HKZ u Švicarskoj

 Hrvati Amac | Hrvati AMAC forum    
 

      HOUŠ forum

 

    

 

Ubojstva u Zagrebu dio projekta 'Zapadni Balkan'

Nasilje je posljedica razaranja države od 2000. godine

Za sadašnje razumijevanje eksplozije nasilja u Hrvatskoj nužno se vratiti u 2000. godinu kad je svjetska moć odlučila Hrvatsku proglasiti 'krivom' i uspostaviti simetriju sa Srbijom, kako bi se 'jugoslavensko pitanje' opet moglo tretirati kao cjelina. Scenarij kojim je opozvano 35 najsposobnijih hrvatskih veleposlanika, otpušteno 5000 policajaca, istjerano preko 150 najkvalitetnijih djelatnika obavještajno-sigurnosnog sustava i umirovljenje generale koji su imali najveći ugled u pobjedničkoj vojsci, početak je stvaranja «Zapadnog Balkana».
U državi u kojoj se vrijednosti, primjerice domoljublje, počinju odbacivati, podmitljivost, korupcija nastaje posvuda
U Hrvatskoj je nakon godina ponosa, naglo zavladao ropski duh podaništva i poltronstva, a pristala je da ona o sebi ne odlučuje ništa i sve je prepustila Bruxellesu i Londonu.
Simulacija nasilja na televiziji i u medijima te izazivanje nezadovoljstva štrajkovima i prosvjedima nisu sami sebi svrha, nego su sredstvo za priznanje nemoći vlasti u obavljanju javnih poslova, kako bi netko drugi preuzeo njihovu ulogu.

Piše: Davor Domazet-Lošo

Nakon ubojstva mlade Ivane Hodak, a poglavito nakon ubojstva kontraverznog novinara Ive Pukanića, javno deklariranog kao prijatelja predsjednika Stjepana Mesića, mediji su čitateljstvo i gledateljstvo 'izbombardirali' istovjetnom retorikom – mafija, organizirani kriminal, terorizam, izvanredno stanje, strah, a spominjan je i Bejrut.
Plimni val ovih i ovakvih riječi ukazuje da je stanje kaosa u Hrvatskoj, koja je postala veliko lovište, ušlo u završnu fazu projekta znanog kao promjenljiva slika čovjeka. Radi se o projektu iz operacija psihološkog ratovanja, koji se odvija u tri faze – fazi površnosti, fazi fragmentacije i fazi samoostvarenja. Ovim trima različitim fazama testira se reakcija na stres koji očituju velike skupine društva (narodi) kako bi se nad njima što lakše ostvario određeni politički cilj, odnosno interes.

UBOJSTVA U ZAGREBU – ZAVRŠNA FAZA SCENARIJA

U prvoj fazi, dakle fazi površnosti, ljudi (narodi) se napadaju nečim što nije točno, odnosno to je najčešće inverzija nekog događaja ili procesa, pa i rata. Hrvati su ovu fazu već prošli, bolje rečeno, ona je nad njima ostvarena. Ovom fazom uspjelo se dobrano u hrvatskom narodu postići da je on olako pristao da su hrvatski branitelji zločinci i da je njihovo djelo zločinačko. Sustavnim informacijskim ratom uz pomoć medija, kao 'mekom silom', raznorazni 'vučji čopori' uspjeli su u posljednjih osam godina nadziranu krizu u Hrvatskoj držati na poželjnoj razini.
To je dovelo do fragmentacije koja je pak nezaustavljivo slamala čvrstinu hrvatskoga društvenog poretka razgrađujući prije svega vrjednotu domoljublja, odnosno temelj na kojem je nastala slobodna i međunarodno priznata država Hrvatska.
Ubojstva u središtu Zagreba listopada 2008. nisu ništa drugo nego dio treće završne faze u kojoj se ne samo Hrvati, nego i svi žitelji Hrvatske nastoje dovesti u stanje traženja utočišta, tj. okrenuti se aktivnom preglednom idealizmu. U 'prijevodu' to znači učiniti otklon od politike koja krizu ne će, ne želi, niti može riješiti.
Sve je razvidnije, ne samo analitičarima, da sadašnja poslušnička politička elita u Hrvatskoj nije u stanju ništa svrhovito učiniti u zaštiti nacionalnih interesa. Ona je svoju namijenjenu i programiranu ulogu odigrala, a to je - od Hrvatske učiniti veliko lovište. Postigavši to, ona za gospodare kaosa (svjetsku moć) više nema razlog postojanja i zato je njezin odlazak neizbježan.

NADZIRANIM NEREDOM DO CILJA

Znano je, za onoga tko želi znati, da bez autoriteta ne može opstati ni država ni narod. Kao supstituciju autoriteta Hrvatskoj, ne samo njoj, već spomenuti gospodari kaosa namjerno su nametnuli javno mnijenje, često i virtualno, jer dobro znaju da ono nikad ne može voditi državu i narod. Takav oblik vlasti prije ili kasnije pretvara se u anarhiju što je samo po sebi viši stupanj barbarstva. U njemu licemjerje postaje pravilo vladanja, a podmićivanje (korupcija), prijevare i izdaje nisu ništa drugo nego operatori u postignuću cilja.
U takvom nadziranom neredu prvo što stradavaju su državne institucije kako bi cijeli državni i društveni mehanizmi samoodržanja ušli u stanje entropije. Pravedna, ali neumoljiva strogost koja je glavni čimbenik državne moći, u Hrvatskoj je medijskom propagandom i zavijanjem raznoraznih 'vučjih čopora', uz asistenciju političke elite od 2000., toliko proskribirana da je svedena gotovo na ništicu. Hrvatska je postala zemlja bez pravde i pravednosti.
U takvom ozračju smisao višestranačja i tzv. parlamentarna demokracija, svedeni su na puko mijenjanje Vlade, a ne kako promicati one koji najbolje mogu zaštiti nacionalne interese. Ovu paradigmu demokracije Hrvatska je dosegla na način da je Vesna Pusić mogla ustvrditi kako vlada Ive Sanadera provodi njezinu politiku.

ODBACIVANJEM DOMOLJUBLJA DO KORUPCIJE

U društvu (državi) u kojem se vrjednote, primjerice domoljublje, počimaju odbacivati podmitljivost (korupcija) nastaje posvuda. Do bogatstva se dolazi varanjem drugih i države, lopovskim poslovima, prevladavaju 3r (raspojasanost, razuzdanost i raskalašenost), blijede (slabe) osjećaji prema domovini i vjeri otaca koji se dodatno potiskuju kozmopolitskim utjecajima.
U svemu tomu nasilje je neizbježan operator. Svako nasilje je samo po sebi zlo, ali u projektu promjenljive slike čovjeka, poglavito u fazi traženja utočišta, ono poprima drugi inverzni oblik i u funkciji je korisnosti. Kao što je davno rečeno – cilj opravdava sredstva. Simulacija nasilja (zato ga toliko ima na televiziji i medijima općenito) i izazivanje nezadovoljstva (štrajkovi, prosvjedi) nisu sami sebi svrha, nego su sredstvo za priznanje nemoći vlasti u obavljanju javnih poslova, kako bi netko drugi preuzeo njihovu ulogu. U Hrvatskom slučaju 'taj drugi' na regionalnoj razini je 'zapadni Balkan', a kontinetalnoj Europska unija.
Za sadašnje razumijevanje eksplozije nasilja u Hrvatskoj nužno se vratiti u 2000. godinu kad je svjetska moć odlučila Hrvatsku proglasiti 'krivom' i uspostaviti simetriju sa Srbijom, kako bi se 'jugoslavensko pitanje' opet moglo tretirati kao cjelina.
Za tu zahtjevnu zadaću, odnosno za provedbu faze površnosti ustoličen je političko-stranački 'vučji čopor' ili Hrvatima poznat kao šesteročlana koalicijska vlada. Ta je nova vlast odmah opozvala 35 veleposlanika (naravno onih najsposobnijih), otpustila 5000 policajaca, istjerala preko 150 najkvalitetnijih djelatnika obavještajno-sigurnosnog sustava i umirovila generale koji su imali najveći ugled u pobjedničkoj vojsci.
Zar je onda čudo što je Račan-Mesićeva garnitura iz središta svjetske moći odmah pozdravljena i visoko ocijenjena. Nije stigla ništa ni napraviti, pa čak ni dogovoriti se o stolicama na kojim će sjesti ni o automobilima koje će voziti, iz središta političke ispravnosti u Bruxellesu i Londonu već su počele stizati laskave ocjene. Hrvatska je na početku te 2000. zamalo proglašena najdemokratskijom zemljom svijeta.

VELIKO LOVIŠTE U HRVATSKOJ – LABORATORIJ SVJETSKIH KREATORA NOVOG PORETKA

Ukratko rečeno, 3. siječnja 2000. na izborima je račanovsko-mesićevsko opredjeljenje služnju političkoj korektnosti odnijelo pobjedu nad tuđmanovskom Hrvatskom. Pobijedilo je obećanje blagostanja nad 'nacionalizmom', odnosno trijumfirala je politička korektnost kao izvanjska sila koju nije moglo ništa poremetiti pa ni činjenice Račanovog neglasovanja za samostalnu Hrvatsku, odnosno Mesićeve epizode s UDBA-om, niti njegovo svjedočenje u Haagu, kao ni njegovi protuhercegovački ispadi.
Hrvatskoj je nakon godina ponosa, naglo zavladao ropski duh podaništva i poltronstva. Hrvatska je ostala bez ikakve suvisle vizije vlastitih nacionalnih interesa, bez osmišljenog razvoja i bez elementarnog dostojanstva i samosvijesti. Hrvatska je pristala da ona o sebi ne odlučuje ništa i sve je prepustila Bruxellesu i Londonu.
Od tada je krenuo lov po Hrvatskoj radi uspostave i planetarno važeće 'istine' o Domovinskom ratu kako bi se stvorila virtualna stvarnost u kojoj su svi krivi, a Hrvati ponešto i krivlji.
Hrvatska od tada postaje zemlja nadziranog nereda, veliko lovište, ali i mali laboratorij kreatora novog svjetskog poretka u kojem su se iskušavali, na manjem uzorku, mehanizmi globalnog totalitarizma tj. doktrina političke korektnosti.
Otpočelo je provođenje apsolutnog nadzora nad ljudima, medijima, političkim i civilnim udrugama, u prividnoj pluralnosti koja je stvorena za one koji se ne protive političkoj korektnosti, a time i interesima gospodara kaosa, tj. vladara svijeta, po scenariju koji je gotovo na rubu fantastike, ali, kako je to rekao Dostojevski, stvarnost je ponekad fantastičnija od mašte.

NAJNOVIJI POVIJESNI INŽINJERING HRVATSKE

Trećesiječanjski 'vučji čopor' s Mesićem i Račanom kao predvodnicima, naprosto je imao zadaću provesti povijesni inženjering vlastitog hrvatskog naroda – svjesno i organizirano krivotvoriti povijesna zbivanja tj. proizvesti pristanak kako bi na žrtveniku 'novog svjetskog poretka' Hrvati bili krivi za 'podjelu Bosne' i 'etničko čišćenje Srba', kako bi se pobjednička vojska svela na šet tisuća plaćenika koji će ginuti za interese svjetske velevlasti, kako bi se prihvatio 'Pakt o stabilnosti' kao polazište za «snažne regionalne inicijative» odnosno kao bi se Hrvatska bez ikakvog otpora ugurala u 'zapadni Balkan'. Račan i Mesić u toj prvoj fazi promjenjljive slike čovjeka po doktrini političke korektnosti u dobroj mjeri i uz pomoć 'neslućenih medijskih sloboda' s kojima su oblikovana opažanja, izabirani događaji, nuđene interpretacije i promicani odabrani tumači svega i svačega, uspjeli su posijati tjeskobu i depresiju. Umjesto konstruktivnih impulsa u hrvatskom je društvu prevlada destrukcija.
Stvoreno stanje destrukcije postaje odskočna daska za drugu fazu, tj. fazu fragmentacije. No, nju nije mogala izvesti ista politička elita i zato je Ivica Račan zamijenjen Ivom Sanaderom, a Stjepan Mesić proračunato ostaje kao 'kontinuitet procesa'.
U fazi fragmentacije Hrvati ostaju bez obavještajno-sigurnosnog sustava, bez gospodarskog pojasa, bez telekomunikacijskog i energetskog sektora. Na zlu stranu sudbine odbacuju se Hrvati u isljeništvu, a poglavito oni u Bosni i Hercegovini, ali se zato donose akcijski planovi i izglasavaju diskriminacijski zakoni, a napadi na Katoličku Crkvu povećavaju se za nekoliko potencija. Unatoč proklamiranosti političkog cilja koji «nema alternative», u ovoj drugoj fazi, Europska je unija za Hrvatsku postala sve udaljenija, a 'zapadni Balkan' sve izvjesniji.

STVARA SE PREDVORJE 'ZAPADNOG BALKANA'

Hrvatska nakon što je dovedena u stanje obezvrijeđenih vrjednota, gdje su potrošnja i zaduženje pojedinca i države u punom cvatu, a vlasnik dobara postao je netko drugi, u biti, došla je u stanje iz kojega izlaska nema osim u nasilju, pa i onom najbrutalnijem, hladnokrvnim likvidacijama u središtu glavnoga grada.
U ovakvim okolnostima izvršna je vlast dovedena u poziciju da više nema povjerenje vlastitog naroda, a on, tj. narod sve je više spreman podvrći se volji svjetske moći. Zato je više nego u pravu kolumnist Večernjega lista Milan Ivkošić koji je napisao da «... i Mesić i Sanader moraju računati da i sami snose posljedice stanja u koje su doveli zemlju». Međutim, kako stvari stoje oni nisu spremi za takvo što.
Ako je tomu tako, a nažalost je, onda je Hrvatska sve bliže argentinskom scenariju iz 2001., a to znači da će se nasilje i dalje kotrljati ulicama, bit će i pojava organiziranih skupina nezposlenih, zbunjene i nemoćne policije, kao i apsurdnih suđenja i još apsurdnijih presuda. Potom će uslijediti krilatica – «Neka odu svi!», a nakon nje i pojava deus ex machina – 'zapadni Balkan'.