Obrana nije ratni zločin
Izlaganje dr. Milana Vukovića sa 4. stručnoga skupa HKV-a o Haaškome sudu

Ta prijevara izazvala je diljem Hrvatske demonstracije i pobunu. Osobito snažno su reagirali pripadnici domobranskih snaga u Zagrebu, koji su se 5. prosinca 1918. godine, zajedno s hrvatskom mladeži i građanstvom, snažno suprotstavili ovakvom načinu stvaranja neprirodne jugoslavenske zajednice pod žezlom srpskoga kralja. Pobuna je ugušena u krvi, a broj ubijenih i ranjenih, ni do danas nije točno naveden. Tako je samostalna Hrvatska država, utemeljena odlukom Narodnoga vijeća 29. X 1918. godine, trajala tek nešto više od jednog mjeseca!

Raspadom komunističkoga sustava 1989. godine završeno je razdoblje nastalo nakon Drugoga svjetskog rata i započelo novo doba u svjetskoj, europskoj i, naravno, hrvatskoj povijesti. Uvjereni da dostojanstvo ljudske osobe osigurava temeljne pretpostavke za demokratski razvoj svakoga, pa i hrvatskoga društva, trebalo se izdići iznad raznih političkih interesa, imajući u vidu slabosti vlastitih snaga i spoznaju da se o sudbini Hrvatske odlučivalo izvana i mimo samih Hrvata. Europejci su 1918. godine bili egocentrični, smatrajući se predvodnicom čovječanstva na svim područjima, premda je Amerika bila uspješno riješila temeljna pitanja čovjekove slobode i prije pada Bastille. Amerika je u svojoj Deklaraciji nezavisnosti proglasila načelo da su svi ljudi jednako stvoreni, da im je Stvoritelj dao neotuđiva prava: pravo na život, slobodu i težnju za srećom, te da je pravo naroda promijeniti vladajuće strukture ako pokušaju iznevjeriti načela slobode.

Ta načela postaju 1918. godine cilj hrvatske politike, utemeljene na misli predsjednika Wilsona, što Europa nije prihvatila. Wilsonovih 14 točaka djelovalo je na hrvatski narod daleko jače nego na koji drugi mali narod, jer je većina hrvatskoga naroda u tom političkom dokumentu nalazila identičnost sa svojim političkim traženjima i čežnjama da utemelji samostalnu hrvatsku državu. Temeljem toga realnog programa Narodno vijeće, 29. X 1918. godine, proglašava samostalnost Hrvatske, a 30. listopada 1918., šalje saveznicima u Antanti obavijest o samostalnosti «države Hrvatske», čekajući odgovor i priznanje. Taj odgovor Narodno vijeće nikada nije dobilo. Narodno vijeće u Hrvatskom saboru bilo je uvjereno da će dobiti priznanje samostalnosti od Antante i u tom uvjerenju je prošao cijeli studeni, tijekom kojega su «proradile razne druge kombinacije», od Pariza od Beograda, koje će rezultirati - bez većinske odluke članova Narodnoga vijeća - odlaskom 24.11. u Beograd i proglašenjem, 1. 12. 1918. ujedinjenja s kraljevinom Srbijom, o kojem je činu Narodno vijeće u Zagrebu saznalo tek 2. 12. 1918.

Ta prijevara izazvala je diljem Hrvatske demonstracije i pobunu. Osobito snažno su reagirali pripadnici domobranskih snaga u Zagrebu, koji su se 5. prosinca 1918. godine, zajedno s hrvatskom mladeži i građanstvom, snažno suprotstavili ovakvom načinu stvaranja neprirodne jugoslavenske zajednice pod žezlom srpskoga kralja. Pobuna je ugušena u krvi, a broj ubijenih i ranjenih, ni do danas nije točno naveden. Tako je samostalna Hrvatska država, utemeljena odlukom Narodnoga vijeća 29. X 1918. godine, trajala tek nešto više od jednog mjeseca! Stvaranjem neprirodne jugoslavenske zajednice nazvane Kraljevina Jugoslavija, odlukom sila pobjednica u Prvom svjetskom ratu Versajskim ugovorom i Pariškim mirovnim sporazumom, nastalo je nepodnošljivo stanje progona hrvatskih značajnih ljudi i političara. Tako je 1928. godine u beogradskom parlamentu izvršen atentat na hrvatske zastupnike: Stjepana Radića i njegove suradnike, a Sud za zaštitu države, utemeljen u Beogradu 1930. godine, izrekao je 134 smrtne kazne hrvatskim rodoljubima, dok je tisuće njih kažnjeno na kazne zatvora, većinom na doživotni zatvor.

Dr. Mladen Lorković u knjizi: «Zemlja i narod Hrvata» (Zagreb, 1939.), navodi da je tijekom postojanja Kraljevine SHS-Jugoslavije bilo osuđeno 8.000 Hrvata i Hrvatica, na više od 10.000 godina tamnice. Međutim, u knjizi: «Narod bez ljudskih prava» (Buenos Aires 1990.), navodi se da su u to vrijeme, do smrti kralja Aleksandra 1934. godine, izrečene ukupno 134 smrtne kazne od Suda za zaštitu države, od kojih je: 19 izvršeno, 30 pretvoreno u doživotnu robiju, 85 izrečene optuženima koji se nisu pojavili na sudu. U zatvorima je ubijeno 76 osuđenika. Ovakvo stanje progona hrvatskih ljudi bilo je poznato i u europskim okvirima. Kad je na ulici u Zagrebu ubijen hrvatski znanstvenih prof. dr. Milan Šuflaj, reagirali su svjetski znanstvenik Albert Einstein i njemački književnik svjetskoga glasa Heinrih Mann, pismom Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parizu. U tom memorandumu Einstein i Mann, između ostaloga pišu: «… Ne možemo propustiti priliku a da ne skrenemo pozornost Međunarodne lige za ljudska prava na događaje, koji su doveli do umorstva hrvatskoga znanstvenika dr. Milana Šuflaja, 18. veljače o.g. Kad je učenjak išao svojoj kući u Zagrebu, s leđa je napadnut na ulici te je prema izvješću s kojim raspolažemo dotučen željeznom motkom. Sljedećega dana podlegao je teškim ozljedama, a dne 22. veljače o. g. pokopan je na Mirogoju.

Prof. Milan Šuflaj bio je poznat po velikom broju znanstvenih djela i radova. Ime ubojice je poznato. Osim toga poznata je organizacija kojoj je ubojica pripadao (Mlada Jugoslavija). Poznato je, da je dogovor o umorstvu bio održan u noći od 11. na 12. veljače u stanu zapovjednika mjesta, generala Belimarkovića (slijedi navođenje članova organizacije Mlada Jugoslavija koji su sudjelovali u dogovoru, te navođenje prijetećih pisama dr. Mačeku i drugim uglednim tadašnjim hrvatskim političarima, te riječi kralja Aleksandra kako je odstranio posrednike, hrvatske narodne zastupnike, atentatom u Skupštini 20. VI 1928. godine) …Smatramo prirodnim zadatkom Međunarodne lige za ljudska prava da se obrati na sve one, koji poštivaju slobodu i čovječanska prava naroda da najodlučnije prosvjeduju protiv strahovlade pod kojom se hrvatski narod nalazi. Sve zemlje, Francuska, Njemačka, Poljska, Austrija, gdje postoje ogranci Međunarodne lige za ljudska prava, dužne su uzeti u zaštitu jedan mali, miroljubivi i civilizirani narod kao što je hrvatski»! Iz pisma se jasno spoznaje činjenica progona svake hrvatske slobode i misli, jer se versajska Jugoslavija «odlikovala» nametanjem, političkom silom, uskoga službenog nacionalizma, a najgorim represivnim akcijama progonila je stvarni nacionalni osjećaj hrvatskih ljudi, izazivanjem unutarnjih i vanjskih sukoba i napetosti, što je pogodovalo nakanama ovih velikih sila, koje su željele narušiti mir na prostoru srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja.

Upravo u tom kontekstu treba promatrati pojavu Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941. godine, države koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom Drugoga svjetskog rata na širem području od granica današnje Hrvatske, s politikom koja je ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja. Od povratka u Hrvatsku 15. 4.1941. do svibnja 1945. na čelu NDH bio je dr. Ante Pavelić, koji je 1930. godine, po Sudu za zaštitu države, osuđen na smrt u odsutnosti, djelujući od tada u izbjeglištvu kao vođa ustaškoga pokreta, angažirajući sve snage na rušenju versajske Jugoslavije. I sama riječ «ustaša», prema svim rječnicima, znači «pobunjenik» - osoba koja je «ustala» protiv vlasti, a u hrvatskom jeziku je u upotrebi od 16. stoljeća kad su se Hrvati «ustajali u borbi protiv turskoga nadiranja u njihove prostore». Međutim, bitke za samostalnu hrvatsku državu vodile su se prije Drugoga svjetskog rata i u samoj Hrvatskoj, a ne poglavito u emigrantskim krugovima. Profesor Ljubo Boban u knjizi «Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928.-1941.», iznosi podatke koji nam omogućavaju razabrati volju hrvatskoga naroda u vremenima uoči Drugoga svjetskog rata. Tvrdi da se prilikom parlamentarnih izbora u prosincu 1938., «za ideju neovisne države Hrvatske, izjasnilo 98% Hrvata», dodajući dio sadržaja rezolucije od 15. siječnja 1939. u kojoj se, između ostaloga, ističe da je «…četiristo tisuća članova Hrvatske seljačke zaštite spremno stupiti u borbu za uspostavljanje hrvatske nezavisne države» (Lj. Boban – «Maček i politika HSS-a 1928-1941.» str. 80.)

Nastojeći se uklopiti u osovinsku «Novu Europu» NDH je i svoj unutarnji poredak ustrojila u suglasju s onim u Trećem Reichu i fašističkoj Italiji. Vanjska politika NDH je bila u potpunosti sukladna vanjskoj politici Njemačke i Italije. Hrvatsku su priznale 72 države. Sveta Stolica nije imala svog izaslanika kod Vlade, ali je imala predstavnika u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Razvoj ratnih prilika doveo je do sloma NDH početkom svibnja 1945. godine. Drugi svjetski rat bio je okončan 8. svibnja 1945. godine. Jedinice hrvatske vojske povlačile su se prema zapadnim saveznicima – prema Austriji i vojsci Velike Britanije, zajedno sa stotinama tisuća civila koji su bježali pred partizanskim jedinicama. Međutim, 15. svibnja engleske snage su prisilile Hrvatsku vojsku i civile da se vrate, predajući ih u ruke partizanskim jedinicama i time izazvali pokolj u malom mjestu Bleiburg, gradiću u austrijskom dijelu Koruške, uz granicu sa Slovenijom. Tu dolazi do izražaja nezapamćeno ponašanje engleskih jedinica, u kojem se nazire i postupanje engleske Vlade, koja nije htjela učiniti ništa za spas toga pučanstva. Grof Tolstoy kaže: «Zašto su Britanci počinili ovakav zločin jasne nehumanosti ostaje misterij». Tim događajima kod Bleiburga završena je «prekretnica 1945.» godine, koja je onemogućila opstanak samostalne Hrvatske, zatvaranjem očiju pred tamnom stranom Titove jugo-komunističke i antihrvatske Jugoslavije, bez ikakvog plebiscita ili pitanja narodne volje. Milovan Đilas izjavljuje: «Hrvatska je vojska morala biti pobijena da bi Jugoslavija mogla opstati»!

Prema tome hrvatske žrtve poslije Drugog svjetskog rata nisu slučajne. One su dio i rezultat istinskoga «zločinačkog pothvata»! Propuštajući pred Europom iznijeti hrvatsko pitanje u svom njegovom nacionalnom, državnom i političkom značenju i bitnoj važnosti nastupa jugo-komunističkoga sustava odmazde zbog stvaranja Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, očito je tada - kao što se događa i danas u Haaškom sudu - sve te antihrvatske faktore kod Bleiburga obuhvaćao strah da se zauzimanje za Hrvatsku, zauzimanje za ljudske probleme hrvatskih ljudi, vojnika, civila, djece i staraca, ne shvati kao stvarno postavljanje pred Europom hrvatskog pitanja, činjenice koja traži odgovor! Raspletom događaja kod Bleiburga, krivnjom onih istih sila koje su 1918. godine stvorile i štitile neprirodnu jugoslavensku zajednicu, riječi «sloboda», «demokracija» i «oslobođenje» izgubile su istinsko svoje značenje, te pridonijeli tragičnim i žalosnim događajima koji će uslijediti sve do 1989. godine. Raspadom i rušenjem komunističkog diktatorskog sustava u zemljama na graničnom području između središnje Europe i rubnoga rusko-srpskog prostora, nastupila je treća prekretnica u nastanku i razvoju Hrvatske. Okončalo se jezivo razdoblje progona svake misli o samostalnoj Hrvatskoj i progona hrvatstva.

Započelo je novo doba u europskoj i svjetskoj povijesti, jer su Europa i Svijet doživjeli tu «treću» prekretnicu s najdubljim prijelomima. Sasvim je razumljivo bilo očekivati, u što je hrvatski narod vjerovao, da će europski političari iskoristiti nastale velike i značajne promjene koje su se dogodile u razdoblju 1989. -1991., kao znak pobjede tradicionalnih načela i vrijednosti europske politike i kulture i primijeniti ih na cijelom prostoru europskoga političkog i gospodarskog modela. Međutim, dogodilo se nešto sasvim drukčijeg sadržaja, nešto što je počelo sličiti na stare srpske memorandumske dane divljanja po hrvatskim prostorima, oživljavanje takozvanoga «srpskog pitanja» na hrvatskim prostorima, pojava koja je uvijek, od 1918. godine, u svakom očekivanju boljitka – bila u žiži zbivanja. Slobodno se može ustvrditi: da nismo imali Tuđmanovu neograničenu stvaralačku snagu, njegovu ljubav prema hrvatskom narodu i prema hrvatskoj samostalnoj državi, teško bi bili u stanju slomiti, skršiti i pobijediti srpskog agresora, s njegovom nezajažljivom čežnjom za srpskim proširenjem do «zapadnih granica na crti Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag». Poznata je povijesna činjenica da je W. Churchill 9. listopada 1944. godine, u Moskvi sa Staljinom i drugim dostojanstvenicima, na vrlo jednostavan način razotkrio metode dijeljenja svijeta i tako dao do znanja što je pravi sadržaj pobjedničke velikodušnosti.

On i Staljin su «vrlo brzo» jednostavno podijelili i sredili, kako su kazali, «svoje stvari na Balkanu» riječima: «što se tiče Britanije i Rusije, kako bi Vam odgovaralo da imate devedeset posto utjecaja u Rumunjskoj, kako bi Vam odgovaralo da mi imamo 90% utjecaja u Grčkoj, a da u pogledu Jugoslavije bude pedeset-pedeset»? Churchill zatim kaže: «Gurnuo sam to preko stola Staljinu… Nastala je kratka pauza. Zatim je uzeo svoju plavu olovku i stavio na papir veliki paraf, pa nam vratio papir. Da se sve to riješi nije bilo potrebno više vremena od onoga da se to napiše»! (Winston Churchill – Drugi svjetski rat, svezak VI., str. 207, izdanje Prosvjeta Beograd, 1964.). Da bi se onemogućili scenariji slični onima iz 1918. i 1945. godine, Tuđman je 17. lipnja 1989. godine, sa svojim suradnicima, osnovao stranku (pokret) HDZ (Hrvatsku demokratsku zajednicu) koja je započela okupljanje i djelovanje u pravcu traženja višestranačkoga sustava i najnormalnijega razvoja demokracije u izboru Hrvatskoga sabora i cjelokupne vlasti u Hrvatskoj, razbijajući nesnošljivu «hrvatsku šutnju» i insistirajući na budućnosti Hrvatske kao samostalne države. Do kraja godine 1989., pojavile su se i druge političke stranke u Hrvatskoj sa različitim programima, ali ni jedan program nije predviđao opstanak Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji, bez obzira na neke detalje u kojima je bilo polemičkih istupa. U tom smislu je Izvršno vijeće SRH 9. siječnja 1990. godine podržalo inicijativu za promjenu Ustava SRH kako bi se stvorile pretpostavke za demokratizaciju društva i promjenu izbornoga zakonodavstva. Hrvatski Sabor je 11. siječnja 1990. podržao te prijedloge i, u stvari, ozakonio višestranački sustav.

Već 5. veljače u Sekretarijatu za pravosuđe i upravu SRH registrirane su sve političke stranke koje su podnijele prijedlog: HDZ, HSLS, SKH, SSRNH, SDSH, HKDS, Radikalna stranka za sjedinjene europske države i HDS, čime je učinjen najveći korak legalizaciji višestranačja u Hrvatskoj, što je značilo mogućnost da Hrvatska odlučuje sama o svojoj sudbini. Na prvom Saboru HDZ-a 24/25 veljače, na kojemu su sudjelovali gosti članovi HDZ iz SAD, Kanade, Švedske, Njemačke, Austrije, Norveške i Švicarske, za predsjednika stranke izabran je dr. Franjo Tuđman, koji je poslije danog programa stranke, zaključio Kongres porukom: «Do viđenja na Hrvatskom državnom saboru na Markovom trgu»! Taj pozdrav bio je svima jasan i pobudan. To političko raspoloženje i taj znatni korak učinjen u pravcu stabilizacije političkih prilika u Hrvatskoj, dnevno su počeli narušavati srpski ekstremisti u raznim hrvatskim područjima, a predstavnici Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, na čelu s vladikom, bojkotirali su 18. siječnja tradicionalno novogodišnje primanje u Banskim dvorima, koji su primjer slijedili i predstavnici srpske pravoslavne crkve u Sisku i drugim mjestima gdje su bili pozvani. Oko 3.000 Srba je u Karlovcu, 4. veljače, održalo miting noseći srpske, jugoslavenske i partijske zastave, ali ne i hrvatske. Skandiralo se Miloševiću i zatražen je njegov dolazak na Petrovu goru, gdje je zakazan novi zbor za 4. ožujka.

Dana 14. veljače 1990. Sabor SR Hrvatske usvojio je amandman na Ustav kojim su stvoreni uvjeti i uklonjene zapreke za uvođenje višestranačkog sustava i parlamentarnu demokraciju u Hrvatskoj, ukidajući vodeću ulogu Saveza komunista u životu Republike. Temeljem tog amandmana Sabor je 15. veljače donio novi izborni zakon, čime je ozakonjen višestranački izborni sustav u Hrvatskoj. Srbi na Petrovoj Gori 4. ožujka, u nazočnosti oko 50.000 ljudi, tražili su da «Petrova gora čuva nam Jugoslaviju», «Dolje Tuđman», «Slobodane srpski sine kad ćeš doći do Udbine» i slične provokacije. Budući su tu bili «gosti» iz Srbije, Vojvodine, Kosova i sličnih lokaliteta, nije nevažno istaknuti da je najčešći poklik bio «Ubit ćemo Tuđmana». Već je već 17. 3. u Benkovcu je i pokušan, ali neuspio, atentat na Tuđmana! Tu strategiju srpskih mitinga cijela je javnost ocijenila kao napad na Hrvatsku, što će se kasnijom pobunom u Kninu, 17. kolovoza, i potvrditi. Ustrajući u demokratskom razvoju Hrvatske, prvi put od 1945. godine, dana 22. travnja 1990. godine, održani su (prvi krug) slobodni višestranački izbori. Drugi krug je održan 6. svibnja 1990., tako da su izabrani i općinski i saborski zastupnici, što je omogućilo da Hrvatski sabor održi svečanu konstituirajuću sjednicu 30. svibnja 1990.

Toj sjednici nazočili su gosti iz domovine i iseljene Hrvatske, koji su burno pozdravili izbor dr. Franje Tuđmana za predsjednika Predsjedništva Republike Hrvatske, a dr. Žarka Domjana za predsjednika Sabora RH. Prije svečane sjednice Sabora, predstavnici bivše Jugoslavenske narodne armije, oduzeli su, 23. svibnja 1990., kompletno oružje Teritorijalne obrane RH, i sva protivljenja službenih državnih tijela nisu pomogla da se to oružje vrati hrvatskoj teritorijalnoj obrani. Izgrađujući samostalnu i demokratsku državu, Hrvatski sabor je 20. lipnja 1990. izmijenio dotadanji službeni naziv Hrvatske. Od tada se zove Republika Hrvatska. Stari hrvatski grb postao je sastavni dio trobojnice, a naziv «Izvršno vijeće RH» zamijenjeno je nazivom Vlada Republike Hrvatske. Iako su predstavnici Srba u Hrvatskoj bili birani u Sabor i dobili status zastupnika, u Kninu, na crkvenom skupu u prigodi proslave Vidovdana 1. srpnja 1990., objavljeno je njihovo odcjepljenje od Hrvatske i «osnivanje srpske autonomne Krajine u Hrvatskoj»! Taj čin je već 3. srpnja proglašen neustavnim, ali u Srbu, 25. 7.1990., srpski odmetnici donose Deklaraciju «o suverenosti i autonomiji srpskog naroda», a glavni govornik, Jovan Rašković, prekidan čestim povicima «zaklat ćemo Tuđmana», opravdava Deklaraciju. U isto vrijeme četnički vojvoda iz Srbije, tu na licu mjesta, u Srbu, učlanjuje dragovoljce u svoju «četničku vojsku»!

Da nisu stanovnici srpske nacionalnosti u Hrvatskoj bili «usamljeni», najbolje svjedoči istup Vuka Draškovića u Vršcu, 8. srpnja 1990., koji na tom skupu viče: «Moramo biti spremni za događaje u Hrvatskoj, gdje su već počeli da pale, ruše, da kolju Srbe», zahtijevajući od predsjednika Srbije da: «ozbiljno zakorači preko Drine, jer Srbija nije od Horgoša do Dragaša nego svuda gdje su srpske jame, tamo gdje je prolivena srpska krv»! Kulminacija srpskih agresivnih napada na samostalnost i neovisnost te teritorijalnu cjelovitost Hrvatske, kulminirala je 17. kolovoza 1990. godine Referendumom u Kninu za odcjepljenjem od Hrvatske, s grljenjem i bratimljenjem pripadnika Jugoslavenske narodne armije i srpskog pučanstva pobunjenog protiv Hrvatske. Izvjesni Dušan Vještica dao je izjavu kako je «čak 400% stanovništva u nekim predjelima dalo glas na referendumu», što najbolje daje sliku srpskog odnosa prema hrvatskoj državi, državi koja je i njihova, jer tu žive i rade. Hrvatska državna vlast, predvođena predsjednikom dr. Tuđmanom, bila je potpuno svjesna da su demokracija, ljudska i manjinska prava, stabilnost Hrvatske i njezino blagostanje, međusobno ovisni. Pravno-politička zbivanja i njihove ocjene za cijelo područje Hrvatske, kao i donošenje odluka u svezi s tim pojavama, bili su u nadležnosti Sabora, koji je, reagirajući na otvorenu oružanu pobunu protiv Republike Hrvatske, na izvanrednoj zajedničkoj sjednici svih Vijeća, 24. kolovoza 1990. godine, donio i u Narodnim novinama br. 34 od 24. kolovoza 1990. godine objavio «Rezoluciju o zaštiti ustavnoga i demokratskog poretka i nacionalnim pravima u Hrvatskoj»!

Ako išta znače povijesne pouke, onda i ova epizoda hrvatske povijesti znači mučenički, ali neslomljivi duh kojeg je, i usprkos nerazumnim i neprijateljskim postupcima srpskih pobunjenika, nemoguće bilo slomiti na putu do pobjede i samostalnosti. U tom kontekstu se u Rezoluciji, u odnosu na pojave srpskih pobuna, balvanskih zapreka po cestama u Hrvatskoj, u onemogućavanju normalnoga prometa, cestovnog i željezničkog, u stvaranju «divljih» državica diljem određenih hrvatskih prostora sa srpskom amblematikom i srpskim nazivljem, između ostaloga navodi: «U odsudnim povijesnim procesima nestajanja državnog socijalizma u svjetskim razmjerima, u vrijeme razvoja pravne države i parlamentarne demokracije u cijeloj istočnoj Europi, u Jugoslaviji su dogmatske i hegemonističke snage pristupile obrani starog poretka svim sredstvima. U nasilnom zaustavljanju demokratskih i reformskih kretanja, one koriste neustavne, nelegalne i nelegitimne metode, koje uključuju poticanje nacionalnih sukoba i oružane pobune. U sklopu tog scenarija, u poticanju nasilnih i protuustavnih akcija, manipuliranje narodom, stvaranja psihoze straha i ugroženosti u Hrvatskoj uključilo se i vodstvo Srpske demokratske stranke. Provodeći agresivnu politiku takozvane antibirokratske revolucije pritiscima, prijetnjama i drugim nelegalnim sredstvima, ono u praksi poriče rezultate slobodnih, demokratskih izbora te ruši legalno izabrana tijela u pojedinim općinama, sprječavajući funkcioniranje pravne države… Straže i barikade i nasilje ugrožavaju sigurnost građana, te onemogućuju funkcioniranje demokratskih ustanova.

Stoga se takve metode moraju suditi kao pokušaj nasilnog rušenja ustavnog poretka, čemu se treba suprotstaviti svim ozakonjenim sredstvima…Višestranački-parlamentarni i izvanparlamentarni - oblici političke borbe ograničeni su jedino prihvaćanjem i poštivanjem suvereniteta i integriteta Republike Hrvatske, njezina postojećega, Ustavom utvrđenoga demokratskog poretka, njegovih institucija i legalne procedure rješavanja svih političkih interesa, razlika i sukoba… Sabor Republike Hrvatske… ostaje odlučan u nakani da svim građanima koji žive u Hrvatskoj jamči sva ljudska, politička i nacionalna prava… U cilju praktičkoga ostvarivanja ove nakane, Sabor Republike Hrvatske osigurat će daljnju ustavnu i zakonsku institucionalizaciju zaštite ljudskih, političkih i nacionalnih prava u Republici Hrvatskoj. …U vezi s tim, Sabor Republike Hrvatske poziva Europski parlament i druge kvalificirane, javne i privatne organizacije koje istražuju i nadziru stanje ljudskih, političkih, nacionalnih i etničkih prava u svijetu, da u Hrvatsku upute svoje promatrače ili izaslanike, kako bi se na licu mjesta, slobodno i neometano upoznali sa stanjem ovih prava u Hrvatskoj, a osobito srpskog i hrvatskog stanovništva u mjestima u kojima je došlo do pobune…Sabor Republike Hrvatske javno očituje svoju odlučnost da ustavni poredak i zakone Republike Hrvatske zaštiti svim sredstvima pravne države.(…)».

Imajući pred sobom ovakav sadržaj Rezolucije i s ovakvim pozivom Europskom parlamentu i drugim kvalificiranim organizacijama da u Hrvatsku upute svoje promatrače, izaslanike, da se na mjestu događaja osvjedoče o stanju ovih prava na svim pobunjenim prostorima, mora se danas zaključiti da Carla del Ponte na poseban način, shvaća i tumači pojam slobode, samostalnosti Hrvatske i prava na obranu, što ju dovodi do različitih tumačenja određenih političkih i pravnih situacija, do različitih interpretacija političkih zbivanja na određenim prostorima, shvaćanja srpsko-crnogorske agresije i akcija bivše JNA kao i same pobune dijela srpskog pučanstva u određenim područjima Hrvatske 1990-1996. godine. U toj izvitoperenoj percepciji nastao je i njezin izvitopereni kaznenopravni pojam o «zajedničkom zločinačkom pothvatu», kojim se nastoji umanjiti značenje čistih hrvatskih vojnih pobjeda nad agresorom. Drukčije se ne može shvatiti njezino trostruko mijenjanje optužnice kojom se želi utemeljiti krivnja na strani žrtve zato što se uspjela obraniti i maestralno pobijediti agresora, u sjajnim vojno-redarstvenim operacijama «Maslenica», «Medački džep», «Bljesak» i «Oluja»! Ovom kvalifikacijom Carla del Ponte kao da želi jače popuniti onu prazninu koja nastaje, kod određenih političarki u hrvatskom političkom životu, kojima nije jasno što znači utemeljenje nacionalne države, pa se javno i u Hrvatskom saboru, ističe kvazi ideološko pitanje hrvatskoga povijesnog puta sintagmom «demokracija ili nacija», što u sebi sadrži osporavanje hrvatskom narodu prava na samostalnu hrvatsku državu.

Upravo to će tužiteljica Haaškoga suda poslije donesene Deklaracije o suradnji Hrvatske s Haaškim sudom 14. travnja 2000., u osporavanju prava na samostalnu Hrvatsku, uzeti kao temelj optužnice: protjerivanje Srba iz Hrvatske, a ne oslobađanje okupiranih prostora od agresora i pobunjenih snaga srpskih odmetnika. Područje političke zrelosti takvih političara, i same haaške tužiteljice, utemeljuje bujanje najkaotičnijih, najmutnijih i politički najnezgrapnijih laži, koje se u normalnim društvima ne mogu niti izreći, a kamo li biti predmetom optužaba. Carla del Ponte u Izmijenjenoj optužnici, u pasusu individualna kaznena odgovornost i kaznena odgovornost nadređenoga, naznačenom brojkom «7», koristeći se «pjesničkom slobodom», naznačuje da pod pojmom «počinio» «…obuhvaća i djela koja je optuženi počinio sudjelovanjem u udruženom zločinačkom pothvatu». Sam kaznenopravni pojam «zajednički zločinački pothvat» tužiteljica tumači na svoj način i proizvoljno, bez ikakvog dokaza, bez ikakvog navođenja relevantnih činjenica, obnavljajući najgora optuženja bivših komunistički progonitelja hrvatskih rodoljuba, biskupa i drugih uglednika riječima: «… zajednički cilj je bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina…».

Taj kompleks «protjerivanja srpskog stanovništva» vjerojatno je Carla Del Ponte naslijedila iz prakse optuživanja bivših jugokomunističkih vlasti iz vremena 1945-1948, kad su tadašnji sudovi, po vrlo kratkom postupku sudili upravo opterećeni «progonom Srba». Haaško tužiteljstvo ovakvom kaznenopravnom kvalifikacijom želi utemeljiti pravno stručnu metodologiju koja bi bila temelj u izjednačavanju položaja i krivnje žrtve i zločinca. Tužiteljstvo ovakvom kvalifikacijom, u krajnoj liniji, inzistira na kidanju nacionalnih ambicija za slobodom i mirom hrvatskog naroda, želi pokazati da borba za obranu slobode i mira, koja u sebi sadrži mijenjanje nametnutog rješenja od strane «velikih», nema nikakvog smisla ni razloga za opstanak, bez obzira što je Hrvatska, 1990., postala nadom hrvatskog naroda i, naoružana tom nadom, pobijedila sile zla u Domovinskom ratu, obranila slobodu i samostalnost, što joj se želi, ovakvom monstruoznom optužbom o «zajedničkom zločinačkom pothvatu», ukinuti! Već je spomenuti susret Churchill-Staljin, 9. listopada 1944., prije prve sjednice Ujedinjenih naroda, na sastanku u Moskvi, na jedan neuobičajeni način, «riješio sve probleme Balkana» dogovorom političkog utjecaja nad Jugoslavijom s 50% svakoj strani», definitivno potvrdivši raskid svakog pomišljanja o opstanku Hrvatske kao samostalne države 1945. godine, kad je hrvatski narod započeo ponovno živjeti u neslobodi, u progonima svih koji su Hrvatsku drukčije zamišljali i željeli.

Da se malo toga, ili ništa, nije izmijenilo od ondašnjih progona i suđenja i današnje oksimoronske kvalifikacije hrvatske borbe za slobodu, svjedoči nam kazneni postupak i optuživanje zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca 1946. godine. Državni tužitelj Jakov Blažević, u svojoj knjizi «Tražio sam crvenu nit», Zagreb, 1976., stranica 129.-131., interpolirajući Churchillovu politiku komadanja Jugoslavije, ističući, na tom navodnom planu, angažiranje Mačeka i vrhova HSS-a, Kaptola i osobno nadbiskupa Stepinca, razlaže i govori o početku najmonstruoznijeg kaznenopravnog postupka protiv crkvenih dostojanstvenika na čelu s nadbiskupom Stepincem. Upravo ova optužnica protiv nadbiskupa Stepinca u centar optuživanja stavlja:

a) da je svjesno radio na pokušaju spašavanja Nezavisne Države Hrvatske,
b) Stepinac je identificiran kao «zločinac», kao «stari saveznik i sluga nacifašizma i stranog imperijalizma», kao «glavni branitelj Nezavisne Države Hrvatske, tvrdeći da kroz nju govori suvereni narod, da je putem nje hrvatski narod doživio svoje oslobođenje i svoju nezavisnost»,
c) Najzanimljivija optužba je bila: «Mi smo, drugovi suci, tokom ovog procesa potpuno dokazali jednu stvar, jednu činjenicu, koja je vrlo važna u ovom procesu, a to je da je prekrštavanje (Srba) bilo organizirano od vrhova katoličke crkve pod rukovodstvom Stepinca, da je za to prekrštavanje postojala organizacija…»! Dakle, 1941-1945 prekrštavanje Srba, a 1990-1996 «zajednički zločinački pothvat» odnosno, «…zajednički cilj je bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina»!

Da stvar bude još tragičnija i smješnija, u «Večernjem listu» od 24. kolovoza 2007., kolumnist Ivkošić navodi detalj u kojem kaže da je srpski političar i zastupnik u Hrvatskom Saboru, gospodin Pupovac, ustvrdio kako je u Hrvatskoj «prekršteno 10.000 srpske djece»! Zaista ta sprega, da nije smiješna, bila bi tragična! Američki diplomat Thomas Patrick Melady, veleposlanik u Vatikanu, u knjizi «Veleposlanikova priča» (Sjedinjene Američke Države i Vatikan u svjetskoj politici, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1997.) o procesu protiv Stepinca, kaže: «Dojam je u zapadnjačkoj javnosti bio da je hrvatska katolička crkva tiho odobravala hrvatska zlodjela iz Drugog svjetskog rata, a ona su uključivala lažna pokrštenja, te stotine tisuća mrtvih… Nadbiskup Stepinac uhićen je nakon rata i osuđen na šesnaest godina zatvora… Nakon što je 1950. godine odlukom maršala Tita (uvjetno) pušten iz zatvora, ali da napusti zemlju ili ostane u kućnom pritvoru, Stepinac je izabrao radije kućni pritvor, nego da napusti zemlju. Nedugo nakon rata, papa Pio XII. promaknuo je Stepinca u položaj kardinala. Bijesan zbog papina čina, Tito je raskinuo diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 1952. godini». Do sredine 1991. godine, Vatikan je poduzeo akcije bez presedana u ulozi «predvodnika postupka priznanja» hrvatskom narodu prava na nezavisnost kao «legitimnih težnji naroda». Papa se 18. kolovoza 1991. godine obratio grupi Hrvata u Vatikanu riječima: «Još vas jednom uvjeravam da su mi bliske vaše legitimne težnje», izražavajući želju da jednoga dana posjeti Hrvatsku.

Ako bi hrvatska težnja za samostalnošću Hrvatske bila utemeljena na «zajedničkom zločinačkom pothvatu» - sadržaj kojega je, kako kaže u izmijenjenoj optužnici tužiteljica Haaškoga suda Carla del Ponte, «prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz Hrvatske» (ona naziva: regije Krajine), postavlja se opravdano pitanje mogućnosti da Sveta Stolica, u okolnosti takvog zločina, zauzima ovakvo stajalište u svezi priznanja samostalnosti Hrvatske, a sam Sveti otac želi posjetiti takvu Hrvatsku! Očito je da moramo ulagati poseban napor za objektivnim proučavanjem, valorizacijom i prikazivanjem svoje povijesti, nasuprot ovakvih haaško-tužiteljskih improvizacija i obmana svjetske javnosti. Činjenica je da srpska pobuna i srpsko-crnogorska agresija i vojne operacije bivše JNA, iako su od samog početka bile obilježene zastrašujućim zločinima, u europskoj i svjetskoj javnosti nisu bile praćene zadovoljavajućim publicitetom sve dok nije bio napadnut, rušen i paljen Dubrovnik, s njegovom svjetski zaštićenom povijesnom jezgrom.1 Popuštanjem međunarodne zajednice srpskoj agresiji na Hrvatsku, nedvojbeno se pothranjivala agresorska namjera osvajanja hrvatskih prostora i udovoljavanje agresorskoj ideji stvaranja velike Srbije, kao nadomjestka urušene neprirodne jugoslavenske zajednice, utemeljene voljom pobjednika u Prvom svjetskom ratu. U tom kontekstu za ovakvo postupanje europskih sila vrlo je značajno pisanje Zbigniewa Brezinskog u knjizi «Izvan kontrole» - globalna previranja uoči 21 stoljeća.

Navodeći na stranici 10 milijunske žrtve komunističkoga sustava, tvrdi da je od «…najmanje 2-3.000.000 hladnokrvno ubijenih u drugim dijelovima Europe, od čega je samo u tadašnjoj Jugoslaviji stradalo barem polovica tog broja»!, te zaključuje da: «s kulturnog stajališta i nacizam i komunizam bile su moderne inačice barbarizma», a na stranici 126 kaže: «I neuspjeh Europe da čvrsto reagira na krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji odraz je kombinacije ogorčenja i sebičnosti koja trenutačno prožima europsko stajalište… Slom te višenacionalne države završio je najkrvavijom provalom nasilja u Europi poslije 1945. godine… Ali Europa se postavila vojno nesmotreno, politički pasivno i društveno nezainteresirano… To je bio i bolan podsjetnik da su barem neki zli duhovi europske povijesti još izvan nadzora»! U Tužiteljstvu Haaškoga suda trebali bi priznati, kad se ovakve analize stručnjaka pročitaju, da se o obrani Hrvatske ne može i ne smije govoriti o «zajedničkom zločinačkom pothvatu» kao temelju i usmjerenosti hrvatske borbe za slobodu i samostalnost! Dostojanstvo čovjeka, u bitnom sadržaju, podrazumijeva njegovo osnovno ljudsko pravo na mir, na slobodan život i stvaralaštvo. Nesporno je da rat mijenja, u određenim granicama, normalni način života u zemlji koja je objekt agresije, jer agresija sustavno ima za posljedicu pojavu gubitka mjerila podešavanja unutarnjeg života načinu odnosa prema životu u obrani, kada se branjenik, zbog nametnutoga mu rata, često susreće s izloženošću smrti.

Teoretski rat možemo definirati povijesno društvenim fenomenom koji divljačko brutalnim sredstvima želi zaustaviti kretanje jednog naroda prema njegovom povijesnom cilju za slobodom i samostalnošću u vlastitoj državi. Teška iskustva poslije Prvog i Drugog svjetskog rata razbila su ideale mnogih hrvatskih političara, ignorirajući njihove zanose, prisiljavajući ih da se «okrenu jugoslavenskoj stvarnosti» i svoj kreativni duh stave u borbu rasterećenja euforije jugoslavenskog unitarizma. Poslije 30. svibnja 1990. godine velikosrpski monstrum zapalio je hrvatsku vatru borbe za slobodu koja je, na različite načine, trajala do veličanstvenih pobjeda Hrvatske vojske nad srpskim agresorom u vojno redarstvenim operacijama «Maslenica», «Medački Džep», «Bljesak» i «Oluja» (1990. -1995.), kojim je pobjedama obranjena samostalna država Hrvatska. Upravo te pobjede stopile su se u optimističku sliku hrvatske budućnosti, sliku koju s oduševljenjem podupire hrvatski čovjek kao svoj vlastiti ponos, kao znak težnje za rehabilitacijom njegove ljudskosti. Zato je nemoguće naći mira u svakoj hrvatskoj duši kad vidi da haaška tužiteljica Carla, tu njegovu borbu i pobjedu, kvalificira kaznenim djelom «zajedničkog zločinačkog pothvata». Tužiteljica del Ponte u izmijenjenoj optužnici, od 19. veljače 2004., optužujući generale Gotovinu, Čermaka i Markača i predsjednika Franju Tuđmana za «zajednički zločinački pothvat» sama naznačuje što bi to bio «taj zajednički zločinački pothvat» i sama sebi odgovara da je to: «prisilno i trajno uklanjanje srpskoga stanovništva iz regije Krajina»!

U ovom trenutku potrebno je kazati neke čudesno neshvatljive činjenice, ne samo o pjesničkoj slobodi Tužiteljice da ona «fabricira» nešto što je u suprotnosti sa svim činjenicama o postupanju hrvatskoga vodstva, nego je u raskoraku i sa željama i poduzimanju akcija prema onim faktorima koji su, na neki način, pozivani da rade svoj posao određen od Ujedinjenih naroda i onih organizacija koje su se pojavljivale kao «miritelji», «posrednici», organizacije zadužene u uspostavi mira i prekida ratnog stanja. Najbolji primjer je tom nastojanju već spomenuta «Rezolucija o zaštiti ustavnog demokratskog poretka i nacionalnim pravima u Hrvatskoj», koju je donio Hrvatski Sabor, odmah nakon srpske pobune, 24. kolovoza 1990. godine. Za aktivno zalaganje predsjednika Tuđmana za zaštitu nacionalnih prava manjina u Hrvatskoj, dr. Tuđmanu je 10. XII 1991. godine, u Barceloni dodijeljena godišnja nagrada Centra za etničke manjine i nacije (CIEMEN) «zbog njegovih zasluga u ostvarivanju prava malih naroda i manjina» (Pregled političkog i državničkog rada dr. F. Tuđmana 1989-1999. A. Mijatović). Bez ikakvih poteškoća haaškom Tužiteljstvu je dostupan prikaz aktivnosti Hrvatske, u pravcu traženja pomoći međunarodne zajednice, da se mirnim putem razriješi nastala kriza u odnosima među nacionalnim državama u bivšoj Jugoslaviji. Taj prikaz, makar i u skraćenom obliku, onemogućava normalnim promatračima izmišljanje kaznenopravne optužbe protiv hrvatskoga rukovodstva da je njegov jedini cilj bio «kako prisilno i trajno ukloniti srpsko stanovništvo iz Hrvatske».

Još 28. ožujka 1991., američki predsjednik G. Bush u pismu tadašnjem predsjedniku savezne Vlade Anti Markoviću, izražava želju «da se jugoslavenska politička kriza riješi isključivo mirnim putem». Isto tako, 9. travnja 1991., EZ u Luxembourgu podiže problem Jugoslavije na najvišu razinu europske politike; upozoravajući vlasti u Beogradu, s obzirom na pobunu u Hrvatskoj i razne šovinističke izjave nekih političara u Beogradu, «da se granice republičkih entiteta ne mogu mijenjati». U američkom Kongresu, 4. svibnja 1991., kongresmen William Broomfield, u svom obraćanju Kongresu, tražio je od američke Vlade da «preispita svoju politiku prema Jugoslaviji i srpskom tvrdoglavom staljinistu Slobodanu Miloševiću». Njemački parlament je 12.6.1991., pozvao Vladu da se u Europskoj zajednici «zauzme za Jugoslaviju koja će biti samo rezultat slobodnog samoopredjeljenja njezinih naroda». Da je zaista riječ o klasičnoj srpskoj agresiji na Hrvatsku jasno se uočava iz usvojenih zaključaka Saveznog vijeća Skupštine SFRJ, od 25. lipnja 1991., «kojima se od savezne vlade i JNA traži da poduzmu mjere i radnje kojima bi se spriječilo prekrajanje Jugoslavije»! Upravo na taj dan, Hrvatska i Slovenija, proglasile su svoju samostalnost. Udovoljavajući, na neki način, traženjima Hrvatske, dana 2. srpnja 1991., na zasjedanju Europske zajednice u Rimu, konačno, «odlučeno je da se u Jugoslaviju pošalju promatrači», što je i ostvareno, 10. srpnja, kad je došao određeni broj promatrača, njih 30-50, kojima je dužnost «promatrati situaciju upotrebe sile JNA protiv Hrvatske». Vrlo je značajno da je američki Senat, neposredno poslije odluke Europske zajednice o upućivanju «promatrača» za praćenje situacije na liniji upotrebe sile JNA protiv Hrvatske, 12. srpnja 1991. odobrio rezoluciju o Jugoslaviji koja podržava «demokratske procese u Hrvatskoj». Ocjenjujući stanje u Hrvatskoj ozbiljnim, osuđujući djelovanje bivše JNA protiv Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske je i «formalno zatražila slanje stranih promatrača», jer je djelovanje JNA zaista rušilačko i nepodnošljivo. Zbog rastuće agresije na Hrvatsku, istog je dana, 23. srpnja 1991., i američki State Department «izrazio duboku zabrinutost zbog rastuće agresije u Hrvatskoj» a austrijski ministar vanjskih poslova gospodin Mock istoga dana izrazio je «nužnu potrebu slanja mirovnih snaga u Hrvatsku»!

U međuvremenu su stručne snage u Europskoj zajednici «razradile» mirovni plan, pa iako je to trajalo dosta dugo i iako je to bio «samo plan», radi što snažnijeg početka njegovog djelovanja Hrvatska je svojom odlukom, 31. kolovoza 1991., prihvatila ponuđeni mirovni plan, «upozoravajući da će odgovoriti na svaku eskalaciju agresije na Hrvatsku». Pokušavajući i diplomatskim putem zaustaviti eskalaciju srpske agresije na Hrvatsku, predsjednik Tuđman je, 2. listopada 1991., uputio hitan zahtjev američkom predsjedniku G. Bushu «da poduzme diplomatske korake u zaustavljanju agresije JNA, te da pošalje misiju vojnih eksperata». Tog istog dana je predsjednik Tuđman, u prigodi posjeta Vatikanu, predočio Svetom ocu dokumentaciju o razaranju Hrvatske! U svim tim zbivanjima, impresionira postupak Svetog oca Ivana Pavla II., koji je 17. studenoga 1991., «predvodio čitavu rimsku biskupiju u molitvi za Hrvatsku», što, vjerojatno, najbolje karakterizira shvaćanje smisla rata protiv slobode i samostalnosti Hrvatske. Poslije jezivih prizora rušenja Vukovara od jugoslavenske armije i pobunjenih Srba, raketiranja Zadra, Osijeka i Karlovca, predsjednik Tuđman, 22. studenoga 1991., šalje alarmantno pismo na 27 adresa, među kojima je i američki predsjednik Bush, «apelirajući i tražeći pomoć za zaustavljanjem rata protiv Hrvatske».

Na taj apel, na neki način, reagira i Vijeće sigurnosti UN i 27. studenoga 1991. usvaja Rezoluciju br. 721, kojom se, konačno, «otvara mogućnost upućivanja mirovnih snaga UN na prostor bivše Jugoslavije». Predsjednik Tuđman je prihvatio odluku o dolasku mirovnih snaga UN, naglašavajući njihovu ulogu «u osiguranju ustavnog poretka u kriznim područjima tijekom povlačenja JNA iz Hrvatske». U Dubrovniku će se već 28. XI 1991. početi vijoriti plave zastave UN, a glavni trg u francuskom gradu Nici bit će 28. XI. preimenovan u Trg vukovarskih mučenika! Djelovanje promatračke misije bilo je dosta uspješno. U javnost je procurilo, 3. prosinca 1991. njihovo Izvješće upućeno predsjedništvu EZ-a, u kojem se JNA i Srbija, «direktno okrivljuju za rat protiv Hrvatske»! Iako je Cyrus Vance nazočio tragedijama u Vukovaru i imao izravne spoznaje o postupanjima protiv ranjenika iz vukovarske bolnice i pokolju civila, ne će se sustezati objaviti svoju tvrdnju 11. prosinca 1991. «da nisu ispunjeni svi uvjeti za slanje mirovnih snaga UN na teritorij bivše Jugoslavije», ne dajući nikakve detaljnije razloge toj svojoj tvrdnji, znajući da se problem slanja snaga Ujedinjenih naroda na ratom zahvaćene prostore Hrvatske, već duže vrijeme stalno ističe. U tom kontekstu predsjednik Tuđman će 15. prosinca 1991., poslati pismo svjetskim državnicima u kojem se, bez ikakvih ograničenja, obvezuje da će «Hrvatska poštovati sve principe KESS-a, Pariške Povelje i Povelje UN-a», vjerujući da će to pismo pridonijeti odluci širega kruga država koje su u tim trenutcima priznavale samostalnu Hrvatsku, odnosno, koje su se pripremale na to priznanje. Inzistiranje predsjednika Tuđmana na dolasku mirovnih snaga na prostore Hrvatske, što znači njihovo neposredno promatranje svih sukoba i načina borbe u obrani Hrvatske od srpskog agresora, ipak je urodilo pozitivnim rezultatima.

Na redovitoj tiskovnoj mjesečnoj konferenciji, 6. siječnja 1992. predsjednik Tuđman je mogao kazati novinarima: «Mirovne snage dolaze da bi JNA otišla s područja Hrvatske i uspostavio se ustavno-pravni poredak. Angažiranje mirovnih snaga za Hrvatsku znači prekid razaranja gradova i naselja, postizanje mira, a za agresora koliko-toliko častan odlazak iz Hrvatske. Ne će biti nikakva gubljenja teritorija»! Nakon ove izjave pred svim novinarima, postavlja se pitanje tužiteljici Haaškoga suda Carli del Ponte, gdje je ona mogla naći u ovim izraženim stajalištima hrvatskoga predsjednika klicu «zajedničkoga zločinačkog pothvata» za «trajnim iseljenjem srpskog pučanstva s hrvatskih prostora»? Predsjednik Tuđman će sam koncept i plan glavnoga tajnika UN-a B.B. Ghalija, o «razmještaju snaga UN-a u Republici Hrvatskoj», u pismu upućenom osobnom izaslaniku glavnoga tajnika UN gospodinu Cyrusu Vanceu, 6. veljače 1992, «prihvatiti bez ikakvog prigovora», što čini još više apsurdnom optužbu Tužiteljstva Haaškoga suda o «zajedničkom zločinačkom pothvatu» hrvatskoga rukovodstva, jer je hrvatsko rukovodstvo, bez ikakvih pogovora tražilo, prihvaćalo, dopuštalo prisutnost svim zainteresiranim osobama, uvid u bitke i u postupanje hrvatske vojske u svim akcijama bez ikakvog ograničenja.

Zanimljivo bi trebalo biti haaškom Tužiteljstvu da je, 13. siječnja 1992., 104 nobelovca potpisalo prosvjed protiv rata u Hrvatskoj, a da je na sam dan Nove godine 1. siječnja 1992., Sveti otac Ivan Pavao II., s Trga sv. Petra u Vatikanu, uputio svijetu poziv «da Hrvatsku ne ostavi samu». Kad bi hrvatsko vodstvo imalo makar i u podsvijesti to što se u izmijenjenoj optužnici ističe kao bitno kaznenopravno optuženje «trajno iseljenje srpskog stanovništva iz Hrvatske», sigurno predsjednik Tuđman ne bi tražio od predstavnika UN g. Marracka Gouldinga, 28. siječnja 1992., da se «svakako proradi na što hitnijem dolasku «plavih kaciga» na prostore okupirane u Hrvatskoj», a, vjerojatno, ni KESS ne bi tako svečano, 30. siječnja 1992., Hrvatsku nagradio sa «statusom promatrača u KESS-u». Generalni tajnik UN-a B. Ghalli, 5. veljače tvrdi kako se «još nisu ispunili svi uvjeti za akciju mirovnih snaga», da bi Vijeće sigurnosti UN, 7. veljače 1992., «prihvatilo Rezoluciju broj 740, u kojoj se traži od glavnog tajnika UN da ubrza pripreme za mirovnu operaciju «plavih kaciga» u bivšoj Jugoslaviji». Predsjednik Tuđman je jasno kazao na španjolskoj televiziji 9. veljače da «Hrvatska inzistira da mirovne snage uđu u Hrvatsku bez obzira što se pobunjeni Srbi tome protive», dodajući da su oni zapravo pobunjenici koji su sve ove sukobe i izazvali.

Hrvatska je najnormalnije, bez ikakvog čekanja, već 11. veljače 1992., prihvatila i Rezoluciju 740 Vijeća sigurnosti i Vanceov plan, što jasno pokazuje želju Hrvatske da se ta okupacija, uz pomoć Ujedinjenih naroda, što prije završi, jer nikada ni u bilo kojoj zamisli nije imala ono što joj Carla del Ponte inkriminira: «zajednički zločinački pothvat». Budući je Vijeće sigurnosti, 21. veljače 1992., usvojilo Rezoluciju br. 743 o slanju mirovnih snaga na prostor bivše Jugoslavije, što znači u Hrvatsku, predsjednik Tuđman je, 12.3.1992., u skladu s Ustavom RH, izdao Naredbu o suradnji s mirovnim snagama UN za «pripadnike Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova», čime je nedvosmisleno dano do znanja koliki značaj i koju sve pažnju Hrvatska pridaje dolasku mirovnih snaga na ove prostore. Agresori su, pak, manifestirajući odbojnost i ignoriranje mirovnih snaga UN-a, s ratnih položaja oko Dubrovnika, 1.4.1992., granatama raznijeli zastavu Ujedinjenih nacija izvješenu na hotelu «Argentina», u kojemu je bilo privremeno sjedište zapovjedništva mirovnih snaga. S druge strane, o razmještaju i preuzimanju odgovornosti zaštitnih snaga UN, predsjednik Tuđman, 9. svibnja 1992., prima u posjet i razgovara sa Marrackom Gouldingom, podtajnikom za političke poslove glavnoga tajnika UN, zajedno s glavnim zapovjednikom zaštitnih snaga UN-a generalom Satich Nambiarom, te direktorom i njegovim zamjenikom za civilne poslove Cedericom Thomebrryem i Sashi Tharoorom. Predsjednik Tuđman inzistira na razmještaju i preuzimanju odgovornosti zaštitnih snaga UN-a, tražeći najučinkovitiji rasplet oslobađanja hrvatskih okupiranih državnih prostora od strane srpskih pobunjenika i samih agresora. Vjerojatno se i u tom postupanju predsjednika Tuđmana nije mogla naći njegova odluka i odluka hrvatskoga vodstva, za sadržaj haaške tužiteljice izmišljenoga «zajedničkog zločinačkog pothvata», odnosno trajnoga protjerivanja srpskoga pučanstva iz Hrvatske!

Može se navesti cijeli niz susreta i traženja efikasnije uloge mirovnih snaga na raznim područjima Hrvatske. Glavni naglasak je bio koncem 1992. godine na otvaranju putova, na otvaranju prometa Masleničkim mostom i prostorom autoceste kroz Okučane. Česti su bili susreti u Međunarodnoj komisiji za bivšu Jugoslaviju, sa Cyrusom Vanceom i lordom Owenom, ali na međunarodnoj razini se, očito, ništa nije moglo riješiti. Zato kad su hrvatske oružane snage «raščistile problem oslobađanjem Maslenice, Novskog ždrila, zračne luke Zemunik i brane Peruča», 22. siječnja 1993. godine (da bi Predsjednik već 30. siječnja postavio kamen temeljac za novi Maslenički most, bez obzira na smiješne akcije ruskog zamjenika ministra vanjskih poslova, gospodina Čurkina, da će «Rusija pokrenuti pitanje uvođenja sankcija protiv Hrvatske, ako ne prekine vojne akcije protiv Srba», predsjednik Tuđman je takvima poručio, sa skupa u Splitu, 31. siječnja, «Ići ćemo u oslobođenje Drniša, Obrovca, Benkovca i Knina, Hrvatska vojska će se povući u vojarne tek onda kad ne bude naoružanih srpskih bandi i četničkih postrojbi na hrvatskom državnom prostoru»! U pismu glavnom tajniku UN B. Ghaliju, 19. ožujka 1993., predsjednik Tuđman je zatražio «trenutni početak procesa ponovne uspostave civilne hrvatske vlasti u tzv. ružičastim zonama, demilitarizacije UNPA područja, kontrolu granica s međunarodno priznatim granicama RH, dobrovoljni povratak svih prognanih i izbjeglih»!

Dnevno se uvjeravajući u neizvršavanje zadataka od strane snaga UNPROFORA, predsjednik Tuđman, u jednom od svojih pisama gospodinu Ghaliju, datiranom 25. lipnja 1993., ističe i traži: «Nema razloga za ostanak snaga UN u Hrvatskoj, ako ne izvršavaju zadaće određene rezolucijama Vijeća sigurnosti». Prihvaćajući sadržaj Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a broj 871. kao znak da je hrvatska politika naišla na razumijevanje, predsjednik je vrlo otvoreno, 25. 2.1994. razgovarao s podtajnikom UN-a za mirovne operacije Kofijem Ananom o «mandatu UNPROFORA u Republici Hrvatskoj». Međutim, kako u jednom dužem vremenskom razdoblju nikakvih pozitivnih pomaka u djelovanju UNPROFORA nije bilo, a nije bilo, očito, ni volje da se stvari pokrenu sa svog negativnog mjesta, iako je prošlo vrijeme od nekoliko godina, predsjednik Tuđman je, 12. siječnja 1995. godine, putem HRT-a uputio poslanicu hrvatskoj javnosti u kojoj najavljuje «otkaz mandata UNPROFORA». To isto, taj isti dan, čini i u pismu g. B. Ghaliju, tajniku UN, s vrlo opsežnim obrazloženjem. Rezultat pasivnosti međunarodne zajednice, nemogućnost da se mirnim putem razriješi stanje okupiranih hrvatskih prostora, odbijanje srpskih pobunjenika bilo kakvoga mirnog rješenja oslobađanja hrvatskih okupiranih državnih prostora, doveli su do vojno redarstvenih operacija «Bljesak» i «Oluja», u kojima je glavni dio okupiranih hrvatskih prostora oslobođen, ukinut svaki nasilni prekid prometa unutar Hrvatske te povezani slobodnim kretanjem svi hrvatski prostori.

Ovim vojnoredarstvenim operacijama Hrvatske vojske, omogućeno je, konačno, da se istočni dio Hrvatske, s gradom Vukovarom, «mirnom reintegracijom» vrati pod hrvatski suverenitet, o čemu će, na simpoziju; «Hrvatska i svijet», Zagreb, 1997. godine, Jacques Paul Klein, predstavnik UN-a, kazati: «U jeseni 1995. godine, međutim, nakon radikalne promjene političkih i vojnih implikacija hrvatskih operacija «Bljesak» i «Oluja», put prema širem političkom rješenju u bivšoj Jugoslaviji otvorio se u obliku daytonskoga mirovnog procesa… Političko rješenje za istočnu Slavoniju postignuto je u pregovorima koji su uslijedili nakon vojnih uspjeha hrvatske vojske protiv srpskih snaga u trima bivšim sektorima. Prijetnja trećom hrvatskom ofenzivom u istočnom sektoru pripomogla je utiranju puta za dogovorno političko rješenje ostvareno Temeljnim sporazumom potpisanim 12. studenoga 1995. godine». Prema tome, postavlja se pitanje: od kuda tolika sloboda neistinitog prikazivanja tužiteljice Haaškog suda Carle Del Ponte o pobudama, načinu provođenja i sadržaju pobjeda Hrvatske vojske, i njezinih zapovjednika, u vojno redarstvenim operacijama, posebno «Oluja», da može sve to podvesti pod iracionalno, ali vrlo perfidno, optuženje kvalifikacijom «zajednički zločinački pothvat», kojemu nije bio cilj sloboda i samostalnost Hrvatske, nego, srpsko četničko podmetanje: «prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajine»!

Ostaje nam nada da suci Haaškoga suda, takvu laž i takvu monstruoznu kvalifikaciju hrvatske borbe za slobodu i samostalnost, ne će prihvatiti i da će tu monstruozno manifestiranu samovolju tužiteljstva, odbaciti svojom odlukom. Banjalučki biskup Franjo Komarica, u razgovoru za tjednik «Hrvatski list», broj 150, od 9. kolovoza 2007., razotkriva sve koji su zaista vršili kazneno djelo «prisilnog i trajnog uklanjanja Hrvata iz Banja Luke, Biskupije Banja Luka», ali protiv tih i takvih stvarnih počinitelja tužiteljica Carla del Ponte, koliko bi bilo znano, nije podnijela Haaškom sudu takve optužnice. Biskup Komarica navodi: «Glavni logističar generala Ratka Mladića, 1993. godine, kazao mi je: «Želim vidjeti čovjeka koji nam je pobrkao račune. Kako ste nas uspjeli pročitati? …Mi nismo uspjeli završiti našu planiranu akciju «spaljena zemlja». Mi ne možemo više pogrom nad vama izvršiti zbog međunarodne zajednice od koje smo dobili samo nekoliko mjeseci da to uradimo. Ali…vi morate otići. Mi ćemo to na kapilaran način uraditi…Mi znamo da vi niste krivi, ali morate ići odavde. To je plan koji mi moramo provesti, to je naš zadatak»! Biskup Komarica, nadalje, navodi: od 220.000 Hrvata na prostoru sadašnje Republike srpske prije rata, danas ih živi 15.500, a od 73.000 Hrvata na prostoru Biskupije Banja Luka, danas ih živi 6.500! Ubijeno je 440 civila, među kojima 6 župnika – svećenika, 1 franjevac i jedna časna sestra. To je «zajednički zločinački pothvat», ali takve optužnice nema!

Nastojeći ponovno aktualizirati davno proživljene srpske politikantske i pravoslavno četničke fantazije o «kriminalnoj hrvatskoj utemeljenosti borbe za slobodnu i samostalnu Hrvatsku», Carla Del ponte, iako predvidivo, upravo žalosnim optuživanjem, hrvatskog vojnog i državničkog rukovodstva, za «zajednički zločinački pothvat, želi dezavuirati ideju Hrvatske kao legalne i normalne države, europske Hrvatske. U tome i jest bijeda haaškog tužiteljstva, jasno, njegove voditeljice Carle Del Ponte. Pojam «agresija» u svim jezicima ima isto značenje i uvijek isti pojmovni sadržaj: napad jedne države na drugu, koji u sebi sadrži razradu napada vojnih snaga usmjerenu protiv teritorijalne cjelovitosti i neovisnosti napadnute države, odnosno, napad bilo kojim sredstvima i razlozima na drugu državu. Sa stajališta međunarodnog prava, prema dostupnim podacima, prva nastojanja davanja definicije sadržaju pojma «agresija» nalazimo u pokušaju Londonske konvencije 1933. godine, koja definira agresiju objavom rata, upadom oružanih snaga na područje druge države, napadom jedne države na područja druge države brodovima ili avionima, davanje potpore oružanim skupinama formiranim na vlastitom području radi upada na područje druge države.

Poslije Drugoga svjetskog rata Ujedinjeni narodi su tražili detaljniju definiciju pojma «agresije», što je, na neki način, uspjelo postići Rezolucijom broj 3314/XXIX/1974. godine, Opće Skupštine Ujedinjenih naroda. Ta Rezolucija Ujedinjenih naroda naznačuje sadržaj pojma agresije: «činom oružane sile neke države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti druge države», o čemu ocjenu, u konačnici, donosi Vijeće sigurnosti. Rezolucijom broj 3314/XXIX/ Opće Skupštine Ujedinjenih naroda pojam agresije proširen je tako da se u njegov sadržaj mora uključiti upravo srpska agresija na Hrvatsku, jer tom agresijom nije bio ugrožen samo teritorijalni integritet Hrvatske, nego i njezina politička neovisnost i njezin suverenitet, jer se na prostoru Hrvatske, kao bivše sastavnice SFRJ, nalazila se JNA koja je, kao agresor, i napadala Hrvatsku. Nesporno je agresija zabranjena međunarodnim pravom i ona, kao takva, ne može se pravdati nikakvim političkim, gospodarskim ili drugim razlozima. Agresija se najjače manifestira kao zločin protiv međunarodnog prava na mir, bez obzira na njezin opseg ili raširenost, i, kao takva pod međunarodnu odgovornost potpada država agresor, ali i kaznenu odgovornost snose pojedinci, vodstvo. Kao što pozitivno međunarodno pravo zabranjuje agresiju, ono istodobno priznaje pravo na samoobranu. Individualna odgovornost za vođenje agresivnog rata bila je predviđena statutima međunarodnih vojnih sudova u Nürnbergu i Tokyu u obliku zločina protiv mira, zbog kojeg djela su u Nürnbergu bila osuđena 22 pojedinca, a u Tokyu 25. Tužiteljica Haaškog suda Carla del Ponte redovito ističe «da agresija i povreda mira nisu subjekt nadležnosti Haaškoga suda», pa se opravdano postavlja pitanje: zašto je agresija kao zločin, u slučaju srpske agresije na Hrvatsku, ispuštena iz nadležnosti Haaškog suda?

Koliko je poznato u hrvatskoj i europskoj javnosti, raznih susreta i rasprava o stanju na okupiranim hrvatskim prostorima i o samoj srpskoj agresiji na Hrvatsku, bilo je više od 52 službena susreta, pisanih intervencija međunarodnim institucijama (Ujedinjenim narodima, Komisijama itd.), zahtjeva za međunarodnim snagama da budu raspoređene na prostorima obuhvaćenim agresijom i pobunom, nuđenju raznih dokumenata i rješenja, ukratko, nudilo se sve ali se ništa nije prihvaćalo, vjerojatno zato što je, u biti, sve bilo usmjereno na onemogućavanje hrvatske slobode i samostalnosti države Hrvatske. Nevjerojatno je zanimljivo i vrlo značajno izvješće koje je gospođa Florence Hartmann, glasnogovornica haaške Tužiteljice, Carle del Ponte, objavila u časopisu «Le Monde» od 8. i 9. svibnja 1995. godine, poslije vojno redarstvene operacije «Bljesak», budući da njezino pisanje baca stvarno čudesnu sliku na sve igre oko hrvatske borbe za očuvanje slobode i samostalnosti.4 Evo tih izvješća u skraćenom obliku:

8. svibnja 1995.
Florence Hartmann

Ulazak hrvatskih postrojba u Pakrac izazvao je oštru reakciju Ujedinjenih naroda koji su optužili Hrvatsku da je pristupila «etničkom čišćenju». U petak se u New Yorku sastalo Vijeće sigurnosti i bez ikakvih podrobnijih izvješća s terena, osudilo kršenje ljudskih prava u zapadnoj Slavoniji. Taj čin izazvao je bijes Zagreba. Hrvatsko predsjedništvo formalno je u petak odbacilo i osudilo optužbe o «etničkom čišćenju» kojima se služe Ujedinjeni narodi…Da bi dokazale svoje postupanje u dobroj vjeri, hrvatske vlasti su odlučile kontrirati lažnim informacijama UN, ovlašćujući strane novinare da posjete navedeno područje. Također su ovlašteni i europski promatrači da posjete teren i razgovaraju sa srpskim zarobljenicima. Oni su potvrdili «da nije bilo masakra i da ne mogu posvjedočiti o bilo kakvoj brutalnosti». Albert Durot, vođa ove misije naveo je da bi bilo prerano govoriti o bilo kakvom etničkom čišćenju dok hrvatske vlasti nastoje da Srbi koji to žele mogu ostati u Hrvatskoj».

Le Monde
9. svibnja 1995.
Florence Hartmann

«…Rijetko je jedna vojna operacija u bivšoj Jugoslaviji, bilo u Bosni ili u Hrvatskoj, bila tako detaljno promatrana kao ova. Ali ovo nadgledanje koje je izvorno bilo potaknuto kako bi demantiralo «hrvatsku propagandu», u konačnici je imalo suprotan učinak: pokazalo je jednu mješavinu nekompetentnosti i manipulacija koje već dugo karakteriziraju stavove Ujedinjenih nacija u bivšoj Jugoslaviji. Praćen prevoditeljem, britanski ambasador G. Hewitt posjetio je zapadnu Slavoniju kako bi istražio događaje koji su se zbili posljednjih dana. Nakon što je tijekom cijelog dana ispitivao mnogobrojne svjedoke, on je francuskim novinarima koje je susreo u Pakracu izjavio: «Hrvatska vojska i policija ponašali su se vrlo korektno». Još je precizirao: «Razlika je vrlo velika u odnosu na 1991., za vrijeme srpsko-hrvatskog rata, što me je vrlo začudilo». Gospodin Hewitt izjavio je «da je vrlo iznenađen informacijama Ujedinjenih naroda u Zagrebu koje govore o pljačkama i kršenjima ljudskih prava «Možda je i bilo pojedinačnih pljačkanja, ali ništa nije bilo organizirano». Dopuštajući slobodno kretanje diplomata i novinara, Hrvatska je željela pružiti dokaz da su optužbe UN bile pogrješne. Šef «plavih kaciga» u bivšoj Jugoslaviji francuski general Bernard Janvier, iz Zagreba je sam priznao da tijekom inspekcije u regiji nije dobio «niti jednu informaciju o pljačkanjima i kršenju prava». Kad je riječ o srpskim zarobljenicima iz Pakraca, general Janvier je objasnio: «Civili i vojnici od 16 do 65 godina odvedeni su u tri centra na sjeveru zemlje da bi bili ispitani, oni su dobro tretirani». Dodao je da nije bilo nikakvih anomalija potvrđujući tako ono što su u svom izvješću napisali promatrači Europske zajednice….

Međunarodni komitet Crvenoga križa je izrijekom tražio od svakoga srpskog zarobljenika da posvjedoči o uvjetima u kojima je zadržan i o svom oslobađanju. Jovan Cerić, Srbin star 63 godine potvrdio je to «Le Mondu» kad se vratio u Pakrac, rekavši «bili smo nahranjeni i korektno ispitani». Dvoje secesionističkih srpskih vođa iz Pakraca također se nisu žalili na postupanje hrvatskih vlasti prema njima. Obrad Ivanović i Veljko Đakula, samoproglašeni načelnik i šef partije srpskih separatista danas slobodno šeću Pakracem a njihove kuće čuva hrvatska policija, nekoliko vojnika UN i europski promatrači… Sa svoje strane jedan vojni zapadni stručnjak koji nije želio da ga se poimence navede precizirao je: «Ova priča o bombardiranju civila lansirana od UN potpuno je lažna. U stvarnosti bilo je akcija aviona prema mostu na hrvatsko-bosanskoj granici, ali riječ je o strateškom cilju, pa je pri tome moglo biti i nekoliko civilnih žrtava, ali nikako se nije radilo o namjeri da se bombardiraju kolone srpskih civila». Zaključno valja postaviti pitanje radi li se o nekompetentnosti ili manipulaciji? Riječ je i o jednom i o drugom odgovaraju zapadni diplomati. Jedna stvar je sigurna: «UN nije mogla prihvatiti da Hrvatska vojska realizira u 31 sat ono što ona sama (UN) nije uspjela u 3 godine svojeg prisustva u Hrvatskoj».

Uzimajući u obzir da se još i danas skupina političkih avanturista u Beogradu, zanosi snovima o uspostavi, na hrvatskim prostorima, nekakve srpske paradržave i njezinom odcjepljenju od Hrvatske, a najjača parlamentarna stranka arlauče o «srpskoj zapadnoj granici na crti Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag» jaučući o «kletoj sudbini Srbije koja nije uspjela spasiti Republiku Srpsku Krajinu utemeljenu na hrvatskom teritoriju 1990-1995.», opravdano se postavlja pitanje: kako je moguće branitelje hrvatske države, njezine slobode i samostalnosti, optuživati za «zajednički zločinački pothvat», bit kojeg je «ostvarivanje zločinačkih ciljeva»? Je li Haaško tužiteljstvo stvarno postalo politički arbitar čije bi mišljenje trebalo postati ključno za status Hrvatske u odnosima s EU? Takvi udari haaškoga Tužiteljstva u potpunoj su suprotnosti s Poveljom UN i nizom drugih međunarodnih dokumenata, a uvlačenjem u tu igru i samog Haaškoga suda kao pravosudnog tijela Vijeća sigurnosti UN-a, objektivno predstavlja najveći međunarodni skandal! Izaziva pažnju činjenica da, prema dokumentu koji nosi naslov: «Sadašnji i bivši pritvorenici – Popis optuženika koji su pritvoreni u pritvorskoj jedinici UN u zatvoru Haaškoga suda», ažurirano 27.4.2000., nema na popisu niti jednog hrvatskog časnika, niti jednog hrvatskog dužnosnika ili generala, koji bi bio pritvorenik ili optuženik do tog datuma. Jasno je da se ne uzimaju u obzir hrvatski časnici iz BiH, oni koji su se dragovoljno odazvali i predali Haaškom sudu 6.10.1997. godine!

Dolaskom na vlast SDP-a i koalicijskih partnera dvijetisućite godine, olako brkajući pojmove međunarodnog prava o agresoru i branitelju, o žrtvi i zločincu, Zastupnički dom Hrvatskog državnog Sabora, 14.4.2000., donio je Deklaraciju o suradnji s međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu, u kojoj se, u točci 3., između ostaloga navodi: «…Republika Hrvatska ne dovodi u pitanje pravo Suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata»! Očito, u najmanju ruku, postojala je iracionalna želja da se «uzmu neke ovlasti Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda»! Budući je Carla del Ponte već bila glavna haaška tužiteljica, ovakva «neupitna nadležnost» progona hrvatskih generala, «oslobodila je njezine ambicije progona hrvatske slobode», što je ona koristila do iznemoglosti. Suđenje hrvatskim generalima – pobjednicima nad srpskim agresorom 1990.-1996. - najteže je oružje protiv Hrvatske što ga je haaško Tužiteljstvo, sigurno pod političkim utjecajem nekih zapadnih sila, do sada izvuklo. Međutim, suđenje hrvatskim generalima nema izgleda da će oslabiti Hrvatsku. Naprotiv, ono će ju samo jačati!

Milan Vuković, dr.iur.