UDBA je do raspada SFRJ ubila 60 Hrvata emigranata

ZAPAD JE BIO BLAGONAKLON PREMA JUGOSLAVIJI

Kako ste došli na ideju napisati knjigu o tajnim službama bivše Jugoslavije, operacijama i likvidacijama za koje vjerujete da je odgovorna Uprava državne bezbjednosti?
          Tokom 90-ih godina prošlog stoljeća, kada sam bio uključen u lov na ratne zločince u BiH i na prostorima bivše Jugoslavije, zaintrigirala me činjenica da su mnogi od najtraženijih osoba bili povezani sa tajnom službom bivše Jugoslavije. Željko Ražnatović Arkan možda je najpoznatiji i najsvježiji primjer ovakvog tipa. On je imao opširnu povijest sa službama države sigurnosti, odnosno UDB-om, tokom komunizma. Mnogi, poput Arkana, učestvovali su u “specijalnim akcijama“ usmjerenim protiv radikalnih emigranata van prostora bivše Jugoslavije za režim Josipa Broza Tita. Kao kontraobavještajni oficir, u početku, bio sam zbunjen činjenicom da su mnoge ubojice i razbojnici koji su povezani sa organizovanim kriminalom - mafijom, istovremeno bili i visokorangirani suradnici UDB-e. Svi oni su imali VIP status - veze i protekcije. Ali, vrlo brzo sam shvatio da su ti ljudi bili dijelom međunarodnih operacija, dijelom dekadama dugog rata kojeg je vodila Titova tajna služba protiv “neprijateljske emigracije“. Nemoguće je razumjeti u potpunosti zbivanja u bivšoj Jugoslaviji poslije 1991. godine, ubistva, korupciju, masovne zločine, atentate, bez razumijevanja kako se UDBA tajno borila protiv terorizma. Mi, posmatrači sa strane, mislimo o događajima kakav je bilo ubistvo Zorana Đinđića iz 2003., kao “normalnim“ likvidacijama. Ali, kada je premijer Đinđić likvidiran usred bijela dana od ubojice koji je istovremeno službenik državne bezbjednosti i boss organizovanog kriminala i koji je odgovoran za ubistva u više zemalja, to nije “normalna” likvidacija. To je naslijeđe UDB-e, ono što ja zovem “Titovim duhovima“.

Kada i kako ste prvi put saznali za aktivnosti i likvidacije UDB-e, i koji je to bio slučaj koji je privukao Vašu pozornost?
          Kao i svtako tko se zbliži sa veteranima UDB-e. Kao što je ruski premijer Vladimir Putin jednom rekao: “Ne postoje bivši obavještajci.” Ja sam čuo priče u kavanama, poslije dosta ispijenih pića. Priče o operacijama protiv terorista u Stuttgartu, ili Sydneyu. Priče o nadgledanju, nadziranju koje je vodilo ubistvima koja su se događala na čitavom Zapadu, posebno tokom kasnog perioda Hladnog rata. Uzbudljive, ali krvave priče, nisu ličile ni na šta od onoga što sam ranije čuo i znao. U početku nisam vjerovao, ali bio sam radoznao i tako sam počeo istraživati, nezvanično, kako to špijuni vole reći, pravio sam “hobi dosje”. Bio sam zapanjen kada sam otkrio da je većina onoga što su mi udbaši ispričali zapravo istina. Prvi slučaj u koji sam duboku ušao bilo je ubistvo hrvatskog disidenta Brune Bušića u Parizu koje se dogodilo u listopadu 1978. godine. Bilo je to čisto izvedeno UDB-ino ubistvo. Iako je Bušić bio veoma simpatičan hrvatskim nacionalistima, on nije bio “terorista“, ali svejedno je ubijen - metkom u glavu iz neposredne blizine kao i većina žrtava koje UDB-a naziva “crnim programom“. Slučaj Bušića također ilustrira primjenu dvostrukih standarda na Zapadu kad su u pitanju zločini UDB-e. Naime, samo mjesec dana prije ubistva Bušića, bugarskog disidenta Georgi Markova ubila je bugarska tajna služba u Londonu. Taj svjetski poznat “slučaj kišobran“ izazvao je bijes Zapada. Istraga je još uvijek otvorena, britanska policija nastoji rasvijetliti slučaj i hapsi ljude i danas, 32 godine nakon ubistva. Ali, nikoga na Zapadu nije mnogo zanimalo kada je Bušić brutalno likvidiran dva tjedna kasnije u Parizu. Slučaj je zaboravljen. Tito je bio koristan Zapadu, tako da su zločini UDB-e uglavnom ignorirani, čak i kada su jugoslavenski agenti brutalno vršili likvidacije vani. Tokom trajanja Hladnog rata UDB-a je ubila više ljudi na Zapadu nego čitav sovjetski blok, ali to je izazvalo veoma malu, ili nikakvu pažnju. Kako tada, tako i danas.

Koliko vremena ste proveli u istraživanju i prikupljanju materijala za Vašu novu knjigu o UDB-i?
          Proveo sam godine baveći se ovom problematikom, ali uglavnom kao hobijem. Bilježio sam razgovore s ljudima u regiji, tražio stare novinske članke objavljene na mnogim jezicima. To je bio postepen proces, kako bi se došlo do činjenica, ali neke stvari nikada neće biti u potpunosti rasvijetljene jer je UDB-a bila veoma tajanstvena, a mnogi od onih koji su znali detalje umrli su, uglavnom nasilno. Teško da je slučajnost da su mnogi UDB-ini oficiri i agenti, od kojih je većina bila umiješana u “crne akcije”, danas mrtvi, a rijetko su umirali u postelji.

Da li ste imali pristup arhivama američkih tajnih službi (CIA, NSA, FBI...) kad je riječ o aktivnostima UDB-e i likvidacijama, te da li ste možda imali pristup takvim arhivama u drugim zemljama?
          Imao sam prilike vidjeti neke američke tajne dokumente i dosjee tokom vremena koje sam proveo u američkoj obavještajnoj službi. Ipak, te materijale nisam koristio u svojoj novoj knjizi jer su oni zabranjeni istraživačima. Važno je napisati istinu, odbaciti mitove, biti precizan i tačan i ako se nešto nije moglo provjeriti, ja to nisam ni koristio. Siguran sam da će godinama kasnije, kada američka obavještajna zajednica dopusti uvid u dokumenta o UDB-i, biti interesantnih priča koje će potkrijepiti moju knjigu. Većina UDB-ine dokumentacije koja se tiče “specijalnog programa“ uništena je početkom 1990-ih kada se Jugoslavija počela raspadati. Ipak, nešto od tih materijala ugledalo je svjetlo dana u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, i ja sam to iskoristio. S druge strane, u mnogim slučajevima UDB-a je vodila računa da ne ostavlja mnogo pisanih tragova, što je dobro za špijune, ali loše za povjesničare.

Da li ste tokom istraživanja pronašli neku zajedničku karakteristiku u UDB-inim likvidacijama?
          Većina UDB-inih likvidacija vani slijedila je standardan model. Jugoslavenski agent progurao bi dezinformaciju u emigracionim krugovima na Zapadu kako bi stvorio konfuziju i međusobne borbe unutar grupa. Ubojica bi poduzeo nadgledanje žrtve nakon čega bi likvidirao metu najčešće metkom u glavu iz male udaljenosti. Ubistva UDB-e bila su često veoma brutalna, mnogo okrutnija nego što je bilo “potrebno“ za ubistvo. U nekim slučajevima žrtve su ubijane noževima, a ubadane su desetak puta. U svim slučajevima likvidacija, UDBA ih je pokušavala prikazati kao “rezultat prepirki između emigranata“. To je priča koju bi zapadne policijske agencije i obavještajni krugovi koji nisu razumjeli jugoslavensku emigraciju često prihvatali kao točnu.

Koliko ste ubistava naveli u svojoj knjizi i da li Vam je poznato koliko je osoba UDB-a likvidirala izvan granica bivše Jugoslavije?
          Teško je reći sa apsolutnom sigurnošću, ali između sredine 60-ih do 90-ih. UDB-a je pokušala izvršiti preko stotinu ubistava i otmica na Zapadu, uglavnom na području tadašnje Zapadne Njemačke, ali i u zemljama Centralne i Istočne Evrope, Britanije, SAD-a, Kanade, Australije, čak i Južne Afrike. Gdje god su se nalazili jugoslovenski emigranti, UDB-a ih je slijedila. UDB-a je širom svijeta likvidirala više od 60 Hrvata, kao i određeni broj Srba i Albanaca. U svakom slučaju, najmanje 80 potvrđenih UDB-inih likvidacija dogodilo se tokom posljednjih godina Hladnog rata u zapadnim zemljama prijateljski nastrojenim prema Jugoslaviji. Također, bilo je oko 12 ubistava u SAD-u.

Da li Vam je poznato tko je bio odgovoran za operacije UDB-e izvan bivše Jugoslavije i tko je naređivao likvidacije?
          U nekim slučajevima, sa priličnom sigurnošću možemo utvrditi tko je odobrio likvidaciju i tko je proveo jer su preživjeli počeli pričati o tim slučajevima nakon 1991. godine. U nekoliko slučajeva, sačuvana je dokumentacija. Danas je prilično jasan generalni obrazac. Političko rukovodstvo, obično na republičkom nivou, zatražilo bi “specijalnu akciju” protiv problematičnih emigranata, neki od njih bili su istinski teroristi, a neki nisu. Na osnovu toga UDBa bi izvršila likvidaciju, ponekad u suradnji i uz pomoć savezne UDB-e iz Beograda. Drugim riječima, većinu ubistava Hrvata izvela je hrvatska UDB-a i agenti koji su bili blisko povezani sa kriminalnim krugovima i koje nije bilo lako dovesti u vezu sa jugoslavenskim vlastima. U nekoliko slučajeva u kojima su ubojice uhićene bilo je skoro nemoguće utvrditi njihove bilo kakve veze sa UDB-om.

Kako biste danas ukratko opisali ovu tajnu službu nakon Vašeg istraživanja?
          Nakon raspada Jugoslavije UDB-a je nestala, ali zapravo nije. Niti jedna bivša jugoslavenska republika nije se doista odredila spram nedjela koje je počinila UDB-a kako vani, tako i kod kuće, a niti jedna od novonastalih tajnih službi nije očistila svoje redove od UDB-inih operativaca koji su imali krvave ruke. Da navedem samo jedan primjer, njemačke vlasti su 2005. godine podigle optužnicu protiv Josipa Perkovića zbog njegove uloge u ubistvu Đurekovića. Međutim, Perković je bio Tuđmanova desna ruka za pitanja sigurnosti početkom 90-ih, a njegov sin Sađa bio je savjetnik za sigurnost predsjednika Stjepana Mesića. Širom bivše Jugoslavije udbaši su jednostavno počinjali služiti novonastalim državama i režimima, bez postavljanja suvišnih pitanja. Jasno je da nikom nije u interesu da se zločini UDB-e zaista do kraja istraže i riješe. Godinama su hrvatske vlasti poludiskretno pokušavale procesuirati Vinka Sindičića, jednog od najplodnijih UDB-inih ubojica, vjerovatno odgovornog za desetke ubistava na Zapadu. On je osuđen u Britaniji za pokušaj ubistva emigranta Nikole Stedula u Š[kotskoj i proveo je desetljeće u zatvoru, a danas živi normalno u Hrvatskoj. U Srbiji, situacija je čak i gora. UDB-ina infrastruktura bila je vitalan lanac začinjen kriminalom, koji je samo djelimično demontiran. Milošević je imao sreće da u svojim projektima koristi UDB-ine likvidatore; svega nekoliko ljudi u Srbiji želi znati istinu o UDB-i i njenim zločinima.

U usporedbi s tajnim službama kao što su američka CIA, ili NSA, izraelski Mossad, bivša sovjetska KGB, smatrate li da je UDB-a bila uspješna i profesionalna služba?
          U čisto špijunskim parametrima, UDB-a je bila izvanredna služba. Ona je temeljito porazila terorističke grupe koje su se globano borile za uništenje Titove Jugoslavije. Ne smijemo zaboraviti da, uprkos ćinjenici da je UDB-a sve svoje ideološke protivnike proglasila “teroristima” i “ratnim zločincima” iako su oni rijetko činili takve grupe, UDB-a ih je smatrala istinski nasilnim, a rješavali su ih se doslovno na veličanstven način! Poraz neprijatelja bio je totalan, a UDB-a je uspješno zagrnula plaptom tajnosti svoja nasilna djela. Sjedinjene Američke Države imaju mnogo toga naučiti u operativnom smislu od UDB-inih taktika i tehnika protiv terorizma. Nijedna služba na svijetu to nije radila, niti danas radi, bolje i efikasnije! Ali, cijena koju je platio narod bivše Jugoslavije za UDB-in uspjeh u borbi protiv terorizma bila je ogromna. Možemo zahvaliti UDB-i i njenim metodama za kriminalizaciju politike i policije, što je endemično u čitavoj regiji. Titu i njegovim špijunima možemo zahvaliti na stvaranju Arkana i nebrojeno drugih masovnih ubojica koji su počinjali u UDB-inom “specijalnom programu“. Svako tko zaista želi poraziti terorizam - UDB-a je pokazala kako, ali budi oprezan što zapravo želiš!

Koja je, prema Vašem mišljenju, bila najspektakularnija operacija, likvidacija u režiji UDB-e?
          Bilo je mnogo slučajeva koji su zaista bili spektakularni. Ubistvo Brune Bušića 1978. bilo je neobično bezobrazno, kao što je bilo i ubistvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Zapadnoj Njemačkoj 1983. godine. To je zaista bila krvava i brutalna afera. Ipak, mislim da je UDB-ina najimpresivnija operacija bilo ubistvo čuvenog ustaše Vjekoslava Maksa Luburića u Španjolskoj 1969., koje je izveo Ilija Stanić, a koji sada slobodno živi u Bosni. Godinama je UDB-a strpljivo infiltrirala Stanića unutar Luburićevog zatvorenog kruga ustaških emigranata, da bi on na kraju divljački ubio Luburića. Slučajevi koji su najviše zabrinjavajući, za mene, bili su oni u kojima je UDB-a ubila i nedužne ljude. Tako je 1972. godine Titov ubojica sustigao Stjepana Đevu, člana Hrvatskog revolucionarnog društva u Italiji. Đevo jeste bio terorista, ali ubojica nije likvidirao samo Đevu nego i njegovu potpuno nevnu suprugu i devetogodišnu usvojenu kćerku Tatjanu. Pet godina kasnije u Čikagu UDB-in ubojica brutalno je na smrt izbo Dragišu Kašikovića, srpskog ekstremnog emigranata, ali je takođe ubio i devetogodišnju kćerku njegove djevojke, Ivanku Milošević. Nikada nisam čuo da je bilo koja obavještajna služba činila takve jezive zločine na međunarodnoj sceni.

Razgovarao: MIRSAD FAZLIĆ (Slobodna Bosna)



JOHN R. SCHINDLER - stručnjak za međunarodnu špijunažu i terorizam

Dr. John R. Schindler, profesor na američkom Pomorskom ratnom koleđu (U.S. Naval War College), početkom ožujka u SAD-u objavit će knjigu „Agenti provokatori: terorizam, špijunaža i tajni rat za Jugoslaviju 1945.-1990.“ (“Agents Pro vocateurs: Terrorism, Espionage, and the Secret Struggle for Yugoslavia, 1945-1990“) u kojoj obrađuje operacije i aktivnosti bivše Uprave državne bezbjednosti (UDB) izvan granica bivše Jugoslavije. Schindleru su dobro poznate operacije tajnih službi jer je skoro deset godina radio za jednu takvu američku službu - Agenciju za nacionalnu sigurnost (U.S. National Security Agency) kao ekspert za kontrašpijunažu i kontraterorizam. Dobar dio svoje “špijunske” karijere proveo je na prostorima bivše Jugoslavije gdje je došao u kontakt sa “bivšim” pripadnicima UDB-e.
J.R. Schindler autor je nekoliko knjiga koje se bave problematikom međunarodne sigurnosti, špijunažom i terorizmom. Njegova knjiga Nesveti teror – Bosna, Al Qaida i uspon globanog džihada rezultat je Schindlerovog višegodišnjeg istraživanja i utvrđivanja veza između ratnih bošnjačkih vlasti i islamskih terorista, o čemu ima brojna saznanja i dokumentaciju obzirom da je dugi niz godina bio na službi u BiH. Knjiga je izazvala brojne kontroverze, ali i osude bošnjačkog establišmenta jer je Schindler pokušao dokazati da je Bosna odigrala istu ulogu za Al Qaidu poćetkom 90-ih godina prošlog stoljeća, kao što je i Afganistan sredinom 80-ih, osiguravajući ratne uslove u kojima mudžahedini mogu pokrenuti sveti rat - džihad.