Metafizika skladatelja Ive

Ivo Josipović ne samo što se, u svojoj predsjedničkoj kampanji, izjasnio kao protivnik metafizike (konkretnije, onaj koji ne vjeruje u mogućnost metafizičke spoznaje, „agnostik“); on se, kao da pojavom prkosi vlastitu uvjerenju, u očima kršćanskih pristaša metafizike sâm ukazao obličjem jednoga metafizičkog bića, popularno nazivanoga Luciferom.

Čime je to naš atonalni glazbenik stvorio o sebi luciferski dojam? Nije baš mnogima poznata njegova skladbica za gudački kvartet, prešutno posvećena Luciferu te nazvana Ars Diaboli. Ali se je sam budući nam predsjednik, osim što nam donosi crvenilo – hoće zacrveniti Hrvatsku! – prikazao svjetlonoscem (to i znači Luciferovo ime), vrhovnim dakle prosvjetiteljem, iluminatom, koji nas spašava od mraka (Srednjega Vijeka valjda, što ga moderni drže „mračnim“, pa svakako i konzervatizma, fašizma, ustaštva, Milana Bandića...).

U Kršćanstvu se, međutim, drži kako Sotona tek lažno tvrdi da donosi svjetlo, on obmanjuje (ta otac je laži), oholo se i prijevarno stavlja na mjesto Boga, ili Bogočovjeka Krista Isusa, koji u Evanđelju sebe predstavlja kao nepatvorenoga donositelja svjetla: Ἐγώ εἰμι τὸ φῶς τοῦ κόσμου  (Ja sam svjetlo svijeta...), veli on pače izrijekom (Iv. VIII; 12).
Time Krist sudjeluje u jedinstvu božanstva i svjetlosti, kakvo se čuva i u tradiciji nekršćanskih, solarnih, poganskih religija, a filozofijski odjek dobiva u neoplatonskoj, mističnoj i romantičnoj metafizici svjetla (koju na originalan način zastupa i veliki hrvatski filozof Franjo Petrić). Nastavak Isusova mjesta iz Evanđelja glasi: ... Tko ide za mnom, ne će hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. Evo, Spasitelj govori baš kao naš maestro.
Istina, Isus kaže i drugačije, u slavnoj Besjedi na gori (Mat. V; 14): Vi ste svjetlo svijeta (obraćajući se učenicima, da osvijetle svoja dobra djela, da ih cio svijet uzmogne prepoznati). Ali Josipović nam nije najavio da će osvijetliti svoja „dobra djela“ (koja su nam, agnosticima!, još uostalom posve nepoznata), on hoće unijeti svjetlost u nas.

I sada to isto osebujno biće, Lucifer Josipović, koje samo sebe stavlja izravno u red božanskih svjetlonosaca, a pritom je ipak očito da u svoju vlastitu opstojnost nimalo ne dvoji, dolazi s iznenađujućom izjavom da on zapravo ne zna ima li ili nema Boga. Jer to, ukratko, znači etiketa „agnostik“, što si ju je zataknuo na svoju svijetlu bogoliku aureolu. Učinio je on to na inače posve neumjesno inzistiranje biračkoga tijela i vladajućega žutotiska da položi računa o svojim vjerskim nazorima. Iz Crkve, znademo, bijaše odaslana poruka o poželjnoj katoličkoj vjeroispovijesti budućega stanara Pantovčaka. Sukladno tvrdnji o nekih 90 % katolika u hrvatskom narodu (tvrdnji koja ovako izrečena ne odgovara istini, jer je riječ tek o broju krštenih te onih koji se na anketama istom konvencionalno izjašnjavaju katolicima!), trebalo bi dakle, po mnijenju službene Crkve, očekivati da i prvi čovjek takvoga naroda bude pripadnik njegove prevladavajuće religije.

Tako je i s crkvene strane potaknuto pučko i medijsko propitkivanje kandidata o njegovu stavu spram Absoluta. A bilo je ono nametljivo i svetogrdno, u svojoj plebejskoj površnosti i neumjesnosti igralo se sa svetinjom, izrugivalo se zapravo misteriju Transcendencije i vjere u nju. Pritom je zanimljiva okolnost da se o toj stvari, koja i jest i nije privatna, nije pitalo prijašnju dvojicu predsjednika, niti se od njih očekivalo katoličko pravovjerje, čije uvjete uostalom nisu ispunjavali: Tuđman je, cijeloga života vjerski indiferentan, tek u zadnjemu razdoblju možda započeo razmišljati i o posljednjim stvarima, uz pripadajuće štovanje obredima i sakramentima, dočim bi od površnog šarlatana Mesića o vjerskim istinama bilo doista ludo očekivati bilo kakav suvisli stav.

Ne treba čovjek biti ni agnostik, a niti prijatelj Josipovićeve politike, a da bi osjetio gotovo neku potrebu zaštititi ga od takve indiskrecije znatiželjnika. Religiozna pripadnost uistinu nije samo stvar osobnih osjećaja i uvjerenja, i Kršćanstvo od svojih vjernika upravo zahtijeva da svoju vjeru objavljuju i javno svjedoče. Ali, unatoč nekim zamislima u tom smjeru, strogo gledano, ne postoji agnostička crkva koja bi nešto slično tražila od svojih članova. U sekularnoj državi, kakva je i „RH“, provedeno je načelo razdvojenosti Države i Crkve i vjerska pripadnost jest privatna stvar. Bio čovjek vjernik ili ne, kako i koncilaška Crkva rado ponavlja, on može biti, ali može i ne biti ćudoredna osoba. Ne-kršćanski Vođa također može dobro voditi svoj narod, a zamisliv je i obratan slučaj.

Problem s agnosticizmom nije u tome da bi onaj koji ga prihvaća morao samim tim biti loš političar. Uostalom se u prilog Josipoviću komotno smije upisati ne samo da se on nije priklonio jeftinom, vulgarnom i bahatom ateizmu, već i da je svoje stajalište iznio otvoreno, iskreno, ne glumatajući iz pukog konformizma, oportunizma, ne prikazujući se lažno onim što nije. Problem je u tomu da agnostiku čitava jedna bitna sfera svijeta i života, ključni vid zbiljnosti, ostaju strani.

Agnosticizam, kao shvaćanje da ne znamo ništa o nadosjetilnom svijetu, ili da je on načelno nespoznatljiv, ili da su svako razmišljanje i govor o njemu besmisleni, star je koliko religija i metafizika. Znanstvenik Emil du Bois-Reymond izražava ga slavnom formulom ignoramus et ignorabimus (ne znamo, a ne ćemo ni znati). Otkrivamo ga već u svetim knjigama hinduizma, pa kod grčkih stoika i skeptika. I Sokrat, koji inače nije agnostik, izriče onu glasovitu: ἓν οἴδα ὅτι οὐδὲν οἴδα  (znam jedno – da ništa ne znam). Uzvratni upit, kako on onda (protuslovno!) može ipak znati da ništa ne zna, predstavlja već sasvim relevantan prigovor agnosticizmu. Srednji vijek vrijeme je čvrste vjere, pa tek s nastupom Moderne dolaze postupno sve izraženije na vidjelo agnostičke i skeptičke doktrine, uvijek povezane s empirizmom (Locke), kriticizmom (Kant), pozitivizmom (Comte), dakle sa svim onim filozofijskim smjerovima koji dovode u pitanje metafizičku realnost, ili, u blažem obliku, njezinu spoznatljivost. Riječ je „agnosticizam“, međutim, skovao tek engleski darvinist Thomas Henry Huxley (inače djed glasovitog biologa Sir Juliana i spisatelja Aldousa), kako bi izrazio svoje uvjerenje suprotno gnosticizmu i, pri utemeljenju britanskoga „Metaphysical society“, iznašao naziv za vlastiti, nasuprot drugim tamo zastupljenim stavovima.

Rekoh da je Srednji Vijek doba neupitne vjere. Ipak i u samom Kršćanstvu imade jednoznačnih natruha, pače slojeva agnosticizma, koji mu međutim uopće ne priječi biti i ostati čvrsto uporište u Transcendenciji. Kroz dobar dio skolastičke misli provlači se nauk o dvostrukoj istini: istini razuma i istini vjere. U ulzaznom periodu kršćanske filozofije ove dvije istine odnose se na različite segmente vjerskoga korpusa, ali i kada se bave istim, primjerice opstojnošću Božjom, dolaze različitim putovima do istovjetnoga učinka: tako se i racionalno (opet svjetlo: čovjek u sebi ima lumen naturale, prirodno svjetlo, koje mu i mimo vjere omogućuje prirodno-teološki ustvrditi Boga) i vjerski dospijeva Bogu. U temelju mogućnosti znanja o Bogu stoji takozvana analogia entis, sličnost bića: Bog nije sličan čovjeku, ali je čovjek sličan Bogu, i po sličnosti s Njim čovjek Ga može i racionalno spoznati.

Agnostičku sadržinu dobiva ovaj nauk tek kada se, u vrijeme rasapa velike skolastičke sinteze, započinje tvrditi (Averoes, Duns Scotus, Ockham) da razum, znanje, nisu prikladni za dostizanje vjerskih istina: Boga ne možemo znati, ali u Nj možemo vjerovati. Osebujnim je agnosticizmom zahvaćena i negativna teologija, svojstvena ponajviše neoplatonsko-mističnim sastojcima predkršćanstva i Kršćanstva (Plotin, Proklo, Augustin, Cusanus, Böhme); uvjerenje da je Bog toliko transcendentan da Ga se ne može spoznati u pravoj biti, u onomu što On jest, nego se tek može nabrajati što nije.

Moguće je, dakle, na neki način biti i agnostik i kršćanin, ne znati ali vjerovati. Naš sekularni agnosticizam pak, s kojim ovdje imamo posla, ne može znati, ali ne umije ni vjerovati. On tako ostaje radikalno razdijeljen od zbiljnosti koja nadilazi naš osjetilni svijet. Temelj svijeta, opstojnost Boga, usud našega bića onkraj ovoga života – ostaju mu strani. I dočim je agnosticizam na neki način bolji od ateizma jer je pošteniji i spoznajno ipak prihvatljiviji (ta tko može, ateistički, dokazati da nema Boga?!), s druge je strane prednost ateizma što je čvršći, muževniji, beskompromisniji. Nije mlak i bezličan poput agnosticizma i našeg agnostika. Ateizam i agnosticizam se odnose po prilici kao njihovi politički ambijenti, komunizam i demokracija: druga je možda podnošljivija, ali je prvi respektabilniji. Komunizam mrzimo, demokraciju preziremo.
Agnosticizam je prateći simptom svih oblika antimetafizike. Ali on je i pratilac sutonskih, dekadentnih vremena. Na filozofijsko-religijskom planu, agnosticizam je dijete pozitivizma, na povijesno-političkom pak, on je proizvod parlamentarne, pluralističke, relativističke, indiferentističke liberal-demokracije. Agnosticizam je znak olakog odnosa prema onomu smrtno ozbiljnom, znak misaone površnosti i plitkosti, nezainteresiranosti za duboku stvarnost i sigurnu, vječnu istinu.

Metafizika nije nonsense, metafizička spoznaja nije nemoguća. Neka je i teška, odustat ćemo tek ako joj nismo dorasli i ako nam do nje nije stalo, što više govori o nama negoli o njoj. I znanstvenika njegova znanost (fizika u širem smislu, teorija ovoga svijeta), svojim čudesima kakva su sićušni atom i beskrajni svemir, ali i svojim granicama, puti onomu transfizikalnom, metafizičkom, onostranom. Umjetnost kao čudo za sebe puti mu pak samom sobom, misterijem tvoriteljskoga duha, umjetnine kao stvorenja, duhovne zbiljnosti izravno u nama samima. Senzibilni se umjetnik mora u svojoj umjetnini zapitati o opstojnosti Boga i usudu duše, o Iskonu i Eshatonu. Velika glazba osebujni je bogokaz, njezina uzvišena ljepota i snaga ne može biti tek ljudsko djelo, glazbom se otvaraju vrata Neba. Za skladatelja mora nešto značiti pitagorejska harmonija sfera. Znamo da Ivo Josipović mnogo drži do jednoga od svojih uzora, velikog postserijelnog skladatelja Krzysztofa Pendereckoga, kojemu je posvetio i jednu skladbu (Drmeš za Pendereckog). Avangardni je poljski glazbenik uvijek bio i duboki vjernik, i svoju je glazbu prožeo autentičnim religioznim osjećajem. (Ili se Josipović konačno ipak drži drugoga velikog skladatelja avangardne, točnije, elektronske glazbe, Karlheinza Stockhausena, kojemu je, u opernom ciklusu Licht (svjetlo), glavni lik upravo Lucifer?)

Ne, ne mora se biti agnostik ni kao glazbenik, a ni kao političar. Agnosticizam je jalov stav. Čovjeku od duha potreban je prodor u duh, potrebna mu je istina, a sumnja može biti tek početak (kao kod Sokrata, Descartesa, Husserla...), nipošto završetak mišljenja. Ne budimo agnostici, budimo... gnostici!

P. S. Rečeno je kako je nakon Josipovićeve agnostičke ispovijedi najveća potraga po međumrežnim vrelima nastala upravo za riječju agnosticizam. I ovi su redci, uz ostalo, zamišljeni i da znatiželjniku pomognu u nevolji.

Piše Mladen Schwartz