Interview
kardinal Vinko Puljić  

      Uzoriti kardinal i vrhbosanski nadbiskup, monsignor Vinko Puljić, posjetio je 19. do 20.02.05. Hrvatsku Katoličku Misiju St Gallen. Tim povodom je u katedrali Uznešenja Blažene Djevice Marije 19.02.05. udijelio krizmanicima sakrament sv. Potvrde. Dan kasnije u Joni kardinal je nazočio i misnom slavlju u čast dvadesetpetogodišnjeg svećeničkog jubileja voditelja misije, fra Vlade Ereša. Fra Ereš uskoru napušta Misiju St. Gallen i odlazi na novu pastoralnu dužnost.

      Iskoristili smo ovu rijetku prigodu i sa kardinalom obavili kraći razgovor. 

Uzoriti, vi ste kardinal i nadbiskup vrhbosanski. Odgovorni ste za puk Vaš katolički u Bosni i Hercegovini. Možete li nam nešto reći o trenutačnom stanju u toj zemlji?

      Iskoristit ću ovo pitanje da malo pojasnim odkud potiče ono “vrhbosanski” u nazivu biskupije. Naime prije turskih osvajanja središte biskupije bilo je u mjestu Vrhbosna, koje je naziv dobilo po toponimu vrhu rijeke Bosne. Katedrala u tom mjestu posvećena je sv. Petru i Pavlu, a sagrađena je 1244. godine. Poslije osvajanja Bosne i Hercegovine Turci katedralu do temelja ruše, tako da na njenom mjestu preostaje samo oltarni kamen. Taj se relikt danas čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. 
      Interesantna je jedna anegdota iz tog vremena, koja zorno pokazuje kakav je bio položaj katolika pod turskom vladavinom: Naime u Fojnici se nalazi samostan iz koga bi franjevci proljećem odlazili među narod i ne bi se vraćali do kasne jeseni. U samostanu bi ostao samo gvardijan, kao lokalni predstavnik katoličkog puka u poslovima sa novim vlastima. Jedne godine vrate se svećenici u samostan i zateknu gvardijana posve sijedog. “Pa što se to dogodi s Tobom gvardijane?”, pitahu ga zabrinuti franjevci. “Sve nazor smijući se s njima”, odgovori on.
      Prije ovog strašnog rata u BiH je živjelo po našim podacima oko 800'000 katolika. To su velikom većinom Hrvati, iako ima nešto malo Poljaka, Čeha, Slovaka, Ukrajinaca i Talijana. Za rata je došlo do jednog strašnog izgona i raseljavanja. Danas u BiH živi nešto više od 460'000 katolika. 
      Podijeljeni smo u 4 biskupije: sarajevsku, banjalučku, trebinjsku i mostarsku. U sarajevskoj biskupiji smo prije rata imali 528'000 vjernika katolika u 144 župe, a danas ih imamo tek nešto  više od 218'000. U vrhbosanskoj nadbiskupiji, koja se proteže na sjeveru do Save, na istoku do Drine, na jugu do Ivanplanine i na zapadu do Kupresa, srušeno je 600 crkvenih objekata, a u cijeloj BiH njih oko 1'000.
      Danas je Bosna i Hercegovina podijeljena zemlja. Podijeljena je izmedu Srba i Muslimana-Bošnjaka. Dayton je zaustavio rat, ali je ozakonio nepravdu. Mi se jedva borimo za povrat ili za ono što nazivamo „pravo na povrat“. Mi svakim danom iznova živimo izazov. Pitaju me eto kao i Vi: ”Kako je u Sarajevu?" A ja velim: “Svakako nije dosadno”. Eto tako, iz našeg kuta gledano danas izgleda ta zemlja Bosna.

Kako teče povratak izbjeglica na područja na kojima su živjeli prije ratnih djelovanja i kako ih Crkva na tom putu prati?

      Naša zalaganja za povratak ljudi na njihova ognjišta su stalna. Nažalost put nam otežavaju često politički čimbenici iz tzv. Međunarodne zajednice, koja prema Hrvatima povratnicima imaju drugačije kriterije nego što je to slučaj primjerice sa povratkom muslimanskog i srpskog pučanstva na područja sa kojih su protjerani. To ima nesagledive i teške posljedice za naš narod. Iritirani smo nepravdom i ukazujemo na činjenice, da se o povratku Hrvata ne skrbi dovoljno, da se želja za njihovim povratom namjerno krivo interpretira u svjetskim centrima moći. Ima primjera, da se na terenu posve otvoreno od strane te i takove međunarodne Zajednice opstruira povratak Hrvata njihovim kućama.
     Mi međutim zazivamo Boga da nam pomogne u našim nastojanjima, potičemo ljude da se vraćaju na svoja ognjišta, pa i onda kada su im kuće ruševine. Hrabrimo ih da počnu obnovu, da rade i “čeprkaju” na svojoj zemlji, jer zemlja ostaje. Nju se ne smije napustiti i time prepustiti drugima.
     Mi se za naša prava moramo izboriti sami. Tu nam definitivo nitko neće pomoći. Na žalost legitimna politika Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH to sada često puta nije u mogućnosti. Dosta je tu naših internih slabosti, ali ima i objektivnih razloga. Tako se primjerice one, koji djeluju u interesu našeg naroda, ako se to kosi sa interesima tzv. međunarodne Zajednice namjerno i sustavno kriminalizira, neke se kupi ili ucjenjuje, pa za nešto novaca “pjevaju” sve što od njih zatraže. Svjedoci smo, da se dio političara jednostavno smijeni, a na njihovo mjesto dovede one, koji nemaju legitimitet u narodu.
      Zato mi radimo dodatnom snagom. Svećenici se vraćaju i zadržavaju narod. Na Kristovom putu obnavljamo ono što nam je najvrijednije, a to su škole i sjemeništa. Škole vode svećenici, a za njih je zadužen pomoćni biskup dr. Pero Sudar. Za sada smo otvorili 6 školskih centara. Prvi je otvoren 1994. u Sarajevu i sadrži osnovnu i medicinsku školu te gimnaziju. Danas imamo preko 1200 đaka na tim školama. Bitno je reći, da su te škole otvorene svima. Mi tamo odgajamo ljude neovisno kojoj naciji pripadaju. Oni, koji završe ove škole sigurno nam neće biti neprijatelji.
      Druga je škola otvorena u Zenici. Tu imamo osnovnu školu i gimnaziju sa ca. 800 đaka. U Tuzli smo osnovali treću školu. Predviđene su osnovna i gimnazija. Tu imamo nekih poteškoća, jer su nam u upravi grada dozvolu za rad dali, pa onda uzeli. U Travniku je vraćena jedna trećina čuvene travničke gimnazije. U potkrovlju smo, dakle na tavanu organizirali sjemenište za svećenike. Uredili smo četrdesetak soba za one učenike kojima je daleko do kuće. Tu borave i rade preko tjedna, a vikendom odu doma. Ukupan broj polaznika je oko 900. U Žepcu je uz pomoć Selezijanaca otvoren zanatski centar na kome se uče 5 zanata, a u Konjicu područna škola. Na žalost u Konjicu više nema naroda, pa nam je škola gotovo prazna.
      Što zbog prevelikih potreba, što zbog objektivne situacije, mi nemamo dovoljno novaca da bismo svugdje zapošeli graditi ili obnavljati crkve. Ono malo što se prikupi na lokalnoj razini često nije dovoljno niti za podmirenje temeljnih potreba. Zato smo upućeni na pomoć drugih. Do sada je naš opstanak najviše pomagala austrijska katolička Crkva, a poslije rata na ovamo nam najviše pomaže talijanska katoliška Crkva. Mi tu pomoć sa dužnom zahvalnošću prihvaćamo.

Čini nam se, da Hrvati kao narod nemaju trenutačno onu potrebitu  intelektualnu “kritičnu masu,” koja bi na jednom mjestu, neovisno o stranačkim i političkim usmjerenjima, radila na artikuliranju bitnih strateških ciljeva Hrvata u BiH. Ima nekih naznaka i pokušaja u okviru “HKD Napredak”, ali su oni, čini nam se, nedovoljni. Postoji li opasnost, da se hrvatski identitet na temelju vlastitih slabosti i neorganiziranosti dokine u državi u kojoj su Hrvati konstitutivni narod?

      Poglavito u zadnje vrijeme ime pokušaja, da se deficit glede postojanja konzistentne nacionalne politike na strateškoj razini popravi. Nekoliko grupacija intelektualaca radi na ovom planu. Mi se, koliko je to u našoj moći borimo za ravnopravnost hrvatskog naroda. Tu prije svega mislimo na ravnopravnost hrvatskog jezika. Žalosno je, da se mi kao konstitutivan narod moramo boriti za ostvarenje temeljnih ljudskih prava, kao što je pravo na školovanje ili pravo na informativni program na vlastitom jeziku. U mnogim europskim zemljama manjine uživaju ta prava za koja se mi ovdje tek moramo izboriti. No zadaća je civilnog društva i hrvatske politike boriti se u institucijama sustava za ta prava.
      Mi pripomažemo na naš način. U tom kontekstu pokrenuli smo, tako reći iz ničega “Katolički tjednik”, sa ciljem da povezemo hrvatski narod, sačuvamo naš jezik, vjeru i kulturu. Tjednik nastavlja tradiciju “Propovjednika u kući”, kasnijeg “Križa”, novina koje su sa kraćim prekidima izlazile izmedu dva rata. Utemeljio ih je nadbiskup vrhbosanski Šarić, a radi sukoba sa ondašnjom centralnom vlašću bile su nekoliko puta zabranjivane. 

Mi koji smo zainteresirani za opću situaciju u BiH pratimo Vas i Vaše istupe. Često stičemo dojam da Međunarodna zajednica radi izravno na štetu hrvatske zajednice u BiH. Ovaj dojam je racinalno jako teško objasniti. Možete li nam reći nešto više o tome?

      To je kompleksno pitanje, a odgovor nije jednostavan. Iako ima indicija, da se neki čimbenici u Međunarodnoj zajednici sustavno ponašaju na štetu Hrvata, ja sam mišljenja da oni na naš problem gledaju praktično i pragmatično. U krajnjoj liniji oni teže jednostavnijem, tako reći praktičnijem rješenju problema, koji opterećuje ovu zemlju. Tako smo mi i definitivo moneta za potkusurivanje velikih sila i žrtva Daytonskog sporazuma, koji je, kako sam već rekao, ozakonio nepravdu, a Hrvate doveo u krajnje neravnopravan položaj u usporedbi sa druga dva naroda u BiH.
      Još nešto zaslužuje da bude spomenuto. Radi se o masonima ili slobodnim zidarima. Njih se često mistificira i o njima se puno govori na pomalo mističan nacin. No oni su aktivni i nama su stvarni problem. Još su 1994 godine obznanili: “Smeta nas Katolička crkva u Iraca, Poljaka i Hrvata.” I na tom mjestu treba tražiti odgovore na neka postavljena i nepostavljena pitanja.

Kako na sve to gleda Republika Hrvatska.

      Bojim se da je današnja hrvatska politika, koju personificira gospodin Sanader kao predsjednik vlade i gospodin Mesić kao predsjednik Republike, nesvjesna važnosti povijesnog momenta u kome se nalazi hrvatski narod u BiH. Ili su dezorijentirani, ili nemaju nikakav koncept glede hrvatskog pitanja u BiH.
      To je situacija, koja nas ispunjava žalošću, jer bitni obnašatelji vlasti nemaju vizije niti hrabrosti zastupati legitimne hrvatske interese na način na koji to čini svaka odgovorna politika. Neskriven je interes međunarodne Zajednice da tomu ostane tako. 
      Dapače. Nakon predsjedničkih izbora, inače ružna i dobrim dijelom iskrivljena slika o Hrvatima u BiH još se više zatamnila. Mislim da Hrvatska ima paranoičan odnos spram Hrvata u BiH i usudio bih se reći, ima problem vlastitog identiteta, koji je neraskidivo povezan sa identiteom Hrvata u BiH. Treba se javno upitati, tko su nositelji te huškačke i po interese hrvatskog naroda štetne politike.
      Molim Vas zaključite sami: Od četiri miliona Hrvata, 1 milion su podrijetlom iz BiH. Najviše kadrova koji su se opredijelili za duhovna zvanja u Republici Hrvatskoj potječe iz BiH. Tako je gotovo 70% svih časnih sestara, koje danas djeluju u Hrvatskoj, rođeno u BiH. Hrvati iz BiH su se žrtvovali i ginuli za današnju Hrvatsku. Pa kako se možeš bojati nekoga tko za tebe život daje!?
      Ja sam protiv podjela. Jedan smo narod. Ako se dugoročno želi sačuvati hrvatska država, mora se na svake načine boriti za opstanak Hrvata u BiH. Sve ostalo je kratkovidno politiziranje.

Ima i onih u BiH, koji na sličan način kao i mediji u Hrvatskoj gledaju na probleme “hrvatskog jedinstva”. Tu mislimo primjerice na “Svjetlo riječi”, koje angažiranjem najljućih kritičara, kao što su Ivan Lovrenović, Ivo Banac i sl. na čudan način “brane” hrvatske interese.

       Da, imate pravo. No u pluralističkom društvu kakvom težimo svi imaju prava reći što misle. Ja sam tu pastir, koji nastoji sačuvati sve “ovce u toru”. Ako mi pokoja jedno vrijeme i zaluta, nadam se da će vremenom naći put natrag, svom narodu i svom pastiru.

Svjedoci smo jednog agresivnog nastupa islama na europskom tlu. Radi se o koordiniranom, dobro smišljenom prodoru na zapad, koji ima za cilj širenje islama na zemlje tradicionalno kršćanske civilizacije. Taj prodor financiraju neke bogate zemlje bliskog i dalekog istoka. Apsurdno je, da mi kao katolička Crkva u BiH nemamo čvršću podršku kršćanske Europe. Kako to komentirate?

      Ne smijemo se bojati niti osuđivati islam zbog njegove potrebe da se širi. U naravi je svake religije i želja za širenjem. Stvarni problem je u nama. Pitajmo se, koliko smo mi učinili da učvrstimo i ojačamu našu Vjeru. Koliko smo svećenika i sestara darovali svom narodu da za njega skrbi i da ga vodi Kristovim putem?
      Nedavno mi je istambulski biskup rekao da ono što mi doživljavamo danas, to su oni doživljavali prije stotinu godina. Tada je pozivao Europu u pomoć, nije se odazvala. Ne vjerujem da se tu nešto dade promjeniti. Sami smo, iako katkad nejaki u svojim nastojanjima, odgovorni za vlastitu sudbinu.

Ima li hrvatski narod i prijatelja u međunarodnoj Zajednici?

      Da, Sveti Otac Papa primjerice. On je na našoj strani.

Ali to je malo!

      Za neke je malo, a neki vele: "Kud ćeš više !”

Hvala Vam lijepa na ovom razgovoru. Na kraju bih Vas zamolio da uputite par riječi članovima Hrvatske kuturne zajednice i Hrvatima u Švicarskoj.

      Neka čuvaju slogu, neka žive svoj tradicionalni sustav vrijednosti, brinu se za obitelj, i neka vjeruju u Božju providnost.

Preneseno iz: Društvene obavijesti - glasilo Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj br. 96, 2005. 

Interview napravio Ljupko Perić