Predrag Matvejević brani i zastupa četnička stajališta

Glavna taktika velikosrpske i četničke promidžbe bila je da se lažima i krivotvorinama borba hrvatskoga naroda za slobodu i vlastitu državu proglasi obnovom ustaške politike i planiranjem "novog klanja i novog genocida nad Srbima te zbog toga Srbima ne preostaje ništa drugo nego da podignu balvan revoluciju". Tu tezu je na Haaškom sudu na ciničan način izrazio Slobodan Milošević (parafraziranim) riječima: u sukobu Hrvata i Srba, Papa je pomagao Hrvate a ja sam pomagao Srbe, spašavao njihove živote od ustaškog noža. Kako to da je onda Papa Sveti otac - a ja ratni zločina? Slične patološke protuhrvatske stavove 2008. godine zastupa i Predrag Matvejević.

U opsežnom intervjuu "Večernjem listu'' na pune četiri stranice Predrag Matvejević tvrdi da je hrvatska politika kriva za "balvan revoluciju" te između ostalog kaže: "'Balvan revoluciju' nije digao samo jedan priglupi milicajac i uz njega nesretni zubar koji se kasnije ubio. Digla ju je prije svega memorija: ljudi su pamtili što se dogodilo njihovim najbližima, braći, majkama, očevima, sestrama u pokoljima od 1941. do 1943."

Dakle, gospodnje 2008. godine, punih sedamnaest godina nakon "balvan revolucije", koja je bila dio velikosrpske agresije na Hrvatsku s ciljem otimanja hrvatskih teritorija i stvaranja Velike Srbije, Predrag Matvejević obnavlja četničko velikosrpske optužbe. Po riječima Matvejevića, Srbi u Hrvatskoj nisu bili instrumenti velikosrpske osvajačke politike, nisu bili agresori i zločinci nego su opravdano podigli oružanu pobunu radi spašavanja golih života od navodno novog klanja koje im je prijetilo od Tuđmanove Hrvatske koja je nastavak NDH i ustaške politike.

Za Matvejevića Ovčara, Škabrnja i strašni zločini i etničko čišćenje od Hrvata s područja tvz. Republike srpske krajine i posljedica su memorije na ono što se dogodilo njihovim najbližima ''braći, majkama, očevima, sestrama u ustaškim pokoljima 1941.-1945''. Etničko čišćenje tzv. Republike srpske krajine ŕ istjerivanje stotine tisuća Hrvata s hrvatske zemlje i stvaranje srpske države na hrvatskom teritoriju za Matvejevića je posljedica "memorije", i straha od novih pokolja. Vjerojatno je za Matvejevića i obasipanje cvijećem tenkova koji su krenuli da sravne Vukovar sa zemljom posljedica memorije.

Veliki "humanist" Matvejević zdimio je iz Hrvatske kada se hrvatski narod borio za svoj opstanak, kada se radilo o biti ili ne biti. Stoga je zanimljivo i cinično kako danas Matvejević opravdava svoje kukavstvo: "Vidio sam naše Srbe iz Hrvatske, među kojima imam starih i dobrih znanaca i prijatelja, kako se boje za sebe, a pogotovo za svoju djecu. Uvidio sam da im ne mogu pomoći".

Matvejević napušta Hrvatsku, jer, navodno, nije mogao podnijeti strah Srba za sebe i njihovu djecu. Matvejević ne vidi ili ne želi vidjeti niti ga brine ono što se događa u Vukovaru i drugim hrvatskim gradovima gdje je na stotine hrvatske djece ubijeno ili ranjavano. On se ne angažira da pomogne nikomu, on ne koristi svoj autoritet da o tome govori i piše, da digne svoj glas do neba. Njega jedino smeta strah kod Srba čija djeca nisu ubijana za razliku od hrvatske djece u Vukovaru i drugim hrvatskim gradovima, koja su ubijana.

Kukavica Matvejević, koji u najtežim trenutcima napušta svoju domovinu, sada se vraća kao navodna žrtva i svoje kukavstvo pokušava pretvoriti u vrlinu bezočno tvrdeći bez i malo srama: "Otišao sam (u inozemstvo) da spasim govor, na neki način i poštenje". Dakle, on bijegom iz domovine "spašava govor i poštenje" a mi koji smo se ostali boriti za slobodu, koji smo se žestoko suprotstavljali onim pjedincima koji su i s naše strane pojedinačnim zločinima bacali tamnu mrlju na Domovinski rat, proglašavamo se krivcima i sudionicima navodno zločinačkog pothvata.

Matvejević pokušava braniti neobranjivo, pokušava amnestirati velikosrpsku politiku a optužiti hrvatsku politiku. Na žalost, ima mnogo "matvejevića" u Hrvatskoj čak i na važnim državnim dužnostima, u političkim strankama, nevladinim udrugama, medijima i drugim institucijama. U Hrvatskoj vrlo organizirano djeluje i haaška mreža koja je "snabdijevala" Haaško tužiteljstvo krivotvorinama protiv vlastite domovine, koja je stalno ispirala mozak hrvatskim građanima te ponavljanjem neistina Hrvatsku od žrtve agresije pretvarala u agresora.

Na žalost, i knjiga Slavka Goldsteina, bez obzira na namjere autora, tvrdnjom da je 1941. godina koja se ponavlja odnosno koja se vraća, pridonosi daljnjem životu velikosrpske balvan politike koja i dalje lažima i krvotvorinama pokušava optuživati Hrvatsku kao zločinčku državu, koja nastavlja politiku genocida nad Srbima. To je toliko apsurdna optužba da se postavlja pitanje, treba li se braniti od tih falsifikata?

Hrvatska je demokratska država, u Hrvatskoj ne postoje u parlamentu niti imaju bilo kakvu snagu stranke koje bi zastupale politiku na osnovi koje bi se moglo reći da prijeti opasnost da se 1941. godina vraća. Ne će se vratiti 1941., niti se ona vratila 1991., kako je tvrdila lažna velikosrpska promidžba a koju su, na žalost, ne samo podržavali, nego i danas podržavaju neki ljudi u Hrvatskoj, koji u nekim folklornim manifestacijama razvodnjenoga simboličkog isticanja ustaških simbola vide opasnu snagu koja prijeti demokraciji u Hrvatskoj.

Posebno je opasna izjava Predraga Matvejevića, jer je ona sažetak velikosrpske promidžbe, koja je imala za cilj velikosrpski osvajački rat prikazati kao oslobodilački, spasilački rat. Svojom izjavom da je "balvan revolucij posljedica sjećanja na ustaško klanje i straha da se ono ne ponovi'', Matvejević ustvari u jednoj rečenici rezimira bit ideologije velikosrpskog nacionalizma koji se je služio i nekim zlatnim pravilima nacističke propagande. U toj velikosrpskoj promidžbi srpski narod uvijek je nevin, kao što je u nacističkoj propagandi uvijek njemački narod bio nevin, žrtve se lažno prikazuju ne samo kao agresori, nego kao sadistički genocidni grubijani. I u velikosrpskoj promidžbi, kao i u nacističkoj, žrtve se optužuju da žele provesti ono što su ustvari ciljevi velikosrpske politike (...)

Tu ideologiju brani Predrag Matvejević. Ta ideologija nije mrtva. Velikosrpska politika se nije odrekla memoradnuma SANU-a iz 1986., nego je širom svijeta poslala novi memorandum, Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj koje je izradilo savezno ministarstvo Jugoslavije i razaslalo širom svijeta 13. ožujka 1995. U tom drugom memorandumu osporava se Hrvatima pravo na vlastitu državu, te se želi dokazati da Hrvatska može postojati samo kao Srbo-Hrvatska, kao država dvaju ravnopravnih konstitutivnih naroda.

Drugi je cilj ovoga dokumenta da se, na osnovi optužbi kako su Hrvati uvijek u prošlosti bili genocidan narod, sadašnja demokratska Hrvatska prikaže kao "kontinuitet i proizvod militantnoga katolicizma i ideje o rasnoj, nacionalnoj i religijskoj superirornosti Hrvata nad Srbima''. U sklopu takvoga prokazivanja Hrvata kao genocidnog naroda tretira se sadašnja Hrvatska kao ustaška, rasistička i fašistička, pa se, osim ostaloga, piše: "treći pokušaj genocida nad Srbima odvija se danas u okvirima međunarodno priznate države Republike Hrvatske pod vođstvom Franje Tuđmana. Između te i države i NDH postoji kontinuitet.
Pripremom za nasilnu secesiju i nasilnom secesijom od ranije Jugoslavije, nastavljena je i politika genocida nad srpskim narodom, čije temelje je postavio A. Starčević 1961. g. (R. Hrvatska ga je proglasila ocem hrvatske nacije) i A. Pavelić 1941. do 1945. godine".

Brojnim falsifikatima sadašnja demokratska Hrvatska proglašava se fašističkom i genocidnom državom koja nastavlja s uništenjem srpskog naroda što su navodno Hrvati radili uvijek. U tom "dokumentu" lažno se tvrdi da je u Hrvatskoj registrirano 95 logora za zarobljene Srbe, civile i vojna lica. Navodi se da su to bili u pravom smislu riječi koncetracioni kampovi Pavelićevog tipa gdje su vršena masovna mučenja i ubijanja Srba.
Nije slučajno što je najviše izmišljenih logora smješteno u Vukovaru. Time se pokušavaju opravdati stvarni logori i stvarni genocid kojeg su četnici u Vukovaru učinili nad Hrvatima. O kakvu se bezobrazluku radi mogu znati samo građani Hrvatske, koji poznaju mjesta koja se navode kao logori u kojima su se, navodno, masovno ubijali Srbi.

Lažima i bezobrazluku nema kraja. Optužuje se i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman za "ubijanje 12 Srba iz sela Kip, opština Daruvar, u logoru smrti u Marinom Selu". A navodi se da je "samo u Marinom Selu i Pakračkoj Poljani ubijeno oko 2500 Srba od strane eskradona smrti Tomislava Merčepa". I tako dalje. Bilo koji dio teksta da se uzme, bilo koji podatak, nije teško dokazati da on predstavlja monstruozni falsifikat.
(...)

Umjesto da se "humanist" Matvejević suprotstavi takvim lažima koje su jedan dio Srba gurnuli u velikosrpske zločine Matvejević brani te laži i prihvaća ih kao glavni uzrok pobune Srba. Za razliku od Matvejevića mnogi istaknuti intelektualci sa Zapada vidjeli su o čemu se radi te su se suprotstavili velikosrpskim lažima i velikosrpskoj agresiji.
Francuski filozof Pascal Bruckner na sljedeći način je raskrinkao velikosrpske laži te je rekao: "Tako su krajem osamdesetih godina pravoslavno svećenstvo i javne ličnosti prizivale mrtve i čak su dotle išli da iskapaju leševe Drugoga svjetskog rata da bi iz njih crpili energiju za osvetom. I tu su silnu vojsku mrtvih potjerali na juriš na žive da bi u krvi oprali sve pretrpljene uvrede i naplatili svoj danak mesa i tijela."

Bruckner u nastavku piše: "Postoji u toj propagandi jedan posmrtni ton, kult mučenika, kostura, kosturnica, jedna prikrivena nekrofilija koja na taj način tumači poznatu lozinku: "Tamo gdje je umro jedan Srbin, tamo je Srbija".

Nije se Matvejević kao Bruckner, kao što je bilo za očekivati, priključio suprotstavljanju velikosrpskim lažima i razotkrivanju velikosrpske politike koju je na karaketrističan način izrazio jedan Srbin veteran iz Drugoga svjetskog rata u Bijeljini na susretu s ruskim ultranacionalistom Vladimirom Žirinovskim, pred američkim novinarima kada je izjavio: "Albanci, Hrvati i Muslimani, onakvi kakvi jesu ne zaslužuju više živeti."

Za razliku od raznih "matvejevića" i mnogi inozemni intelektualci uočili su da velikosrpska propaganda i mit o stvaranju Velike Srbije, koji traje 150 godina, dovode do toga da su mnogi Srbi uvjereni kako su u pravu, da imaju pravo ubijati Albance, Hrvate i Muslimane, jer su oni smrtni neprijatelji srpskog naroda, i ako se njih ne uništi, oni će uništiti Srbe. Stvorena je svijest kod običnog čovjeka Srbina da je borba za ideju Velike Srbije pravedna i moralna borba, da je to borba za dobro a protiv zla.
Za razliku od Matvejevića, ja sam, kao i mnogi drugi hrvatski intelektualci, smatrao svojom obvezom ostati i boriti se za slobodu hrvatskoga naroda, ali i suprotstavljati se u toj borbi onima u hrvatskim redovima koji su smatrali da na velikosrpsku zločinačku politiku treba odgovoriti istom mjerom.(...)

Za mene je knjiga posebno zanimljiva jer je nastala, kako njezini autori kažu, kao znanstveni odgovor na moju knjigu "Iza zatvorenih vrata - kako se stvarala hrvatska država''.

Zdravko TOMAC     (Zagrebu, 1992).