Hrvatska ljevica - kočnica razvoja demokracije u Hrvatskoj?

Piše Ljupko Perić

     U povijesnim kontekstu gledano Hrvati imaju vrlo kratku tradiciju upravljanja vlastitom državom. U proteklih petnaest godina nismo uspjeli niti u političkom, a niti u kulturološkom smislu postići konsenzus oko temeljnih pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, koji bi kao orijentir vrijedili za sve političke čimbenike, neovisno o tome kojoj političkoj opciji zapravo pripadaju i koju poziciju u aktualnom odnosu snaga u Saboru zauzimaju. U nedostatku tog temeljnog dokumenta definiranje nacionalnih interesa prepušteno je proizvoljnosti političkih stranaka, koje po logici svojih ponekad uskih i za opće dobro štetnih stranačkih interesa tim  interesima manipuliraju.

     Stanje pogoršava i činjenica da u Hrvastkoj još uvijek traju borbe nacionalno svjesne struje, koja je za afirmaciju tradicionalno hrvatskih vrijednosti, i onih koji čak i hrvatski jezik kao izvornu vrijednost i odrednicu hrvatskog identiteta dovode u pitanje. Tako se na kulturološkom planu vode borbe onih, koji u hrvatskoj državi konačno žele promicati punu afirmaciju hrvatskog tradicionalnog identiteta, i onih koji pod krinkom globalizma, kozmopolitizma i anacionalnog građanstva tu afirmaciju žele osporiti.

     U tom kontekstu vrijedno je spomenuti «Izjavu o stanju hrvatske kulture i nacije», koju je krajem veljače u Zagrebu prihvatilo oko 170 hrvatskih intelektualaca. Izjavom se ukazuje na neodrživo stanje u medijima u RH koji su gotovo isključivo u rukama promotora svjetonazora duboko suprotnog hrvatskoj kulturnoj tradiciji i koji danomice rade na razaranju hrvatskog kulturnog identiteta.

     Umjesto da prihvate izjavu kao platformu za argumentiran razgovor, lijevo orijentirani mediji u maniri ideoloških zarobljenika nekritički otpočinju hajku na «Izjavu» proglašavajući ju «platformom kulturnog fašizma». Ovu već dosta puta viđenu metodu javnog linča mediji u Hrvatskoj rabe uvijek, kada je, ne sa pozicija uravnoteženog pristupa i analitičke i znanstvene objektivnosti nego sa pozicija ideološke pristranosti i arogancije, potrebno difamirati sve oni koji misle drugačije. To ukazuje na vrlo vitalnu, jednostranu i samodopadljivu totalitarno-ideološku liniju u političkom nasljeđu današnje hrvatske političke ljevice.

     Upravo je nevjerojatno koliko hrvatski mediji, uključujem tu i HTV, ignoriraju argumentirane rasprave i kritike o zbivanjima u društvu, ako ih potenciraju oni koji ne pripadaju, uvjetno rečeno, lijevom političkom svjetonazoru. Ponekad mi se čini da se natječu u dokazivanju lojalnosti svojim nevidljivim gazdama time što krivotvore, podvaljuju i sotoniziraju sve one, koji se usude misliti drugačije. Odjednom se pojavljuje na desetine naizgled neovisnih komentara u najrazličitijim novinama, koji orkestrirano i ne birajući riječi žrtvi pripremaju «odstrel». Pokazuje se sav raskoš njihovih talenata, širina njihovog obrazovanja, dubina njihove duhovnosti i veličina njihove malograđanštine, dajući nam svima zoran dokaz za to zašto baš njih pripada ta čast biti «udarnom iglom» u rukama velikih manipulatora i ispirača mozgova. Mučno je pratiti taj igrokaz u kome najprije strada istina i vjerodostojnost time što hrvatski mediji umjesto da informiraju neumorno jednostrano i selektivno interpretiraju.

     Primjer «sukoba sa logikom» u hrvatskim medijima su i posljednje izjave gospodina Mesića, koji žrtve Jasenovca i Bleiburga razvrstava po ideološkim kriterijima.

     Neosporna je činjenica, da se moderna Hrvatska država odgovorno suočila sa veličinom zločina počinjenog u Jasenovcu. I zbog pijeteta prema žrtvama, i zbog istine, i radi toga da se takovo što nikada više ne ponovi o tome treba i pisati i govoriti.

     No da li je odgovornost Predsjednika izjavama o žrtvama Bleiburga na istoj povjesnoj razini?

     Da li je za tog gospodina «Istina» objektivna stvarnost, kategorija koja ne ovisi o svijesti saznajućeg subjekta? U potpunosti je jasno da nije!?

     Dok se Domovinski rat i zločini hrvatskih branitelja u ratu izazvanom srskom agresijom iz usta istog tog gospodina neprestance, i dodao bih, s pravom apostrofiraju, taj princip ne vrijedi za zločine partizanskih boraca u NOB-u. «To su bili ekscesi», odgovorno će veliki pripovjedač pošalica.

     Dok se zločini prema Srbima nakon «Oluje» s pravom osuđuju, taj isti princip ne vrijedi za žrtve egzekutirane na Bleiburgu i Križnim putevima. Teško shvatljiva logika zar ne?

     Da predsjednik ima stanovitih problema kada je u pitanju logika opće je poznata stvar, da mu sitnice kao «objektivnost» i «princip jednake ekvidistance» nisu jača strana uvjerili smo se i ovaj puta.

     No po ovom pitanju zaglušuje šutnja hrvatskih pisanih i elektronskih medija, koji tom šutnjom zorno pokazuju koliko im je stalo do stvarne analitičnosti, dosljednosti, objektivnosti i na kraju istine.

     Da se na pozornici, koju eto nazivamo medijskom, tumulaju kreature bez ikakve profesionalne etike, instrumentalizirane i kupljive intelektualne nakaze pokazuje i stav Hrvatskog novinarskog društva glede haških optužnica pristiglih na adrese triju njihovih kolega.

     Umjesto da ustanu u obranu struke, pokazu kolegijalnu solidarnost i snagom istine i argumenata koordinirano zaštite princip na koga su se birajući novinarski zanat zakleli, oni aplaudiraju tom anticivilizacijskom činu iz jednog jedinog razloga. Ti ljudi nisu njihovi politički istomišljenici.  

     Po mom dubokom uvjerenju, danas kada politička desnica u HR napušta neprihvatljive, zatucane i po svom karakteru opasne pozicije nesnošljivosti prema srpskoj nacionalnoj manjini i u formi korektnog političkog djelovanja zauzima svoje mjesto na desnom krilu legalnog političkog spektra, rigidna hrvatska politička ljevica i iz nje izvedena (malo)građanska politička opcija, zastupajući nevjerojatno krute, na realnom životu u Hrvatskoj neutemeljene svjetonazore, snažno potpomognuta kontroliranim medijima, čini zapravo smetnju daljnjem razvoju demokracije u Hrvatskoj i to one demokracije, koja podrazumijeva pluralizam mišljenja, pravo govora i javnog djelovanja ali je istovremeno neraskidivo povezana sa odgovornošcu za javno izgovorenu riječ.

     Ono što danas imamo je zapravo lijevi teror, koji poglavito u odnosu naspram Hrvata u BiH katkada ima značajke lijevog fašizma.