Ante Gotovina  

 Hrvati AMAC | Hrvati AMAC forum | Povucite optužnice | Kardinal Vinko Puljić | Klevetnici i farizeji |
Odvjetnički novinari |  Tito krvnik |  Hrvatski Hämling    

 

      HOUŠ forum

 

    

 

Potvrda kontinuiteta

Voljom manje od trećine od ukupnoga broja birača Republika je Hrvatska u nedjelju 10. siječnja dobila u prof. dr. Ivi Josipoviću legalnoga i legitimnoga trećeg predsjednika, kandidata Socijaldemokratske partije, koji će imati priliku služiti Hrvatskoj i svim hrvatskim građanima sljedećih pet godina. Takav ishod izbora, koliko god jedne obradovao a druge razočarao - što je neizbježno u pluralnom društvu u kojem su normalne različite i oprečne političke opcije, ne samo da nije iznenađenje nego bi bilo upravo čudo da se u sadašnjim hrvatskim društveno-političkim okolnostima dogodilo drugačije.

Otkako je SDP sada izabranog predsjednika prihvatio kao svoga službenoga kandidata, on je odmah javnosti nametnut kao jedini favorit te je postao službeni kandidat ne samo svoje stranke nego i određenih centara moći koji djeluju daleko od očiju javnosti, a to je uskoro rezultiralo specijalnim medijskim tretmanom, kako u neformalnom tako i u formalnom predizbornom i izbornom razdoblju. Nakon prvoga izbornog kruga, u kojem je već izabrani predsjednik gotovo nedostižno odskočio, stigla je otvorena potpora dosadašnjega Predsjednika Republike Hrvatske, bliskih političkih stranaka, uključujući i neke od onih koje su sada u vladajućoj koaliciji, zatim čak i predsjedničkog kandidata HDZ-ova disidenta, a u konkretnim okolnostima neizjašnjavanje glavnih stranka vladajuće koalicije - po onoj »tko šuti, taj se slaže« - značilo je također svojevrsnu potporu izabranom predsjedniku. Potpora mu je također stigla i od brojnih drugih društvenih subjekata, pa i dijela umirovljenoga vojnog establišmenta. Pojedini centri moći pobrinuli su se i za vrlo važnu potporu izabranom predsjedniku inicirajući i snažno podupirući nerealnu ambicioznost pojedinih kandidata, makar deklarativno desničarske političke opcije, a što je, ne isključujući i mogućnost primjene metode ucjenjivanja, onemogućilo pojavljivanje snažnoga kandidata političkoga desnog centra. Posljedica te razlomljenosti na političkom desnom centru - a što je legitimno osim ako je primijenjena i metoda ucjene koja označuje nasilje nespojivo s demokratskim postulatima - bila je da su iz prvoga kruga izišla kao pobjednici čak dvojica političara iz istoga miljea SDP-a. Razumljivo je da je izabrani predsjednik uz toliku potporu političkoga javnog i skrivenog establišmenta, i u hrvatskim okolnostima nepostojanja medijske ravnoteže koja bi odražavala pluralnost hrvatskoga društva, moćno nadmašio protukandidata. Bilo bi pravo pravcato čudo da se dogodilo drugačije. Ishod drugoga kruga predsjedničkih izbora potvrdio je koje snage stvarno upravljaju hrvatskim društvom, kao i to da su svima drugima dane samo epizodne uloge koje mogu biti i vrlo zvučnih naslova i fotelja, ali ne mogu biti i odlučujuće.

Ishod predsjedničkih izbora potvrdio je i važnost političkih stranka kao takvih, ali i važnost sustavnoga edukacijskog i okupljateljskog rada u stranci i među simpatizerima, te može biti poticaj i drugim političkim strankama da porade na sebi, posebno na svojoj stvarnoj demokratizaciji, na produbljivanju demokratske političke kulture, na profiliranju novih osobnosti koje nisu opterećene ni prošlošću ni ikakvim karijerizmom. U tom kontekstu nije moguće ne zapaziti i dosad u Hrvatskoj neviđeni uspjeh nezavisnoga kandidata, bez obzira na to što njegov izborni stožer nimalo nije štedio na sredstvima za promidžbu.

Za objektivno utvrđivanje ishoda predsjedničkih izbora važno je uočiti i gotovo 50-postotnu apstinenciju birača koji su propustili svojim glasom utjecati na izbor; bilo da su procijenili da ne mogu dati glas ni jednome od predsjedničkih kandidata, pa tako ni dvojici u drugome krugu; bilo da su uvjereni da se u hrvatskom društvu još uvijek ništa ne može bitno promijeniti; bilo da su toliko okupirani svojim brigama ili svojim samozadovoljstvom da ih ne zanima ni minimalni društveni angažman. Za Hrvatsku, državu u nastajanju i u procesu demokratizacije i tranzicije, bilo bi posebno pogubno da se u krugovima izbornih apstinenata pokuša rješenja tražiti na izvaninstitucionalni i nedemokratski način. Takva je opasnost realna kad bilo koja politička opcija postane suviše moćna i istodobno premalo demokratska, premalo u službi zajedničkoga dobra.

Ishod predsjedničkih izbora, bez obzira na samu osobu novoga predsjednika, u prvome je redu potvrda kontinuiteta političkog ozračja u hrvatskome društvu - što konačno i najviše odgovara određenim najmoćnijim političkim snagama - te se objektivno ne može govoriti o novom demokratskom iskoraku. U hrvatskom društvu stvarni demokratski iskorak nije moguć bez prihvaćanja hrvatskih nacionalnih ciljeva, bez političkog konsenzusa o hrvatskim nacionalnim interesima i prioritetima, bez otvorenosti za punu istinu o svim totalitarizmima: fašizmu, nacizmu i komunizmu i njihovim posljedicama, te bez odustajanja od svih oblika političke podobnosti, nepotizma i istjerivanja partikularnih interesa. Oni birači koji nisu stranački, ideološki ili politički pristrani, a koji su svojim glasom izabrali novoga hrvatskog predsjednika, vjerojatno smatraju da izabrani predsjednik koliko-toliko može pomoći hrvatskom društvu u ostvarivanju toga potrebnoga iskoraka. Na takvu nadu imaju pravo i svi hrvatski građani - barem tako dugo dok se po njegovim postupcima ne uvjere drugačije. A novoizabrani predsjednik ima legalnu i legitimnu, stvarnu priliku odgovoriti golemim izazovima u suvremenom hrvatskom društvu - služeći zajedničkom dobru cijele hrvatske nacije.

Ivan Miklenić, Glas Koncila, broj 3 (1856), 17.1.2010.

    15.01.2010.