Godinama u
Hrvatskoj,
Srbiji,
Bosni i
Hercegovini
postoje
udruge koje
se nazivaju
udrugama za
ljudska
prava, za
pomirenje,
za regiju,
zločine,
jednakost u
ratnom paklu
na ovim
prostorima.
Velik posao
i za državu,
ali joj
pripada, jer
država je
odgovorna za
postupke.
Godinama se
čudim
upornosti i
nakani.
Prije svega
kao svjedok
vremena i
potrebom za
pravednim
sagledavanjem
događaja.
Postoji li
drugi način
oblikovanja
moždanih
vijuga od
ovog koji
se radi
preko «dežurnih
udruga» ?
Ovo što rade
daleko je od
bilo kojeg
dobrovoljnog
prihvaćanja
dijaloga sa
agresorskom
stranom za
sve koji
nemaju
interes u
ovoj raboti.
Osjećam ih
kao vrlo
agresivne
skupine,
zadužene za
provođenje
programa za
koji
dobivaju
izdašna
sredstva.
Nisam
primijetila
pozitivan
uspjeh
njihovog
djelovanja
iako imaju
izuzetnu
podršku
medija.
Naprosto
postoje
stvari koje
se rade
iskreno i
programirano.
Ljudi to
osjete.
Pri jednom
susretu u
Vukovaru
savladala
sam samu
sebe i
prišla gđi.
Nataši
Kandić,
predstavnici
demokratske
Srbije,
predsjednici
jedne takve
udruge.
Predstavila
se, dala joj
vizit kartu
i zamolila
za kratki
razgovor
kada dođe u
Zagreb.
Iskreno,
željela sam
čuti i tu
meni drugu
stranu.
Nije mi se
javila i ja
sam ponovila
zamolbu za
razgovor pri
susretu u
Zagrebu.
Uručila sam
joj zapise
svjedočanstava
žena
Hrvatske iz
vremena
Domovinskog
obrambenog
rata. Pet
knjiga iz
pet
hrvatskih
gradova,
različitih
istinitih
zapisa o
proživljenim
ratnim
strahotama.
Napisale su
ih žene,
majke
vojnika u
JNA,
prognanice,
žene u
obrani,
bolnici,
prognaničkoj
školi,
podrumu,
različitim
uvjetima
ratnog
preživljavanja,
istinito,
emotivno,
bez mržnje i
poziva na
osvetu, žene
različitih
nacionalnosti.
Zamolila sam
gđu.Kandić
da ih
pročita i
nakon toga
javi kako
bismo
obavile
razgovor.
Nije. Zašto
nije, zna
gđa. Kandić
a znam i ja.
U
svjedočanstvima
ne piše da
su žene
ispraćale
tenkove u
pohod na
njih sa
cvijećem,
piše da su
apelirale
Kadijeviću i
JNA da
mirnim putem
riješe
nastale
političke
probleme u
tadašnjoj
Jugoslaviji,
piše da su
žene bile u
Londonu,
Berlinu,
Parizu, Beču
i molile
političke
moćnike da
zaustave
ratni
Beograd.
Pišu istinu,
ne oblikuju
je.
Pišu o
protjerivanju,
spašavanju
djece,
proživljenom
u
prognaničkim
sobama, o
dugim
godinama bez
prava na dom,
svoje mjesto,
posao. Pišu
o svojim
najbližim
ubijenim na
pragu doma.
Kakva je to
dobra
namjera ove
patnje
ignorirati?
Njihov
program
treba to
posložiti u
druge
vrijednosti.
To se može u
programima.
Nije moguće
u ljudskim
srcima,
dušama,
osjećajima.
Nije moguće
bez
istinitog,
pravičnog,
pravednog
slaganja
događaja. Na
istini
počiva
budućnost.
Do tada će
se provoditi
programi,
gotovo
ponavljajući
nasilje,
ponovno i u
Hrvatskoj i
Bosni i
Hercegovini.
Provoditi
program
istine o
žrtvi i
agresoru.
Kako mogu u
tome
sudjelovati
?
Mi ćemo
pisati
istinu. Zbog
sebe. Zbog
onih koji
dolaze.
Istinu nije
moguće
programirati.
Ona uvijek
pobjeđuje.
Udruga Žene
u
Domovinskom
ratu
Marija
Slišković,
predsjednica