Godinama u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini postoje udruge koje se nazivaju  udrugama za ljudska prava, za pomirenje, za regiju, zločine, jednakost u ratnom paklu na ovim prostorima. Velik posao i za državu, ali joj pripada, jer država je odgovorna za postupke.

Godinama se čudim upornosti i nakani. Prije svega kao svjedok vremena i potrebom za pravednim  sagledavanjem događaja. Postoji li drugi način oblikovanja moždanih vijuga od ovog  koji se radi preko «dežurnih udruga» ?

Ovo što rade daleko je od bilo kojeg dobrovoljnog prihvaćanja dijaloga  sa agresorskom stranom za sve koji nemaju  interes u ovoj raboti. Osjećam ih kao vrlo agresivne skupine, zadužene za provođenje programa za koji dobivaju izdašna sredstva. Nisam primijetila pozitivan uspjeh njihovog djelovanja iako imaju izuzetnu podršku medija. Naprosto postoje stvari koje se rade iskreno i programirano. Ljudi to osjete.

Pri jednom susretu u Vukovaru savladala sam samu sebe i prišla gđi. Nataši Kandić, predstavnici demokratske Srbije, predsjednici jedne takve udruge. Predstavila se, dala joj vizit kartu i zamolila za kratki razgovor kada dođe u Zagreb. Iskreno, željela sam čuti i tu meni drugu stranu.

Nije mi se javila i ja sam ponovila zamolbu za  razgovor pri susretu u Zagrebu. Uručila sam joj zapise svjedočanstava žena Hrvatske iz vremena Domovinskog obrambenog rata. Pet knjiga iz pet hrvatskih gradova, različitih istinitih zapisa o proživljenim ratnim strahotama. Napisale su ih žene, majke vojnika u JNA, prognanice, žene u obrani, bolnici, prognaničkoj školi, podrumu, različitim uvjetima ratnog preživljavanja, istinito, emotivno, bez mržnje i poziva na osvetu, žene različitih nacionalnosti.

Zamolila sam gđu.Kandić da ih pročita i nakon toga javi kako bismo obavile razgovor. Nije. Zašto nije, zna gđa. Kandić a znam i ja.

U svjedočanstvima ne piše da su žene ispraćale tenkove u pohod na njih sa cvijećem, piše da su apelirale Kadijeviću i JNA  da mirnim putem riješe nastale političke probleme u tadašnjoj Jugoslaviji, piše da su žene bile u Londonu, Berlinu, Parizu, Beču i molile političke moćnike da zaustave ratni  Beograd. Pišu istinu, ne oblikuju je.

Pišu o protjerivanju, spašavanju djece, proživljenom u prognaničkim sobama, o dugim godinama bez prava na dom, svoje mjesto, posao. Pišu o  svojim najbližim ubijenim na pragu doma.

Kakva je to dobra namjera ove patnje ignorirati? Njihov program treba to posložiti u druge vrijednosti. To se može u programima. Nije moguće u ljudskim srcima, dušama, osjećajima. Nije moguće bez istinitog, pravičnog, pravednog slaganja  događaja. Na istini počiva budućnost.

Do tada će se provoditi  programi, gotovo ponavljajući nasilje, ponovno i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Provoditi program  istine o žrtvi i agresoru. Kako mogu u tome sudjelovati ?

Mi ćemo pisati  istinu. Zbog sebe. Zbog onih koji dolaze. Istinu nije moguće programirati. Ona uvijek pobjeđuje.

Udruga Žene u Domovinskom ratu