08.09.1566. -  junački pogiba hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski (značajno je da autor upotrebljava puno hrvatsko ime, a ne u stranoj literaturi uobičajenu mađarsku verziju Miklos Zriny, opaska O.G.) u obrani tvrđave Siget. Turski sultan  Sulejmana II. Veličanstveni, također je poginuo. Zahvaljujući hrabrosti i požrtvovnosti hrvatskih sinova zaustavljena je velika turska ofenziva. Theoder Körner je taj događaj predstavio 1812. u tragediji Zriny. Prije 13 godina ju je ovdje u Švicarsku izveo Dramatischer Verein Nürensdorf.

 Matija Gubec

 U istom broju nalazi se izvještaj o publikaciji “Ein zwiefach Gedenck Jar 1353 – 1653” g. Christian Lerch-a, asistenta gradskog arhiva u Bernu. U toj publikaciji se između ostalog obrađuju uzroci i povijest seljačkog rata 1653.  g. u Švicarskoj, te sudbina vođe seljaka Niklaus Leunberger-a. Nesretni vođa seljaka dijelio je sudbinu mnogih seljačkih vođa, vjernih domovini i svom narodu, prije i poslije njega. Stroga vladajuća gospoda Berna osudila su ga na smrt.

Odmah nakon toga slijedi povezanost sa Hrvatskom:

“Prije njega je bio u hrvatskom kraju Zagorje onaj seljak Matija Gubec, koji je kao vođa podignuo narodni ustanak protiv stranih feudalaca i uspio ga proširiti u zastrašujuće velik pokret. Dok nije stranim plemenitašima i feudalcima uspjelo uhititi časnog i domoljubnog seljaka Matiju Gubca. Godine 1573. feudalci su ubili Matiju Gubca, vođu seljačkog ustanka. I to na koji način su ubili tog plemenitog hrvatskog seljaka! Na trgu ispred zgrade Sabora (parlament) nemilosni feudalci su postavili željezno prijestolje, nesretnog Matiju Gubcu su na užareno prijestolje prikovali i okrunili ga usijanom željeznom krunom.“

Ostaci četvero “crvenih“ švicarskih pukova i prvi i treći hrvatski puk štitili su povlačenje kod Berezine

Švicarski i hrvatski narod imaju nekih dodirnih točaka. Oba naroda su bila iseljenička, hrvatski je za razliku od švicarskog to i danas. Švicarci su u prošlosti, da bi preživjeli, služili kao profesionalni vojnici stranim vladarima, Hrvati isto, bilo zbog egzistenicije bilo pod moraš. Švicarci su slovili kao ponajbolji vojnici, Hrvati su to bili isto, makar je to danas manje poznato. Primjerice u II. svjetskom ratu Nijemci su tražili od saveznika da ih pomognu u pohodu na Sovjetski savez. NDH-ov poglavnik  Pavelić je poslao i nekoliko hrvatskih jedinica. U njemačkom izvještaju stoji da od Talijana, Rumunja, Bugara, Madžara i drugih više štete nego koristi, jedino Hrvatima svaka čast, oni se mogu usporediti po vojnim sposobnostima sa njemačkim postrojbama.

U članku pod gornjim naslovom urednik Jean Hirt hvali hrabrost Hrvata, koji su rame uz rame sa Švicarcima sudjelovali u Napoleonovoj vojni na Rusiju. Evo nekoliko izvadaka iz tog članka: 

141 godina su ovih dana iza nas od kada su ostatci t.zv. Velike Armije cara Napoleona morale početi sa povlačenjem iz plamteće Moskve preko ruskih snježnih ravnica. Sa pola milijuna ljudi je krenula europska vojska silovatelja Europe u Rusiju, oko 330'000 ih je tamo ostali ležati. Naravno, brojčano najveće glavne gubitke nisu imale francuske postrojbe nego njemačke, poljske, nizozemske. Ali procentualno su najviše krvarile kao i obično švicarske pukovnije i – što je povijesnoj svijesti europskog čitatelja manje poznato – isto tako i dvije hrvatske pukovnije.

Prema 28. izvještaju Velike Armije od 01.11.1812., potpisan od Napoleona, švicarska divizija Merle “istakla se je hladnokrvnošću i srčanošću“, posebice u prvoj i i drugoj bitci kod Polozk-a (17. i 18. kolovoza i 16. do 20. listopada 1812.), gdje je Švicarcima četvrtog puka i trećem hrvatskom puku, koji su pripadali brigadi Amey, pripala dužnost da zajedno,  pod zapovjedništvom kneza i generala Wittgestein-a, osiguravaju i štite povlačenje armijskog korpusa Oudinot preko mosta Dvine od Rusa. Treći hrvatski puk i četvrti švicarski puk činili su zajedno brigadu Amney. Tako su Švicarci i Hrvati imali najteže žrtve i gubitke, a pred njima je još stajala najteža zadaća, naime kada su u maršu prema istoku naišli na dijelove Velike armije, koje su bježale iz zapaljene Moskve preko polja punih leševa, i koje su bile u bijednom i kaotičnom stanju, bez discipline i obilježene glađu i očajavanjem.... To je bilo 24. studenoga...

Tu kod Berezine, čekale su tri ruske armije kako bi katastrofu Velike Armije francuskog cara ubrzale... Poznati poduhvat izveli su Hrvati 28. listopada kad je Napoleon kod Berezine bio napadnut od   brojnije ruske vojske. Ovdje su Hrvati pomogli Francuzima na zadnjoj, iako već očajničkoj pobjedi nad Rusima. Hrvati su skupo platili svoju hrabrost, jer je njihov puk samo u tom danu izgubio 700 ljudi, od toga 16 časnika. Treći hrvatski puk, čiji je zapovjednik pukovnik Fleury bio Švicarac, imao je samo još 100 ljudi, kojima je bila povjerena zaštita povlačenja artiljerije.... Mnoge su hrvatske majke plakale za svojim sinovima, koji su se nalazili među onih 330'000 vojnika, koje je Napoleon godine 1812. izgubio u Rusiji.

Još više su žalile švicarske majke za svojim sinovima, kojih je 9000 palo na ruskim poljima godine 1812. 

Napoleon je na konferenciji u Dresdenu 26. lipnja 1813. u razgovoru sa Metternich-om izjavio: “ja sam na bojnim poljima odrastao i muškarcu kao meni životi milijun ljudi ne znači ništa.“

Priredio Osvin Gaupp
Preuzeto iz Društvenih obavijesti broj 104, Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj