Radinov 'poučak' - vrijedi i za Cuccurina!

Kada je prije desetak godina Furio Radin bio IDS-ov kandidat za gradonačelnika Pule predvidio sam da on nema nikakve izglede usprkos činjenici što je IDS tada bio jak, znatno jači nego što je to danas. Na krilima 'detuđmanizacije', netom što su osvojili vlast na nacionalnoj razini zajedno sa Račan – Budiša –Tomčić – Pusić koalicijom, IDS-ovci su se odvažili postaviti predstavnika talijanske manjine kao svojeg kandidata za čelno mjesto u gradu Puli.

Bio je to pokušaj sondiranja procesa 'istrijanizacije' Istrana (za SISMI i iredentu) , a računica je bila slijedeća – manjinci će kompaktno biti za Radina, a ako izlazak na izbore bude oko 50% onda Radin dobiva.

Podsjetimo se – na županijskoj razini 2001. godine IDS dobiva 51,8 % glasova odnosno 28 vijećnika. U Puli dobiva 8.159 glasova od 25.838 ili manje od trećine izašlih na izbore, a izašlo ih je 48,72% . Od toga su još 596 ili 2,30% glasova bili nevažeći, dok je na županijskoj razini nevažećih bilo, od 50,96% izašlih na izbore, 3,26%. Dakle idealna situacija za IDS koji kod 'manjinaca' ima stabilno i disciplinirano biračko tijelo tako da sa 'Istrijanima' u pravilu prolazi sa natpolovičnom većinom kada na izbore izađe manje od 50% birača.

To se na županijskoj razini i dogodilo dok je u Puli došlo do velikog 'iznenađenja' naime, promovirano je IDS-ovo 'znanstveno otkriće' – tzv. 'Radinov poučak'! On glasi – kompaktni 'manjinci' + kompaktni 'Istrijani' = pobjeda IDS na izborima. Međutim ustanovljeno je, na njihovu žalost, da taj 'poučak' do sada jedino vrijedi sa 'Istrijanom' (Istraninom, Hrvatom) na čelu liste, nikako sa 'manjincem' pa makar se on zvao i Furio Radin. Tako to vide mnogi 'Istrijani' koji su inače tradicionalni glasaći IDS-a. 'Istrijan' je tolerantan prema manjinama jedino ako on od njih ima koristi na izborima. No, 'komandu' im ne želi prepustiti.

Biti 'Istrijan' je za vrijeme talijanske okupacije značilo biti ne –Talijan, jer kako on nije smio biti Hrvat ili Slovenac, (niti je smio koristiti svoj materinski jezik) istrijanstvo mu je bilo 'posljednja crta' obrane hrvatstva i slovenstva . Talijanima je pak s druge strane to bilo prihvatljivo kao ipak prvi korak u otuđenju od hrvatstva (slovenstva) i istovremeno početna faza potalijančivanja.

Zanimljivo da je Furio Radin, s primjetnom indignacijom, autoru ovog teksta, jednom prilikom rekao kako on nikada nije bio niti će biti 'Istrijan' već samo Talijan! Nakon što sam ga potom upitao zbog čega bih onda ja trebao biti 'Istrijan', a on ne, iako smo zajedno rasli u istom gradu, na istom poluotoku, u identičnom ambijentu, on nije ništa odgovorio. Zaključio sam da za 'novokomponiranog' Talijana je biti 'Istrijan' nešto prljavo, nazadno, nekulturno, šćavonsko, ropsko...time u cijelosti neprihvatljivo jer ono u stvarnosti i za njega supstituira hrvatstvo, kojega su se njegovi preci odrekli.

Taj 'Radinov poučak' trebao je poznavati Plinio Cuccurin kada se kandidirao za župana IŽ jer ono 'malo' što će mu i u buduće manjkati za pobjedu, usprkos uloženog silnog novca, kojeg mu je božica Fortuna osigurala omogućivši mu da bude u pravo vrijeme na pravom mjestu ('hramu' zvanom TDR), biti će činjenica što on potječe iz sela Kukurini, a ne Cuccurini, što je većini 'Istrijana' još uvijek i te kako drago te mu zato neće dati svoj glas.
Osim toga gospodin Cuccurin ima indolentan odnos prema nacionalnim interesima Hrvatske kao na primjer povlačenju Gospodarskog pojasa, granici u Savudrijskoj vali, problemima ribara...a kao takav neće uspjeti zavladati Istrom iako se pokušava prezentirati u javnosti kao 'jedina' alternativa odlazećem IDS-u.

Moguće, dapaće vrlo izvjesno, da i to baš nije sasvim slučajno! Kobno je za njega i to što on polazi od krive pretpostavke naime, da izvan gospodarstva ne postoje nikakve druge ne materijalne vrijednosti koje isto tako igraju i te kako važnu ulogu u politici. On sve gleda kroz prizmu gospodarstva. Moglo bi ga se usporediti s, u politici neuspješnim, Antom Markovićem ili Fikretom Abdićem!

Na kraju, citat jedne velike žene 20. stoljeća, Simone Weil koja je problem iskorijenjenosti kod raznih Radin(ovih) i/ili Kukurin(ovih) 'očeva' i 'sinova' ovako opisala:

''Iskorijenjenost je kudikamo najopasnija bolest ljudskih društava, jer ona umnaža samu sebe. Bića doista iskorijenjena mogu se ponašati samo na dva načina: ili zapadaju u duševnu obamrlost gotovo jednaku smrti, kao većina robova u doba Rimskog carstva, ili se bacaju u aktivnost koja neprestance ide za iskorjenjavanjem onih koji to još nisu ili su samo djelom."

Ninoslav Mogorović


P.S.
Upravo kada sam htio poslati ovaj članak, na Dnevniku HTV-a su se pojavili mladi IDS-a i primorali me da njihovu 'liberalnu' akciju 'Ja san Istrijan/ka!' komentiram u kontekstu 'Radinovog poučka'!

Rezultati zadnjih nekoliko popisa stanovništva u Sloveniji pokazali su da se svaki puta pet do šest građana Slovenije izjasni kao Bušmani. Ovakva je formulacija ipak točnije nego li da smo napisali da su rezultati potvrdili kako u Sloveniji živi pet do šest Bušmana. S obzirom da su Bušmani poseban narod koji živi u pustinje Kalahari, jasno i tamo gdje su se pripadnici ovoga naroda doselili, ali da imaju posebna rasna obilježja, lako je bilo ustvrditi da u Sloveniji ne živi ni jedan Bušman.

Nadalje, bez obzira razlikovali mi narod kao etnos od nacije kao društveno-povijesne formacije identiteta, pa i činjenice što se ni jedan stvarni Bušman vjerojatno ne osjeća Bušmanom u nacionalnom smislu, niti se pripadnik nekog drugog naroda ili plemena izjašnjava nacionalno kao Bušman, nedvojbeno u Sloveniji nema ni nacionalno svjesnih Bušmana, već su to slučajevi mladenačkog karikiranja sa samom idejom o izjašnjavanju. Taj kvasi humanizam i filantropizam zapravo je rasizam, s obzirom da je kao uzorak za sprdnju uzeo jedan stvarni, primitivni (u antropološkom smislu) narod s niskim nivoom civilizacijskog razvoja (u našem zapadnom mjerilu). Želi se poniziti samo nacionalno izjašnjavanje, pa je antropološki smisao primitivnog kao prvotnog zamijenjen je s pejorativnim značenjem primitivnog.

U sličan okvir sami sebe smještaju svi načelni kritičari „takvih podjela ljudi“ i „obveznog izjašnjavanja – popisa stanovništva“ ili ljubitelji slobode izvan identiteta i odgovornosti (nositi odgovor za svoj identitet).

Naš zapadnoeuropski civilizacijski doseg slobode izjašnjavanja može obuhvatiti i pravo na takve, nečije osobne odgovore, mišljenja i stavove, ali ne mogu se pod ljudska prava proturiti, ugurati prava da se na identitet mnoštva ili određene skupine utječe organizirano, stranački ili iz nekog drugog izvora, recimo iz redova nekog drugog naroda, agitacijom i promidžbom. Da se jedni izjašnjavaju tako, ali ne i neki drugi, može bit i susjedi onih nad čijim se glavama, sudbinama, i identitetima prelamaju takva nastojanja, da se izjasne upravo tako.
Očito se računica i probitak takvog učinka očekuje izvan dobrobiti same „lovine“. Takav postupak nije samo istovjetan agresivnoj nacionalnoj promidžbi, već nam povijesno iskustvo govori o iskorjenjivanju kao najvećem društvenom zlu protiv čovječanstva. Sloboda izjašnjavanja pojedinca da, ali ne sloboda promicanja tuđih projekcija o poželjnom identitetu drugih ili mijenjanju tradicionalno-tradicijskih stavova i prepoznavanja u određenoj skupini.

Posebno se ne smije dozvoliti takva promidžba u određenom uskom vremenskom razdoblju, neposredno prije nego se svatko od nas treba, nakon desetljeća iskustva ili svakih deset godina, izjasniti i odgovoriti na nekoliko desetina važnih pitanja. Ako bi se to dozvolilo i shvatilo kao ljudska prava ili sloboda izražavanja, djelovanja i mišljenja, onda nedvojbeno takav popis stanovnika može 'ne-odgovoriti' svome zadatku, jer ne će zabilježiti autentičnu „disperziju“ podataka niti će takvi podatci iskazati stavove i mišljenja slobodnih ljudi. Takvi podatci, mogu neizmjerno (bez smisla i vrijednosti za neko mjerenje, ono što treba znanost polučiti iz popisa stanovnika) ne-odgovarati stvarnom stanju i rezultatima koji se trebaju pokazati kao isti ili različiti s obzirom na prošlih deset godina. Zbog takve moguće promidžbe (točnije, širenja određene ideologije, uvjerenja itd.) na određenom prostoru i u određenom, točno ciljanom vremenu, cijeli popis može izgubiti svrsishodnost. Rezultati takvog učinka prije će govoriti o uspjehu neke promidžbe na određenu populaciju, a ne će biti rezultat sakupljenih odgovora slobodnih pojedinaca koji su dali autentične, autohtone i spontane odgovore.

Na kraju, valja se prisjetiti u slučaju Istre i istrijanstva, da se stoljetno manipuliranje istrijanstvom uvijek prelama nad hrvatskim identitetom. I sam Furio Radin zagovara u toj tradiciji da se Talijani izjašnjavaju kao Talijani, a ostali kao Istrijani (s naglaskom na slobodi kao izboru ostalog stanovništva). Jasno, ne Hrvati koji su se doselili, jer ni Radin ne treba naglasiti apsurd za potrebom takvog izjašnjavanja, s obzirom da ideja istrijanstva i izjašnjavanja kao Istrijan i Istrijanska, uključuje izdvajanje stanovnika Istre iz hrvatskoga korpusa: etničkog, nacionalnog, uljudbenog. Zato i kažemo prelamanje.

Nadalje, nedvojbeno je da takvo izjašnjavanje izaziva moralni i politički stav drugih, revoltira susjede, kolege, prijatelje. Izaziva, skepsu, zazor i strah! Bez obzira što promicatelji istrijanstva imaju u svom arsenalu već pripremljene optužbe za netoleranciju i genocidnost (Hrvata), valja biti ozbiljan i odgovoran, te primijetiti sasvim banalne činjenice. Ni jedna zajednica ne želi biti izdana, niti gubiti svoje pripadnike ili one od kojih se očekuje da se na njih možemo osloniti u kriznim vremenima. Takva sumnjivost je prirodna, kao i mogućnost da se agresivno odgovori na objektivnu ugrozu.
Ne radi se o netoleranciji, već o očekivanom ponašanju da se 'otpadnici' i 'privučeni' drže izdajnicima i ljudi nižih moralnih osobina, jer svaka se zajednica brani, racionalno i iracionalno. U ovom slučaju, Hrvati Istre ili istarski Hrvati s pravom osjećaju da ih se ometa u realizaciji kakvu su dosegli drugi europski narodi, a nameće im se povijesna retardacija. U onome što se doživljava kao Mi, jedni bez drugih ne mogu!

Na kraju, valja nam citirati našeg uvaženog povjesničara, koji se, nažalost al' usput neka bude rečeno, izmakao povijesnoj realizaciji Hrvata i priklonio stožeru za poticanje istrijanstva, i to ni manje ni više već kao nacije. Ipak, tolerancije nikad dosta, pa ga prikažimo njegovim riječima iz nekih prošlih vremena: ”... poslije gotovo dva i pol stoljeća od talijanskog primjera, hrvatsko se biće još nalazi razapeto između lokalističkih ”istrijanskih” (povijesno katastrofalno retardiranih) spoznaja etno-kulturnog opredjeljenja. Kasniti za talijanskom sviješću koje desetljeće... može izgledati povijesno prihvatljivo, no kasniti dva i pol stoljeća, doima se zabrinjavajuće, doima se problemom koji zahtijeva poticajno rješavanje.”

Sve u svemu performans mladih (mletačkih) 'lavova' IDS-a i te kako smrdi na obavještajne laboratorije susjednih nam zemalja – jedne istočno od nas i druge zapadno. Mislim da su od tuda i novci pristizali (i na 'pranje') posljednja dva desetljeća. Uglavnom preko Trsta (i Klagenfurta), a korišteni su ne samo za 'ideje' i 'lberalizam' nego prije svega za destabilizaciju hrvatske države.
Samosvjesna vlast bi te, već davno poznate aktivnosti, stavila u, za to pripadajuću rubriku, ugrozbe nacionalne sigurnosti i teritorijalnog integriteta te sankcionirala strane plaćenike i dijelove kriminalnog polit-miljea koji im predano služe. Svaki student druge godine sociologije, povijesti, politologije...može u razdoblju od šest mjeseci točno odrediti tko je tko Istri i što dotični radi, s kim i za koga. Između 200.000 žitelja koji u Istri obitavaju to ne bi smio biti nikakav problem.

Iz vrha IDS-a trebalo bi, tako ja mislim, amnestirati najveći dio mladih i ...Damira Kajina kojeg bi 'samo' valjalo uputiti na liječničko ispitivanje u psihijatarsku kliniku Vrapče!