Ante Gotovina | Bruno Bušić | Zvonko Bušić 

 Hrvati AMAC | Hrvati AMAC forum | HOUS forum | kardinal Vinko Puljić | Hrvatska ljevica | Povjesna istina | MATICA o HKZ |  Tito krvnik    
 

     HKZ u Švicarskoj

 

     "Oluja" - ponos Hrvata!

 

Kome koristi?

Carl Gustav Ströhm, Večernji list 19.8.1995.

     Povjesničari kasnijih naraštaja bavit će se nakon mnogo godina znimljivim istraživanjima o tom zašto su se nakon nezavisnosti Hrvatske redovito ponavljali nasrtaji neprijateljstva i kritike spram Hrvatima, njihovoj vladi i vodećim državnicima. Kako objasniti to što se na Hrvate uvijek iznova okomljuju kritika, odbijanje, ponekad dapaće jedva prikrivena mržnja?

     Pokazalo se to, napokon, poslije vojnog uspjeha «Oluje». Ako je čovjek prolistao međunarodno novinstvo i vidio nekoliko američkih, britanskih, ali također njemačkih i austrijskih tv-programa, stekao je dojam: Neki autori i voditelji programa jedva zatome svoj gnjev i razočaranje zato što su Hrvati bili tako uspješni. Budući da sad očito više nije moguće opozvati taj hrvatski vojni uspjeh, pokrene se iznova poznatu staru gramofonsku ploču: Hrvati su zli u najmanju ruku koliko Srbi: «Krajinu» su etnički očistili (to se tvrdi, premda je poznato da su masu Srba iz «Krajine» na odlazak iz kuća prisilile vlastita srpska vojska i vlasti, a nikako Hrvati).

     Dakako, osuditi treba slučajeve poput onog u Sisku, gdje su hrvatski civili bacali kamenje na jednan konvoj Srba iz «Krajine» na putu prema Srbiji. Možda Hrvatska policija nije pravodobno intervenenirala da spriječi ispade protiv tih Srba. No, uz ovo treba reći: Nasilnički izgredi ove vrste ne događaju se samo u Hrvatskoj nego i u stabilnim zapadnim demokracijama. Dovoljno je pogledati što se zamalo dnevno događa u Sjevernoj Irskoj, a da britanska vlada nije kadra efikasno spriječiti tamošnje izgrede. Ne baš davno bilo je i u SAD masovnih etničkih i rasističkih nasilja, kad se npr. u Los Angelesu u potpunosti slomio javni red, a pretežno crnački Amerikanci pljačkali prodavaonice Amerikanaca korejske ili japanske puti. U jednom od najvećih gradova SAD praktički je zavladalo stanje kao u građanskom ratu; neki su svoje vlasništvo branili pucajući iz lovačkih pušaka i pištolja, jer policija to očito nije mogla. Ali nikom onda ne bi balo na um da ustvrdi kako su za te ekscese krivi vlada SAD u Washingtonu ili guverner federalne US-države Kalifornije.

     Dakle, ako se rasuđuje o izgredima nekolicine Hrvata protiv Srba u prolaznoj koloni, onda se mora točno razlikovati uzrok i posljedicu. Da ne bi bilo nesporazuma: Protivim se rješavanju političkih konflikata kamenjem ili vrijeđanjem. Također smatram da u javnim ekscesima ove vrste stradaju većinom nedužni. Pravi zlotvori i zločinci ne izvrgavaju se takvu riziku i ne putuju u koloni izbjeglica.

     Ali provala gnjeva od strane Hrvata u Sisku ne dolazi iz oblaka, nego ima svoju prethistoriju. Ti su ljudi bili godinama izvrgnuti srpskim granatiranjima, među njihovim najbližima i znancima bilo je brojnih žrtava, mrtvih i ranjenih, da i ne spominjemo razorene kuće. Među njima je bilo mnogih izbjeglica i prognanika, ljudi koji su samo s plastičnom vrečicom u ruci spasili živu glavu. Pa kad ti ljudi sad vide kako Srbi iz tzv. Krajine odlaze udobno u svojim automobilima – među ostalim i u luksusnim mercedesima, na traktorima s prikolicama, nakrcanim kovčezima i škrinjama – prisjete se, naravno, kako se njih otjeralo. Zašto se npr. Hrvatima, koje sada protjeruju iz Banje Luke, ne dopusti da sobom uzmu svoje automobile? Zašto ljudi, koji na hrvatsku obalu stignu u čamcima, nemaju kovčega niti škrinja?

     Biti izbjeglica ili prognanik uvijek je zla kob (pri čemu se mora napomenuti da iz «Krajine» nitko nije protjeran – srpsko je stanovništvo otišlo prije nego što su se pojavili prvi hrvatski vojnici). Ali je velika razlika, napuštati zavičaju uredno s prtljagom i u automobilu – ili pješice, preko planina i kroz šume, poput muslimanskih žena iz Srebrenice. Također, jedno je biti napadnut kamenjem, a drugo artiljerijskom paljbom na otvorenoj cesti poput hrvatskih i muslimanskih izbjeglica.

     S ovim u sklopu umjesne su i neke napomene za interview američkog veleposlanika Galbraitha u najnovijem Globusu. Mislim da međunarodnim običajima ne odgovara način na koji se veleposlanici različitih sila u Zagrebu javno izražavaju o politici države u kojoj su akreditirani. Ako se inozemni diplomati takoreći posredstvom novinskog interviewa obraćaju vladi, otprilike kao Galbraith kada kaže: «Mislim da bi hrvatska vlada trebala aktivnije sudjelovati u sastancima s izbjeglicama iz Krajine..» - onda je to pokroviteljski, patrijarhalni ton koji bi mogao izazvati dojam da veleposlanik zapravo nije šef diplomatske misije nego nešto više, neka vrst «visokog komesara» (kao ono nakon drugog svjetskog rata u poraženoj i okupiranoj Njemačkoj).

     Smatram problematičnim ako veleposlanik SAD u Globusu izvještava kako je sam sjeo na srpski traktor i sa srpskom se devetgodišnjom djevojčicom vozio kroz mnoštvo Hrvata. Doslovce on u interviewu kaže: Masa je vrijeđala izbjeglice, u zraku se osjećala mržnja, a sve to nije bilo upućeno srpskim borcima....

     Naravno, nije devetgodišnja srpska djevojčica kriva za ono što se u «Krajini» zbivalo još od 1990. Ali se čovjek ne može ponašati kao da su se neki Hrvati u Sisku okupili da ispsuju Srbe iz puke obijesti i dosade. Mora se zaći dublje, ne ostati samo na površini, nego upitati: Što se sve dogodilo da je u ljudima izazvalo toliku mržnju? A ako se veleposlanik SAD vozi kroz Sisak na srpskom traktoru, čovjek bi mogao upitati: Zašto isto to nije učinio on ili drugi neki diplomat kada su protjerani Hrvati iz Banje Luke? Bojim se da takve geste, koliko god mogle biti dobronamjerne, nisu zbiljski doprinos rješavanju problema.

     Jer ako se pogleda srpsko stanovništvo koje «Krajinu» napušta, moraju se postaviti neka pitanja, na koja sve dosad nije bilo odgovora: Jesu li sve to ljudi koji su napustili svoju kuću i svoju zemlju? Zar tu nema i brojnih pojedinaca koji su se obogatili vlasništvom svojih hrvatskih susjeda koji su 1991. protjerani iz kuće i s kućišta? Jesu li to Srbi koji su doista pripadali «autohtonom», starosjedilačkom življu toga kraja? Zar tu nema i ljudi koji su se tek nedavno priselili, recimo u napuštene hrvatske kuće? Koliko se struktura stanovništva izmijenila u godinam poslije 1945.?

     Sve dok se na ova pitanja ne odgovori, ne može se doći do ispravne procjene za ono što se ovih dana događalo i u Kninu i okolici. Iz interviewa amaričkog veleposlanika u Globusu može se, osim toga razabrati neka vrst spočitavanja Hrvatima. Mister Galbraith sada kaže da je uoči hrvatske ofenzive pregovarao s Babićem, a taj da je zahtijevao samo još tjedan dana da bi prihvatio hrvatske uvjete. Galbraith doslovce: Da je hrvatsko vodstvo bilo strpljivije, tragedija s izbjeglicama mogla se izbjeći, baš kao što su se mogli izbjeći i gubici na hrvatskoj strani.

     Veleposlanik ovim postavlja tešku zamjerku: dakle je jedino hrvatska nestrpljivost dovela do oružanog sukoba, No, nije li moguć i suprotan zaključak. Da su Hrvati čekali tjedan dana, netko bi možda rekao «pričekajte još jedan tjedan», onda još dva, i tri, i četiri tjedna, pa bi odjednom izronio predobro poznati scenarij – beskonačnog pregovaranja bez rezultata.

     Zašto da Hrvati odjednom vjeruju u pouzdanost srpskih obećanja, nakon što su četiri godine doživljavali baš suprotno? Naravno, pošto je sve (ili uglavnom sve) minulo, sada čujemo odavno poznate fraze međunarodne diplomacije: Sve se mora prepustiti «mirovnome procesu», mora se pregovarati, pregovarati i opet pregovarati.

     Baš lijepo i dobro – ali po okolici Dubrovnika pljušte granate. Ljudi i ginu. Ako je devetgodišnja srpska djevojčica na traktoru nedužna – što je onda s hrvatskom djevojkom od 16 godina iz Zatona, kojoj su morali amputirati nogu? Ako zastava SAD treba da štiti srpske izbjeglice kod Siska – gdje je zastava SAD (ili neke druge države, članice NATO-a) koja bi štitila Dubrovnik? Ili se tu postupa prema onoj «Svi su ljudi ravnopravni, ali neki su ravnopravniji»?

Život nije jednostavan kako bi čovjek mogao pomisliti. A stvarnost, kako je doživljava običan čovjek, ponekad je sasvim drukčija nego iz perspektive diplomacije ili svjetske politike.
Uostalom, u posljednjoj mojoj kolumni jedan je latinski citati iskrivljen tiskarskom greškom. Treba da glasi «Cui bono?» - Kome koristi? Ovo pitanje umjesno je i na svršetku današnjeg mojeg priloga – čime sve znalce latinštine molim za ispriku.

                    

Govor mržnje 

 USA veleposlanika Galbraitha

g. Galbraith pogledajte, 

ovako su odlazili Srbi iz Krajine:

 

 

a ovako su bili protjerani Hrvati iz Vukovara: