijalno. Neka naša sela ovdje su bila crta obrane kao što je Cernička Šagovina. I Cernik je osjetio rat. Ovdje je i gvardijan tada p. Vjenceslav Janjić, sada župnik u Borovu naselju, ranjen. Što se dolaska g. Tadića u Vukovar tomu sam se nadao i takvo “izvinjenje i žaljenje” očekivao. O agresiji ni riječi, dapače “provejavalo” je mišljenje o jednakoj krivnji. To mišljenje potvrđuje i izjava baš danas u novinama g. Stanimirovića da oni nisu rat počeli i još gore da su u bolnici bili i branitelji preodjeveni, što će reći i neka su pobijeni. Ili on to želi umiriti svoju savjest jer su u njegovoj prisutnosti iz bolnice odvedeni na Ovčaru. Time valjda opravdavaju i nesmiljeno granatiranje bolnice što nema ni u najbezočnijem ratu. Kao što su tvrdili ili bolje rečeno tupili da je na njih netko iz crkve pucao pa su ju zato srušili. Ne bi bio Kristov svećenik ni sin Katoličke Crkve kada se ne bi radovao svakom mogućem unapređenju među ljudskih odnosa, a posebno onih koji žive jedni pored drugih posebno u gradu Vukovaru. Ali kad se to ovako događa malo je nade da smo spremni za suočenje sa istinom. Uvijek sam govorio međunarodnim delegatima koji su dolazili u Vukovar i nas pozivali i prozivali da moramo raditi na suživotu. Mi to i radimo ali ne smijemo preklopiti stranicu dok ju ne pročitamo, jer će ju netko ponovo otvoriti i na svoj način tumačiti i unositi nemir u budućnosti. Naš Caritas je uvelike pomagao i srpsku sirotinju. Moramo živjeti u istini i pravednom miru. Neka se označi agresor i žrtva s bilo koje strane i neka se otkriju grobnice tolikih nestalih.

11. Ima li nade za Vukovar danas, jer kako vidimo politička elita kroji kapu u svim segmentima društva ne mareći za prošlost već se samo deklarativno poziva na žrtvu?

Bilo bi tragično da se ne vjeruje u budućnost, ali ju se mora već sada izgrađivati. Možda će Vukovarci oni najbrojniji “mali” ljudi znati rasvijetliti nedavnu prošlost i postaviti si ciljeve poželjnog života u slobodi i miru sa duhovnim i materijalnim napretkom. Vjerovati nam je i nadati se, premda ima puno razloga za opravdanu dozu sumnje.

12. Ovih dana nam se približava i 19. obljetnica Dana siječanja na žrtvu Vukovara pa Vas za kraj pater Ante molim koja je Vaša duhovna i ljudska poruka hrvatskim građanima posebice Vukovarcima? Što trebaju činiti da u punini zaživi dostojanstven vjerski, kulturni, gospodarski pa i politički život u zemlji i to među svim ljudima dobre volje koji žele da R. Hrvatska zaista bude prosperitetna zemlja?

Ne osjećam se mjerodavnim odgovoriti na ovako kompleksno pitanje. Tim više što naša budućnost ovisi o mnogo utjecajnih faktora modernog življenja. Od ponuda svake vrste preko svih mogućih medija, relativizacije svih oblika i vrijednosti življenja do samoga života u sebi. Kao posljedica je besciljnost, bezvrijednost i besmisao postojanja pa onda samo eventualno vrijedi - užitak ovdje i sada iza čega čovjek ostaje i dalje prazan. Rekao bi ono što je ovih dana rekao papa Benedikt XVI u Španjolskoj. Vratiti se kršćanskim vrijednostima, cjelovitoj ljubavi, obiteljskom zajedništvu, izgradnji vlastite osobnosti, radu, redu i odgovornosti. Poučni prošlošću ne dati se zaskočiti zamkama u budućnosti.

Razgovor s pater Antom vodio Krešimir Bušić
za potrebe Hrvatskoga slova

    18,11,2010.