Ante Gotovina  

 Hrvati AMAC | Hrvati AMAC forum | Povucite optužnice | Kardinal Vinko Puljić | Klevetnici i farizeji |
Odvjetnički novinari |  Tito krvnik |  Hrvatski Hämling    

 

      HOUŠ forum

 

    

 

Pravda

Dragocjene i velike su stvarne hrvatske žrtve pale u dvadesetomu stoljeću svenarodne borbe za slobodu i uspostavu nacionalne suverenosti, otete 1918. godine padom Hrvatske pod sedamdesetak godina teško srbijansko „prisajedinjenje“, ali stvara se dojam kako u pamćenju naroda - višekratno opljačkana, zbiljski razvlaštena i trenutačno bačena u arenu bitke za dostojanstven građanski život - blijedi sjaj etičke čistosti i patriotske veličajnosti žrtve pojedinačnih ljudskih života svjestno i s ljubavlju ugrađenih u temelje oslobođene domovine. Velemeštri za prodaju političke magle, i organiziranje svakodnevnih prizora jalna i kalna naguravanja među ljudstvom podijeljenim u male torove milijuna podanika, čak uveliko ispisuju i novim naraštajima propisuju povijest koja se nije zbila, virtualnu povijest koje su također i završno poglavlje tako vješto krivo-tvorili da samo čekaju njegovu inozemnu potvrdu u smislu parapolitičkoga pravorijeka „pravde za Hrvatsku“ hrvatskoj borbi za neovisnost i demokraciju kao „zločinu“.

Solidno se držeći vlastite staze mira i pravde, naš narod Pisma odolijeva izazovima protučovječanskih nereda i strahuje od najviše zemaljske nepravde; ostavljen bez pravih demokratskih vođa, s pomoću prikrivena sustava postboljševizma osnažena navalom neoliberalizma udaljavan od duhovno-religijskih pastira kao pouzdanih pronositelja i tumača riječi s izvora, on ipak, po svome bitku i po vrstnim pismoznancima svojim, sve pamti, i u njemu bogoštovnom radošću biva potresna tužaljka majki za djecom koja su životima svojim platila slobodan i miran dom, koja su se smrću nijemo upisala u život hrvatskoga jezika, progonjenoga „neprijatelja broj jedan“ pod objema jugodiktaturama. U sveopćoj šutnji o licima i oblicima pravde, priređenoj u Hrvatskoj čak i u punom jeku predsjedničke izborne kampanje, razapeti se narod ponosi hrvatskom kristovskom pasijom kao kamenom temeljcem i stožernim si identiteskim znakom, obasjan i u tmici najtežih kušnja svjetlošću spoznaje o svevišnjemu jamcu vlastite opstojnosti i dostojanstva, kojemu se valja, u času dok „duša nam se u prah raspala,/ trbuh nam se uza zemlju prilijepio“, s pouzdanjem obratiti. Jer, po njemu, „dušmane svoje odbismo“, u njegovu imenu „zgazismo one koji se na nas digoše“ (Ps, 44). Iz stvarnoga života narodne zajednice izdvojena, intelektualna elita, jer nije bila spremna za „križ“, nije se probila do gradskih trgova i dalekovidnica i nije otvorila razgovore s pukom o bitnim pitanjima nacije i civilizacije, ali narod se živo drži univerzalnih vrijednosti kao vlastitih i one svepraštajuće tužbalice vukovarske majke Kate koja kroz prostor i vrijeme, kroz zidove ravnodušnosti i bešćutnosti, onkraj svijeta i vijeka, pomirbenom pjesmom razgovorom dozivlje svoje poginule sinove, četvoricu njih, roditeljskom ljubavlju pripravljenih biti na čast „stare slave djedovine“. I križ narodni sveudilj gori.

Nepravda nad majkom Katom i njezinim sinovima, nepravda koju je nad svim ženama i mužima, nad bezbrojnim našim, u totalnoj agresiji zavojevača razvaljenim, domovima, netko nevidljivo zlotvoran postavio poput prijetećega glavosijeka, vratila me u krik Croatiae u mjesecu lipnju 1945. kada su petokraki zločinci „dotjerali u Suhopolje nekoliko stotina zarobljenika, koje su otpremili u obližnju šumu i tamo sve potukli“. Ponovno sam se vratio na ovaj povijestno vjerodostojni podatak o stravičnom zločinu, do danas neistraženom i nesankcioniranom, jedne terorističke, tzv. jugoslavenske, države nad nevinim hrvatskim državljanima, jer u javnosti nema vijesti o čudovišnosti toga zločina niti o probuđenoj svijesti vladajućih struktura o obvezatnosti demokratske države da neselektivno vrši pravdu za cijelu Hrvatsku. Hoće li novi predsjednik pokrenuti saborništvo, Državno odvjetništvo i cijelu državu na žurno i odgovorno, eurostandardizirano, postupanje u odnosu prema svim zločinima i nepravdama, na znanstveno opisivanje i sudsko popisivanje (i) suhopoljskih nevinih žrtava, koje su „najprije isprebijali, pa su onda klali“, i zločinaca („To su izvršili drugovi iz 4. bataljona V. proleterske crnogorske brigade koji su bili onda u Suhopolju, a kada su se vraćali u Suhopolje govorili su narodu kako su ih klali. Oni isti drugovi koji su bili u V. prolet. Crnogorskoj brigadi govorili su narodu da su ranije bili četnici, a sada su prešli u partizane .“.), i imenovanje svih nalogodavaca zločina i pomagača u zločinu, to je pitanje koje se nameće svakomu pravdoljubivu čovjeku nad poglavljem 76., str. 221.-226., u knjizi skupine povjesničara Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. – Dokumenti (objavljene u Slavonskom Brodu 2005. g.). Tu sedmorica potpisanih hrvatskih boraca – u pismu upućenu Andriji Hebrangu s priloženim službenim zapisnikom sastavljenim 20. srpnja - iznose navedene činjenice i prigovor glede masovnoga ubijanja zarobljenih Hrvata u lipnju 1945. Zapisnik ustvrđuje da „viđeni su mrtvi kojima je vađeno srce i razni dijelovi tijela“, te kako je ustanovljeno „da je ukupno ubijeno zarobljenika između Pitomače i Sladojevaca 1.416 ljudi“.

Ako nismo, poslije saborskoga neslavnog „arbitriranja“ o narodnoj suverenosti, i savršeno mediokratske manipulacije demosom na proteklim izborima, na prijevaru i mi ubačeni u opći, kako to izreče J.Baudrillard, „proces derealizacije koji svoje načelo nalazi u sebi samom, antropološke i simbolične deregulacije svih moralnih, juridičkih i simboličkih pravila svojstvenih humanizmu“ (J. Baudrillard, L'Echange impossible, 1999., str. 51.), možda sadašnji državni vrh otvori vrata, ako ništa ono Europe radi, bar jednoj početnoj i pravednoj presudi počiniteljima kroatocida i potakne nadu u našu republikansko-europsku pravdu, u mogućnost suverena postojanja naroda koji tomu idealu standardizirana humanizma vjerno služi.

Mile Pešorda
(Kolumna EUROGLEDI, Hrvatsko slovo br. 770., Zagreb, 22. siječnja 2010.)

 

    31.01.2010.