Tko je i kako Hrvatima oteo medije, katedre i kulturu
Hrvatska pod pipcima udbomasonske hobotnice

Upravo završeni predsjednički izbori ostavili su za sobom niz po(r)uka, od kojih se jedna od najbitnijih tiče medija. Naime, cijelo proteklo desetljeće lijevo-liberalni (udboma-sonski) mediji u Hrvatskoj – nikako „hrvatski mediji“, jer to velikom većinom odavno nisu – krivotvorili su sve izbore, uvijek na štetu hrvatske katoličke većine. I uvijek je ta endemski „šutljiva“ i „apatična“ većina – da ne kažemo nešto točnije i tvrđe – olako prelazila preko toga. (Oprostite, lapsus na samom početku: nije tek riječ o medijima, već i o visokom školstvu i kulturi – dakle, cijelom pogonu društvene „proizvodnje duha“).

Svjesni, dakle, da ta medijska prijevara traje 365 dana godišnje – pa tako cijelo desetljeće i više – ipak imajmo u vidu najnoviju. Akademik Slaven Barišić prošlog je 29. prosinca na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća sažeo bit: „Kontrolirani masovni mediji, (koji) suvereno kontroliraju politički život Hrvatske; kandidate su, čak i prije nego što su se službeno kandidirali podijelili na prvo i drugu ligu, po famoznom protuzakonitom ključu 6 + 6“. Uz to su većinske 'šutljive' gledatelje uspjeli uvjeriti da su izbori nevažni, te da im je najbolje ostati kod kuće, što su ovi i učinili. I konačno, ustrajavanjem na gluposti onemogućili su da kandidati koji imaju što reći (po njemu, dr. Miroslav Tuđman) dođu do riječi.

Na ovu dijagnozu zgodno se tri dana kasnije u Glasu Koncila nadovezao Ivan Miklenić u tekstu „Je li moguć zaokret?“. Govoreći o „hobotnici“ – ne o onoj znanoj korupcijskoj, već o onoj koja ostvaruje „nevidljivu kontrolu nad cjelokupnim hrvatskim društvom“ – rekao je da je ona „pasivizirala vrlo velik dio hrvatskog društva“ i onemogu-ćila svaku stvarnu političku alternativu. Jedno od glavnih oružja joj je „smišljeno medij-sko ignoriranje i prešućivanje“ svih javnih osoba i činjenica koje joj nisu po volji. „Ta hobotnica ima krakove u svim parlamentarnim strankama“, dodatno objašnjava Miklenić.

Umjesto slikovitog izraza „hobotnice“ ovaj novinar za riječitiji odslik ovdašnje „ovisne elite“ predlaže, vidjeli smo, izraz „udbomasonerija“. Njezin prvi dio (Udba) opis je vlasti u Hrvatskoj u pola stoljeća jugokomunizma, koji, preobrazbom u drugi (udbomaso-nerija), zorno opisuje narav vlasti u slijedeća dva desetljeća hrvatske „slobode“ i demokracije“, posebice nakon rušenja hrvatske „Prve Republike“ državotvorca dr. Franje Tuđmana.

Protekli je mjeseci na stupcima ovog lista medijima u Hrvatskoj posvećivana velika pažnja (na primjer, Marijan Bošnjak: „Kako je došlo do medijske okupacije Hrvatske?“, HL, 20. VIII 2009.; Dražen Kos: „Bodo Hombach, čovjek koji stvara medijski zapadni Balkan“, HL, 3. XII 2009. i drugi). Nakon nabrajanja vodećih novinara i televizija, moglo se zaključiti da tiskovinama drmaju njemačko-austrijski, a televizijama angloameričko-židovski meštri – sami ili uz skrušeno ministriranje domaćih vazala. Kolega Kos u svome je tekstu pak utemeljeno zaključio da je nominalno njemački WAZ iz Essena, većinski vlasnik EPH-a (možda čak i 60 posto novina u Hrvatskoj), zapravo „propagandni stroj britanskih interesa“.

Ovome dodajmo: kultura koja hara svim medijima i društvom nije ni hrvatska, niti katolička, već – „urbana“. To u prijevodu s današnjeg orvelovskog novogovora znači: kultura multinacionalnih (angloameričko-židovskih) korporacija. Drugim riječima: ono što će Hrvati gledati, čitati i konačno misliti i osjećati, proizvode Angloamerikanci i Židovi, revno prenose Nijemci, poslužuju naši udbomasoni, a kusamo – svi mi (bez suvišnih zašto). Stvarnih znanja i znalaca o ovoj piramidalnoj vezi nas i Njih – osobito o krajnjim vlasnicima novca, koji stoje iza raznih bezimenih medijskih zaklada – ima malo, a ako ih i ima, bave se mahom beznačajnostima. Među ostalim i stoga što su mnogi profesionalci, recimo, sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, Instituta za međunarodne odnose i sličnih, i sami korumpirani, odnosno čine dio rečene hobotnice. Ona ih za šutnju i laž nagrađuje s nešto dolara i mnogo zujanja po virtualnom prostoru akademskog Kozmopolisa.

Kolonijalno stanje

Kako je došlo do ovog gotovo potpuno kolonijalnog stanja: Hrvatske bez svoje puške na svome ramenu, svoje lisnice u svome džepu i konačno – bez svoje pameti u svojoj glavi? „Godine nulte“ hrvatske demokracije i neovisnosti (1990.) ova je zemlja imala tek šačicu odmetnutih – jugonacionalističkih i, potom probritanskih Sorosevih – redakcija: Vičevićeva Novog lista, Kulušićeve Slobodne Dalmacije, Feral Tribunea, Radija 101 i još ponekoga. Čak su i počeci Pavićeva Globusa i EPH-a bili barem djelomice „državotovorni“ (sjetite se slavne Globusove priče o „vješticama iz Rija“). Bio je to ipak samo privid novostečenog suvereniteta: gomila nepomirljivih hrvatskih neprijatelja, naslijeđena iz jugokomunizma, ostala je po svim redakcijama.

Prvi prijelom zbio se 2004. godine nakon pokušaja udbaškog puča Josipa Manolića i Stipe Mesića u HDZ-u i Hrvatskom (tada državotvornom) saboru i državi. Njihov politički neuspjeh brzo je nadoknađen u medijima: najprije prosvjed za „urbani“ Radio 101 (21. studenog 1996. godine), u znaku američkog Ujka Sama koji upire prstom u Hrvate i kaže im da je „vrijeme da se krene“ (rušiti tvorca suverene Hrvatske). Potom se 1998. godine u istom tom „urbanom Zagrebu“ osniva lijevo-liberalni Jutarnji list, čime EPH postaje vodeći novinski nakladnik. On kasnije postaje vazalom njemačkog WAZ-a, kojeg netko moćan čini medijskim hegemonom znatnog dijela tzv. Zapadnog Balkana, te srednje i istočne Europe.

Završna faza medijskog porobljavanja zemlje dogodila se u Mesićevoj, Račanovoj i potom Sanaderovoj „trećejanuarskoj Hrvatskoj“. Najprije je, pred odlazak, Račanova vlada 16. rujna 2003. godine odvalila trećinu, odnosno četvrtinu nacionalnog „televizijskog suvereniteta“. „SDP je namjestio da RTL dobije treći program HTV-a“, pisao je 27. studenog 2003. godine toj istoj Partiji skloni Novi list. Hrvatski protukandidati iz kutinskog NeT-a u istom članku optužuju Ivu Josipovića, tada člana Vijeća HRT-a, da je upravo on odradio Račanovu zadaću da kanal proda Nijemcima, a ne Hrvatima. „Josipović je za određeni posao nagrađen visokim mjestom na listi SDP-a, koje mu je omogućilo ulazak u Sabor“.

Javno se bunila samo novinarka HTV-a Branka Šeparović i još ponetko. Ona je 15. prosinca 2003. godine rekla u Slobodnoj Dalmaciji da Hrvatsku televiziju „smišljeno uništava“ angloameričko-židovski oligarh George Soros (njegova petokolonaška agentura Forum 21 razgrađivala ju je još od druge polovice devedesetih). „Ne postoji ni jedan razlog zbog koje bi HTV svoj treći program nekome poklonio, odnosno zašto bi se nacionalno dobro, tj. televizija, za jednu trećinu uništilo, amputiralo, komercijalizi-ralo“, uzaludno je upozoravala. Ljevičarski, ali nacionalno osjetljivi komentator Novog lista Ivo Jakovljević povukao je paralelu s 97 posto banaka predanih u vlansištvo stranaca: sada, eto, prodaje i „cijeli informacijski sustav“ i to za „sramotno, gotovo korupcijski nisku cijenu“.

Hrvatski suverenistički naivci možda su se nadali da će pobjeda HDZ-a na izborima 23. studenog 2003. godine zaustaviti rasprodaju nacionalnih medija: ta zar nije njezin vođ Ivo Sanader 2001. godine predvodio antihaaške prosvjede na splitskoj Rivi? Pokazalo se to najvećom zamislivom prijevarom narodnjačkog biračkog tijela.

Medijske posljedice: Hrvat Ivan Ćaleta pod sumnjivim okolnostima u lipnju 2004. godine prodaje i treću četvrtinu nacionalne televizijske „supstance“, Novu TV, Ronaldu Lauderu, jednom od najmoćnijih Židova svijeta. Još rječitije: 2. prosinca 2003. godine u Vjesniku požutjeli proljećar Božo Novak u ime Soroseva HHO-a poručuje Sanaderu: „ruke dalje od medija!“ Zvuči to samo naizgled demokratski: ali Novaku nije padalo na pamet da isto poruči Račanu kad je u svibnju 2001. godine izvršio udar na tada Jovićevu nezavisnu i hrvatsku Slobodnu Dalmaciju (sve ostalo ionako je već bilo u njegovim rukama).

Sanaderova navodno narodnjačka stranka HDZ mogla je barem nešto uraditi i s HTV-om, Slobodnom Dalmacijom i Vjesnikom. U Italiji, recimo, vladajuća Berlusconijeva stranka najnormalnije vodi glavnu riječ na nacionalnoj televiziji – tko će drugi, ako ne većina? Zar da to radi manjina, kao u Hrvatskoj? U kojoj su to još zemlji, osim Hrvatske, mogući u udarnim televizijskim emisijama Denis Latin i Aca Stanković, otovreni neprijatejli te iste države?

Sanader je, dalje, Slobodnu Dalmaciju izručio EPH-u, koji je po dogovoru hvalio njega, a surovo blatio cijelo tuđmanovsko naslijeđe HDZ-a. Vladimir Šeks je, naravno tek po Ivinu odlasku, govorio da ga je upozoravao na EPH-ovu dvoličnost, ali Sanader je očito, negdje i zbog nečega, sa svojim „njemačkim“ pajdašima čvrsto uglavio dogovor. Vjesnik je, iako bolji od drugih hrvatskih dnevnika, ostao režimskim listom bez većeg utjecaja.

Gdje je izlaz?

Pravilo je dakle: domaća udbomasonerija, koja, reče Miklenić, „ima krakove u svim parlamentarnim strankama“, i njezini angloameričko-židovski, ali i njemački gazde, već dva desetljeća hrvatskom narodu otimaju sve medije. I ništa ne vraćaju – čak i kad se narod jasno opredijeli na izborima! Dokazuje to ne samo Sanader, koji je morao poslušati Božu Novaka, kojeg hrvatski narod nikada, nigdje i ni za što nije izabrao – ali jest gazda Soros!
Dodatni dokaz je nedavna nakana HTV-a da pokrene svoj novi program, na što su odmah graknuli poslovođe zavojevačkih televizija – i od novog kanala ništa! Istina, udarnu globalizatorsku političku promidžbu uglavnom provode EPH-ove i druge tiskovine. Strane televizije rade podmuklije: gnjusobama kao Trenutak istine, Big Brother i svojim ideološki jednobojnim holivudskim otpadom, godinama ustrajno i djelotvorno ruše kršćansku matricu – odnarođuju, hiperseksualiziraju i brutaliziraju hrvatsku mladež – što je prvorazredna podrivačka politika. Ali, primjer Nove TV, koja je bezočno na ovim izborima diskriminirala nepoželjnu šestoricu, pokazuje da njezini gazde žele u Hrvatskoj imati i „svoje predsjednike“.

I za kraj: što učiniti? Za početak, sve više Hrvata shvaća ovu globalizatorsku otimačinu medija, ali moralo bi ih to još i više. Dalje, valjda se malo i obodriti: i u takvim pokorenim medijima ima političkih Hrvata. Manjina ih čak i piše (Milan Ivkošić u Večernjaku, Josip Jović u Slobodnoj Dalmaciji i drugi); puno više ih tek preživljava. Postoje i sasvim hrvatski mediji – oni u okrilju Crkve, od Glasa Koncila pa dalje. Nisu ni sve lokalne televizije i radijske postaje u dohvatu Hobotnice.

Stvar je, zapravo, i vrlo jednostavna i beskrajno teška: treba ojačati postojeće i stvoriti nove narodne medije te bojkotirati protunarodne i – gdje je to moguće (na javnoj televiziji) – boriti se protiv njih. To ne mogu ni sami novinari, ni pojedini poduzetnici, niti preostale hrvatske institucije, a još manje ovakav rashrvaćeni HDZ i ovakve suludo rascjepkane stranke desnice. To mogu samo svi zajedno: hrvatski narod u cjelini. On svoje medije moraju žarko željeti, a, osim toga, dobro bi mu došlo i nešto znanja. Inače, pokazali su to i ovi izbori, jao ti ga se nama!.

Piše Domagoj Barić
Hrvatski list, 14. siječnja 2010.