Državni simbol Islanda načinjen je tako da odmah svima bude jasno o čemu je riječ. Na islandskoj zastavi bijela boja simbolizira led i snijeg, crvena vulkane, a tamnoplava Atlantski ocean i Grenlandsko more.

Na Zapadu, Island je sinonim za državu pune zaposlenosti i jedan od najviših životnih standarda na svijetu. U EU iznimno poštuju zemlju čiji broj stanovnika nije veći od tri zagrebačke općine u starom dijelu grada. Islanđani su oduvijek znali kako se štiti vlastito more, jer svoje bogatstvo i prosperitet temelje na izvozu ribe (70 posto ukupnih prihoda).

Iako je Island još od 1949. članica NATO-a, umjesto ratnih ima samo ribarske brodove. Oni su odigrali ključnu ulogu u novijoj islandskoj povijesti. Još od pedesetih godina 20. stoljeća pa sve do kraja sedamdesetih, Island je bio u sporu s Velikom Britanijom zbog provođenja odluke svog parlamenta o širenju morskih granica. Na Islandu tradicionalno vladaju vrlo uspješne koalicije. Dogovor o raspodjeli ministarstava gotovo je svetinja, a rezolucije i zakoni doneseni u parlamentu nikad se ne povlače jer se prethodno temeljito rasprave.

Kada je ta institucija proširila gospodarsku zonu na 200 milja, Velika Britanija poslala je svoje razarače da bi dala do znanja tim potomcima Vikinga kako i britanski ribari imaju pravo loviti gdje žele. I Island je odmah podigao cjelokupnu flotu: nenaoružane ribarske brodice (bio je vidljiv samo pokoji harpunski top za lov na kitove okrenut prema Britancima) hrabro su se ispriječile jednoj od najboljih ratnih mornarica svijeta. I islandske tune i bakalari na koncu su ostali samo islandski!

Stranih uljeza u morskim vodama Islanda nema, a tko želi ribariti mora za to masno platiti i nabaviti sve potrebne dozvole. Država bez vojske u kojoj ministar ribarstva u krizno vrijeme obavlja dužnosti ministra obrane oštro se postavlja prema svima. Amerikanci koji su još od 1941. vojno prisutni na Islandu (na otoku su sagradili veliku zrakoplovnu i radarsku bazu) sa simpatijama su pratili kako ribarske brodarice tjeraju velike britanske ratne brodove.

Ali i Sjedinjene Države su došle na red. Kada je nedavno preminuli Bobby Fischer 2005. zatražio politički azil upravo na Islandu (gdje je onako briljantno 1972. osvojio titulu šahovskog prvaka svijeta), u Washingtonu su očekivali da će islandska vlada to odbiti i glatko im izručiti šahovskog genija (u privatnom životu teškog čovjeka i osobenjaka) zbog kršenja embarga protiv Srbije i Crne Gore igranjem šaha sa Spaskim. Islanđani su ponovno sjeli, cijeli slučaj dobro pretresli i nije mnogo trebalo da koalicijski partneri donesu jednoglasnu odluku: ljudska prava su temelj suvremene civilizacije i bolesni Bobby Fischer bit će ponovo dragi gost Islanda i potpuno zaštićen. Duboko uvjerenje islandske vlade je da demokratska pravila vrijede za sve pa i za Amerikance. Jednom donesena odluka ne mijenja se ni pod kakvim naknadnim pritiscima, diplomatskim prijetnjama, bijesnim konferencijama za tisak i sl., jer to nije islandski način.

A hrvatski način? Stalno slušamo da ne možemo provesti ZERP jer nemamo ratnu mornaricu (a imamo je), da ništa ne možemo bez ratnog zrakoplovstva (a imamo ga) i da ne smijemo izazivati moćnu i upornu bruxellesku birokraciju. Da, žele nas i poniziti, ali kada god nam je teško, sjetimo se - Islanda.

 Fran Višnar