TUŠKANAC 61 – RIJEČ NA POČETKU

Draga braćo i sestre,

Hrvati katoličke i muslimanske vjere, Hrvati protestanti, židovi i pravoslavci, svi vi nazočni hrvatski domoljubi i državotvorci, svi vi kojima je na srcu teški kamen Bleiburga i još teže breme Križnoga puta, svi vi koje sapinje neizmjerna tuga nad smrću dvadesetak nedužnih i nevinih svećenika i franjevaca koje je progutala mrkla partizanska noć u Lepoj Bukvi kod Macelja s 4. na 5. lipnja 1945. godine.

Nismo dokona čeljad, ne nikako, koja se ovdje na tuškanačkom pobrđu dragog nam Zagreba došla naužiti svježeg sljemenskog zraka, niti smo skitnice koje je bescilj nanio na ovo mjesto prekrasnih vila, tko zna kako stečenih, kao stvoreno za blagdanski užitak i bogomdani provod.

Ljuta nevolja, tuga i žalost, ono je što nas je okupilo pred ovom kućom strave, ali i sjećanja na našu braću, na naše drage Hrvate, koje je tako okrutno pomorila nesmiljena bezbožnička kuga dvadesetog stoljeća, a komunistički mač, partizanski metak u zatiljak, lišio od Boga im danog prava na život. Ova naša, hrvatska zemlja, u noćima i tjeskobama mjeseca svibnja i lipnja 1945. godine ostala je bez najboljih svojih sinova, svojih temeljnih oslonaca. A trebala je na njima stasati u uljuđeni nacionalni društveni ustroj, toliko čekan tisuću godina. Konačno i dočekan.

Zlo takvo što nije moglo podnijeti. Kamo li istrpjeti.

Ovdje, u ovoj kući na Tuškancu 61, u vili dobivenoj poput ordena za svoje mračne zasluge, dakle u ovoj vampirskoj kući, upravo pred nama, živi i još uvijek stoluje, čovjek, koji je pripremio i ustrojio, te osobno, bez ikakve grižnje savjesti, proveo i izveo taj gnjusni zločin. Po zapovjedi svoga voljenog maršala. Ne bez zluradosti i perverznog zadovoljstva. Ugođaja njegove patološke radosti, koja mu i dalje izvire iz njegova pokvarena srca i osmijeha dostojnog jednog Drakule. Nad leševima pomorenih nedužnih žrtava.

Dvadesetak bespomoćnih, bogobojaznih, franjevaca i svećenika, moralo je platiti glavom, a da bi utažilo nečiju žeđ za blaženom hrvatskom krvi, stravičnu žeđ pohlepnih ubojica i njihovih ideoloških putokazatelja. Na hrvatskom tlu, u hrvatskoj zemlji. Mučki, s leđa. Usred noći.

Stjepan Hršak, onodobni zapovjednik krapinske OZNAe, jedan je od takvih ubojica. I to ne bilo kakav. On je uzor-ubojica. Zaslužni kadar krvavog maršala. Zato su ga i smjestili ovdje, u ovaj raj nebeski, iako za njega i njemu slične, čak ni pakleni dvori ne bi bili dolična kazna.

Zločin i kazna.

Ipak. Nismo se ovdje okupili za suditi mu. Na zemaljski način. Uradit će to, nadajmo se, sada već neupitno Nezavisna, Republika Hrvatska.

Nama je dovoljno njegovo kajanje. Nama, a vjerujemo i Bogu našemu.

Siđi, dakle, Stjepane, Stjepane Hršaku. Obrati se. Vrijeme je. Dođi ovdje među nas. Zapali svijeću onima koji su daleko više od tebe zaslužili živjeti. A nisi im dao.

Vidjet ćeš kako je lijepo biti čovjek. Božji čovjek.

dr. sc. Tomislav Dragun