Predrag
Matvejević
brani i
zastupa
četnička
stajališta
Glavna
taktika
velikosrpske
i četničke
promidžbe
bila je da
se lažima i
krivotvorinama
borba
hrvatskoga
naroda za
slobodu i
vlastitu
državu
proglasi
obnovom
ustaške
politike i
planiranjem
"novog
klanja i
novog
genocida nad
Srbima te
zbog toga
Srbima ne
preostaje
ništa drugo
nego da
podignu
balvan
revoluciju".
Tu tezu je
na Haaškom
sudu na
ciničan
način
izrazio
Slobodan
Milošević
(parafraziranim)
riječima: u
sukobu
Hrvata i
Srba, Papa
je pomagao
Hrvate a ja
sam pomagao
Srbe,
spašavao
njihove
živote od
ustaškog
noža. Kako
to da je
onda Papa
Sveti otac -
a ja ratni
zločina?
Slične
patološke
protuhrvatske
stavove
2008. godine
zastupa i
Predrag
Matvejević.
U opsežnom
intervjuu
"Večernjem
listu'' na
pune četiri
stranice
Predrag
Matvejević
tvrdi da je
hrvatska
politika
kriva za
"balvan
revoluciju"
te između
ostalog
kaže:
"'Balvan
revoluciju'
nije digao
samo jedan
priglupi
milicajac i
uz njega
nesretni
zubar koji
se kasnije
ubio. Digla
ju je prije
svega
memorija:
ljudi su
pamtili što
se dogodilo
njihovim
najbližima,
braći,
majkama,
očevima,
sestrama u
pokoljima od
1941. do
1943."
Dakle,
gospodnje
2008.
godine,
punih
sedamnaest
godina nakon
"balvan
revolucije",
koja je bila
dio
velikosrpske
agresije na
Hrvatsku s
ciljem
otimanja
hrvatskih
teritorija i
stvaranja
Velike
Srbije,
Predrag
Matvejević
obnavlja
četničko
velikosrpske
optužbe. Po
riječima
Matvejevića,
Srbi u
Hrvatskoj
nisu bili
instrumenti
velikosrpske
osvajačke
politike,
nisu bili
agresori i
zločinci
nego su
opravdano
podigli
oružanu
pobunu radi
spašavanja
golih života
od navodno
novog klanja
koje im je
prijetilo od
Tuđmanove
Hrvatske
koja je
nastavak NDH
i ustaške
politike.
Za
Matvejevića
Ovčara,
Škabrnja i
strašni
zločini i
etničko
čišćenje od
Hrvata s
područja
tvz.
Republike
srpske
krajine i
posljedica
su memorije
na ono što
se dogodilo
njihovim
najbližima
''braći,
majkama,
očevima,
sestrama u
ustaškim
pokoljima
1941.-1945''.
Etničko
čišćenje
tzv.
Republike
srpske
krajine ŕ
istjerivanje
stotine
tisuća
Hrvata s
hrvatske
zemlje i
stvaranje
srpske
države na
hrvatskom
teritoriju
za
Matvejevića
je
posljedica
"memorije",
i straha od
novih
pokolja.
Vjerojatno
je za
Matvejevića
i obasipanje
cvijećem
tenkova koji
su krenuli
da sravne
Vukovar sa
zemljom
posljedica
memorije.
Veliki
"humanist"
Matvejević
zdimio je iz
Hrvatske
kada se
hrvatski
narod borio
za svoj
opstanak,
kada se
radilo o
biti ili ne
biti. Stoga
je
zanimljivo i
cinično kako
danas
Matvejević
opravdava
svoje
kukavstvo:
"Vidio sam
naše Srbe iz
Hrvatske,
među kojima
imam starih
i dobrih
znanaca i
prijatelja,
kako se boje
za sebe, a
pogotovo za
svoju djecu.
Uvidio sam
da im ne
mogu
pomoći".
Matvejević
napušta
Hrvatsku,
jer,
navodno,
nije mogao
podnijeti
strah Srba
za sebe i
njihovu
djecu.
Matvejević
ne vidi ili
ne želi
vidjeti niti
ga brine ono
što se
događa u
Vukovaru i
drugim
hrvatskim
gradovima
gdje je na
stotine
hrvatske
djece
ubijeno ili
ranjavano.
On se ne
angažira da
pomogne
nikomu, on
ne koristi
svoj
autoritet da
o tome
govori i
piše, da
digne svoj
glas do
neba. Njega
jedino smeta
strah kod
Srba čija
djeca nisu
ubijana za
razliku od
hrvatske
djece u
Vukovaru i
drugim
hrvatskim
gradovima,
koja su
ubijana.
Kukavica
Matvejević,
koji u
najtežim
trenutcima
napušta
svoju
domovinu,
sada se
vraća kao
navodna
žrtva i
svoje
kukavstvo
pokušava
pretvoriti u
vrlinu
bezočno
tvrdeći bez
i malo
srama:
"Otišao sam
(u
inozemstvo)
da spasim
govor, na
neki način i
poštenje".
Dakle, on
bijegom iz
domovine
"spašava
govor i
poštenje" a
mi koji smo
se ostali
boriti za
slobodu,
koji smo se
žestoko
suprotstavljali
onim
pjedincima
koji su i s
naše strane
pojedinačnim
zločinima
bacali tamnu
mrlju na
Domovinski
rat,
proglašavamo
se krivcima
i
sudionicima
navodno
zločinačkog
pothvata.
Matvejević
pokušava
braniti
neobranjivo,
pokušava
amnestirati
velikosrpsku
politiku a
optužiti
hrvatsku
politiku. Na
žalost, ima
mnogo
"matvejevića"
u Hrvatskoj
čak i na
važnim
državnim
dužnostima,
u političkim
strankama,
nevladinim
udrugama,
medijima i
drugim
institucijama.
U Hrvatskoj
vrlo
organizirano
djeluje i
haaška mreža
koja je
"snabdijevala"
Haaško
tužiteljstvo
krivotvorinama
protiv
vlastite
domovine,
koja je
stalno
ispirala
mozak
hrvatskim
građanima te
ponavljanjem
neistina
Hrvatsku od
žrtve
agresije
pretvarala u
agresora.
Na žalost, i
knjiga
Slavka
Goldsteina,
bez obzira
na namjere
autora,
tvrdnjom da
je 1941.
godina koja
se ponavlja
odnosno koja
se vraća,
pridonosi
daljnjem
životu
velikosrpske
balvan
politike
koja i dalje
lažima i
krvotvorinama
pokušava
optuživati
Hrvatsku kao
zločinčku
državu, koja
nastavlja
politiku
genocida nad
Srbima. To
je toliko
apsurdna
optužba da
se postavlja
pitanje,
treba li se
braniti od
tih
falsifikata?
Hrvatska je
demokratska
država, u
Hrvatskoj ne
postoje u
parlamentu
niti imaju
bilo kakvu
snagu
stranke koje
bi zastupale
politiku na
osnovi koje
bi se moglo
reći da
prijeti
opasnost da
se 1941.
godina
vraća. Ne će
se vratiti
1941., niti
se ona
vratila
1991., kako
je tvrdila
lažna
velikosrpska
promidžba a
koju su, na
žalost, ne
samo
podržavali,
nego i danas
podržavaju
neki ljudi u
Hrvatskoj,
koji u nekim
folklornim
manifestacijama
razvodnjenoga
simboličkog
isticanja
ustaških
simbola vide
opasnu snagu
koja prijeti
demokraciji
u Hrvatskoj.
Posebno je
opasna
izjava
Predraga
Matvejevića,
jer je ona
sažetak
velikosrpske
promidžbe,
koja je
imala za
cilj
velikosrpski
osvajački
rat
prikazati
kao
oslobodilački,
spasilački
rat. Svojom
izjavom da
je "balvan
revolucij
posljedica
sjećanja na
ustaško
klanje i
straha da se
ono ne
ponovi'',
Matvejević
ustvari u
jednoj
rečenici
rezimira bit
ideologije
velikosrpskog
nacionalizma
koji se je
služio i
nekim
zlatnim
pravilima
nacističke
propagande.
U toj
velikosrpskoj
promidžbi
srpski narod
uvijek je
nevin, kao
što je u
nacističkoj
propagandi
uvijek
njemački
narod bio
nevin, žrtve
se lažno
prikazuju ne
samo kao
agresori,
nego kao
sadistički
genocidni
grubijani. I
u
velikosrpskoj
promidžbi,
kao i u
nacističkoj,
žrtve se
optužuju da
žele
provesti ono
što su
ustvari
ciljevi
velikosrpske
politike
(...)
Tu
ideologiju
brani
Predrag
Matvejević.
Ta
ideologija
nije mrtva.
Velikosrpska
politika se
nije odrekla
memoradnuma
SANU-a iz
1986., nego
je širom
svijeta
poslala novi
memorandum,
Memorandum o
kršenju
ljudskih i
građanskih
prava
srpskog
naroda u
Republici
Hrvatskoj
koje je
izradilo
savezno
ministarstvo
Jugoslavije
i razaslalo
širom
svijeta 13.
ožujka 1995.
U tom drugom
memorandumu
osporava se
Hrvatima
pravo na
vlastitu
državu, te
se želi
dokazati da
Hrvatska
može
postojati
samo kao
Srbo-Hrvatska,
kao država
dvaju
ravnopravnih
konstitutivnih
naroda.
Drugi je
cilj ovoga
dokumenta da
se, na
osnovi
optužbi kako
su Hrvati
uvijek u
prošlosti
bili
genocidan
narod,
sadašnja
demokratska
Hrvatska
prikaže kao
"kontinuitet
i proizvod
militantnoga
katolicizma
i ideje o
rasnoj,
nacionalnoj
i
religijskoj
superirornosti
Hrvata nad
Srbima''. U
sklopu
takvoga
prokazivanja
Hrvata kao
genocidnog
naroda
tretira se
sadašnja
Hrvatska kao
ustaška,
rasistička i
fašistička,
pa se, osim
ostaloga,
piše: "treći
pokušaj
genocida nad
Srbima
odvija se
danas u
okvirima
međunarodno
priznate
države
Republike
Hrvatske pod
vođstvom
Franje
Tuđmana.
Između te i
države i NDH
postoji
kontinuitet.
Pripremom za
nasilnu
secesiju i
nasilnom
secesijom od
ranije
Jugoslavije,
nastavljena
je i
politika
genocida nad
srpskim
narodom,
čije temelje
je postavio
A. Starčević
1961. g. (R.
Hrvatska ga
je
proglasila
ocem
hrvatske
nacije) i A.
Pavelić
1941. do
1945.
godine".
Brojnim
falsifikatima
sadašnja
demokratska
Hrvatska
proglašava
se
fašističkom
i genocidnom
državom koja
nastavlja s
uništenjem
srpskog
naroda što
su navodno
Hrvati
radili
uvijek. U
tom
"dokumentu"
lažno se
tvrdi da je
u Hrvatskoj
registrirano
95 logora za
zarobljene
Srbe, civile
i vojna
lica. Navodi
se da su to
bili u
pravom
smislu
riječi
koncetracioni
kampovi
Pavelićevog
tipa gdje su
vršena
masovna
mučenja i
ubijanja
Srba.
Nije
slučajno što
je najviše
izmišljenih
logora
smješteno u
Vukovaru.
Time se
pokušavaju
opravdati
stvarni
logori i
stvarni
genocid
kojeg su
četnici u
Vukovaru
učinili nad
Hrvatima. O
kakvu se
bezobrazluku
radi mogu
znati samo
građani
Hrvatske,
koji poznaju
mjesta koja
se navode
kao logori u
kojima su
se, navodno,
masovno
ubijali
Srbi.
Lažima i
bezobrazluku
nema kraja.
Optužuje se
i
predsjednik
Hrvatske
Franjo
Tuđman za
"ubijanje 12
Srba iz sela
Kip, opština
Daruvar, u
logoru smrti
u Marinom
Selu". A
navodi se da
je "samo u
Marinom Selu
i Pakračkoj
Poljani
ubijeno oko
2500 Srba od
strane
eskradona
smrti
Tomislava
Merčepa". I
tako dalje.
Bilo koji
dio teksta
da se uzme,
bilo koji
podatak,
nije teško
dokazati da
on
predstavlja
monstruozni
falsifikat.
(...)
Umjesto da
se
"humanist"
Matvejević
suprotstavi
takvim
lažima koje
su jedan dio
Srba gurnuli
u
velikosrpske
zločine
Matvejević
brani te
laži i
prihvaća ih
kao glavni
uzrok pobune
Srba. Za
razliku od
Matvejevića
mnogi
istaknuti
intelektualci
sa Zapada
vidjeli su o
čemu se radi
te su se
suprotstavili
velikosrpskim
lažima i
velikosrpskoj
agresiji.
Francuski
filozof
Pascal
Bruckner na
sljedeći
način je
raskrinkao
velikosrpske
laži te je
rekao: "Tako
su krajem
osamdesetih
godina
pravoslavno
svećenstvo i
javne
ličnosti
prizivale
mrtve i čak
su dotle
išli da
iskapaju
leševe
Drugoga
svjetskog
rata da bi
iz njih
crpili
energiju za
osvetom. I
tu su silnu
vojsku
mrtvih
potjerali na
juriš na
žive da bi u
krvi oprali
sve
pretrpljene
uvrede i
naplatili
svoj danak
mesa i
tijela."
Bruckner u
nastavku
piše:
"Postoji u
toj
propagandi
jedan
posmrtni
ton, kult
mučenika,
kostura,
kosturnica,
jedna
prikrivena
nekrofilija
koja na taj
način tumači
poznatu
lozinku:
"Tamo gdje
je umro
jedan Srbin,
tamo je
Srbija".
Nije se
Matvejević
kao
Bruckner,
kao što je
bilo za
očekivati,
priključio
suprotstavljanju
velikosrpskim
lažima i
razotkrivanju
velikosrpske
politike
koju je na
karaketrističan
način
izrazio
jedan Srbin
veteran iz
Drugoga
svjetskog
rata u
Bijeljini na
susretu s
ruskim
ultranacionalistom
Vladimirom
Žirinovskim,
pred
američkim
novinarima
kada je
izjavio:
"Albanci,
Hrvati i
Muslimani,
onakvi kakvi
jesu ne
zaslužuju
više
živeti."
Za razliku
od raznih
"matvejevića"
i mnogi
inozemni
intelektualci
uočili su da
velikosrpska
propaganda i
mit o
stvaranju
Velike
Srbije, koji
traje 150
godina,
dovode do
toga da su
mnogi Srbi
uvjereni
kako su u
pravu, da
imaju pravo
ubijati
Albance,
Hrvate i
Muslimane,
jer su oni
smrtni
neprijatelji
srpskog
naroda, i
ako se njih
ne uništi,
oni će
uništiti
Srbe.
Stvorena je
svijest kod
običnog
čovjeka
Srbina da je
borba za
ideju Velike
Srbije
pravedna i
moralna
borba, da je
to borba za
dobro a
protiv zla.
Za razliku
od
Matvejevića,
ja sam, kao
i mnogi
drugi
hrvatski
intelektualci,
smatrao
svojom
obvezom
ostati i
boriti se za
slobodu
hrvatskoga
naroda, ali
i
suprotstavljati
se u toj
borbi onima
u hrvatskim
redovima
koji su
smatrali da
na
velikosrpsku
zločinačku
politiku
treba
odgovoriti
istom
mjerom.(...)
Za mene je
knjiga
posebno
zanimljiva
jer je
nastala,
kako njezini
autori kažu,
kao
znanstveni
odgovor na
moju knjigu
"Iza
zatvorenih
vrata - kako
se stvarala
hrvatska
država''.
Zdravko
TOMAC
(Zagrebu,
1992).
|