Uvodnik | Biografija | Requiem za predsjednika  | Siromašni predsjednik |  Ante Gotovina | Bruno Bušić | Zvonko Bušić 

 Hrvati AMAC | Hrvati AMAC forum | HOUS forum | dr. Šimun Šito Ćorić | kardinal Vinko Puljić | Miroslav Međimorec | Hrvatska ljevica |  Tito krvnik    
 

     HKZ u Švicarskoj

 

     HKZ - Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj

 

"Želimo očuvati nacionalni osjećaj Hrvata u Švicarskoj"

Najstarija i jedna od najvećih hrvatskih udruga u Švicarskoj, Hrvatska kulturna zajednica Zürich, koja djeluje već 34 godine, unatoč teškoćama i problemima, ustrajno nastavlja s radom želeći očuvati nacionalni osjećaj Hrvata i održavati kulturne veze s domovinom. Njezin je slučaj zoran primjer kako se udruge u iseljeništvu mogu očuvati i održati

MATICA br. 2/ veljača 2005., Napisala Željka Lešić, foto iz arhive HKZ

     Iako je Hrvatska kulturna zajednica Zürich (HKZ,   www.hkz-kkv.ch) jedna od največih i najstarija hrvatska udruga u Švicarskoj koja njeguje nacionalni identitet u toj zemlji i kulturnu suradnju s Hrvatskom, postojanje Zajednice postalo je upitno. No, zahvaljujući upornosti njezinih članova ona je opstala i nastavila s djelovanjem. O čemu je zapravo riječ doznat ćemo od čelnih ljudi HKZ zahvaljujući kojima je ovaj vrijedni dio hrvatskog korpusa u Švicarskoj i opstao. Nešto više o Zajednici  govorili su nam njezini vodeći ljudi. Prvi naš sugovornik bio je prof. Ivan Matarić, predsjednik HKZ-a od izbornog sabora 1999. godine (znači već u trećem mandatu, jer izbori su svake dvije godine)

     • U Švicarsku sam došao 1989. kao pijanisti orguljaš, a danas živim u Austriji i djelujem kao pedagog (Rheintalische Musikschule), kao orguljaš (FL, Triesen St. Peter und Paul Kirche Lüstenau, Austrija) i skladatelj. Nekoliko mjeseci po dolasku u Švicarsku, kroz slučajno i lijepo poznanstvo, saznajem za Hrvatsku kulturnu zajednicu i postajem njezin član i aktivni sudionik većih ili manjih glazbenih priloga (St. Gallen - ekumensko misno slavlje, humanitarni koncert za djecu-ratnu siročad u Hrvatskoj, sudjelovanje glazbenim prilozima u Badenu na komemoracijama (fra Kordić) kao i na književnim večerima, Zürich — 750, godina Zagrebačke nadbiskupije, božićni koncert u Grossmünsteru-Zürich, 25. obljetnica Hrvatske katoličke misije u St. Gallenu, itd.)

     U mojih prvih 10 godina članstva u HKZ bio sam svjedokom beskonačno dugih rasprava na svim sastancima, posebice na saborima. Misli i ideje bile su ponekad dijametralno suprotne, pa je jaz među članstvom bivao iz godine u godinu sve veći. Za predsjednika naše časne udruge sam izabran upravo na prijelomnom izbornom saboru u ožujku 1999. godine. A onda sam tek imao prilike vidjeti i osjetili: verbalno širenje neistina, pisma u kojima sam "tituliran" svakakvim pogrdnim riječima (veliki dio čuvam još i danas), uglavnom svim onim "lijepim" metodama, koje su u totalnoj suprotnosti svega onoga što HKZ u svom imenu nosi. Za mene je to bilo tužno i gorko iskustvo, jer kao umjetnik do tada nisam imao sličnih doživljaja i teško mi je bilo razumjeti i akceptirati da ljudi mogu biti tako zli — veli predsjednik HKZ, no u njemu nema gorčine, jer kako kaže, doživio je i puno toga lijepog. Upoznao sam divne ljude, sklopio krasna prijateljstva. Današnja HKZ nije za prepoznati u usporedbi s onom od prije 6 i više godina. U udruzi je mir, aktivni članovi respektiraju jedan drugog, odluke se donose konsenzusom, po važnim pitanjima uvijek se savjetujemo sa Nadzornim odborom. Savjeti dr. Vlade Šimunovića (predsjednik Nadzornog odbora i počasni član), neprocjenjivo su nam vrijedni, jer on je već 26 godina aktivni član i poznati su mu događaji i ljudi o kojima mi ništa nismo znali. Danas sam sa zadovoljstvom predsjednik HKZ-a i kao takav želim se ovom prilikom zahvaliti svima koji su nam dali podršku. Posebno se zahvaljujem Anti Lukaču, koji je u Upravnom odboru jednako dugo kao i ja (od 1999.), pa gospođi Dunji Gaupp, koja nam se pridružila 2001. i bez koje ne znam kako bismo. Otprije godine dana s nama je i Ljupko Perić, koji se je već dokazao kao vrlo vrijedan i konstruktivan član u našem malom timu. Na kraju, veliko hvala Osvinu Gauppu, glavnom uredniku naših Društvenih obavijesti, koji je usto i pravno HKZ branio i o branio, pojasnio je predsjednik Matarić. 

 

Jedan od najzaslužnijih za opstanak HKZ-a je, kako doznajemo, Osvin Gaupp, koji je nakon razmimoilaženja članstva unutar Zajednice i vođenja sudskog spora, te njegovog okončanja, zaslužan za opstanak HKZ-a.

Razmimoilaženje s pojedincima

• Stanje u HKZ-u 90-ih godina bilo je na neki način odraz zbivanja u domovini. Nesuglasice su do stvaranja hrvatske države bile potiskivane zbog zajedničkog cilja. Kad je taj cilj bio postignut, one su izbile na površinu — veli Osvin Gaupp, dipl. ing. elektrotehnike koji od '68.živi u Švicarskoj, član "Društva prijatelja Matice hrvatske u CH" i HKZ, od osnutka 1971., glavni urednik Društvenih obavijesti, glasnika HKZ-a.

O kakvim se nesuglasicama radi?

• Neki dugogodišnje aktivni i time zaslužni članovi, nakon stvaranja hrvatske države uveli su politikanstvo u HKZ. Posebno kroz Društvene obavijesti, glasilo HKZ-a, kritizirali su tadašnjeg veleposlanika u Švicar skoj, hrvatsku VIadu, predsjednika Tuđmana, pa čak i Domovinski rat. S druge strane isti stav pokazali su i neki novi članovi koji su došli u Švicarsku početkom 90-ih. To je velik dio članstva zbunilo i ogorčilo reagirajući u većini slučajeva pasivnim istupom, tj. neplaćanjem članarine.

Kako smo čuli došlo je i do sudskog procesa?

 • Na izbornom saboru HKZ-a, u ožujku 1999. kojim su se trebala izabrati upravna tijela središnjice, zapazilo se da je taj sabor bio za te pojedince od posebne važnosti. Suočeni sa drugim kandidatima i uvidjevši da na saboru nemaju sigurnu većinu, a ne želeći surađivati sa neistomišljenicima, napustili su sabor i proglasili ga nelegalnim i ništavnim a odbili su svoje razduženje i sve što je s time u svezi, primjerice: predaja dokumenata, arhive, blagajne, imovine. Njihova argumentacija, da su oni legalni predstavnici udruge, bila je neuvjerljiva između ostalog zato što su iz svojih redova isključili neistomišljenike iz starog vodstva, posebice bivšeg predsjednika. Nakon nekoliko mjeseci neuspjelih pokušaja primopredaje i time prouzročene blokade rada udruge, Glavni odbor (novi upravni odbor središnjice i predstavnici ogranaka) zaključio je da je samovoljno produženje mandata i odbijanje primopredaje nedopustivo, te je donio odluku o isključenju odgovornih, a oni su podigli 30.11.1999. na švicarskom sudu tužbu protiv udruge.

Kako je proces okončan?

• Sudski proces je definitivno okončan 9.12.2004. presudom Bundesgerichta, najviše sudske instance u Švicarskoj. Tom presudom je HKZ oslobođena svake sumnje glede legalnosti sabora 1999. kao i glede formalne i materijalne pravilnosti isključenja.

Zašto je proces trajao tako dugo?

 • Švicarski sudovi su vrlo ažurni. Nakon tužbe slučaj se preuzima u obradu u roku od nekoliko tjedana. U našem slučaju parnica se vodila isključivo pismenim putem i dužina procesa je bila uvjetovana prije svega rokovima koje su dane strankama. Prva presuda je donesena nakon 15 mjeseci i to u korist HKZ-a. Ovaj naš, hrvatski slučaj služit će kao primjer nadolazećim švicarskim odvjetnicima kako se jedan u biti nevažan spor, isključenje iz obične udruge, može otegnuti i na njemu dobro zaraditi. Naš spor je prošao sve tri moguće instance, opčinski, viši i savezni sud, i to svaku po dva puta. Po tome će uči u anale švicarskog pravosuđa. Taktika naših tužitelja je bila tjerati proces tako dugo dok ide. Mi smo od početka 2001. odustali od pravne pomoći, branili smo se sami i time odvjetničke izdatke srezali na nulu.

Zar se sudski spor nije mogao spriječiti?

 • U HKZ-u dobre volje nije manjkalo, prije svega zbog toga što smo bili svjesni da sudski proces svakako šteti ugledu Hrvatske u Švicarskoj. Međutim, tužitelji su sve pomirdbene prijedloge HKZ-a odbili i ustrajali tvrdokorno na svojem prvotnom zahtjevu.

Kako dalje nakon svega? Može li doći do pomirenja unutar članstva ?

 • Nakon presude u korist HKZ-a očekujemo da će to dovesti do smirenja, iako ne do pomirenja. Od mnogih drugih bivših članova dobivamo pozitivne reakcije. Kao što rekoh izbacili smo politikanstvo iz udruge. To ne znači da smo kao pojedinci apolitični. Članovi aktualnih upravnih tijela HKZ-a imaju različite političke nazore, ali jednu zajedničku osebinu: žele očuvati nacionalni osječaj Hrvata u Švicarskoj, biti odvjetnici svoje domovine pred strancirna i održavati kulturne veze s domovinom. l na tome radimo.

O djelatnostima HKZ-a i budućim projektima govorila je dopredsjednica Dunja Gaupp.

 • Raditi u uvjetima pod kojim smo mi radili zadnjih 6 godina nije nimalo lako, a nije ni užitak. Bila je to borba za opstanak. Članstvo se smanjilo time i financijska sredstva, bez kojih se ne može organizirati niti jedna priredba, ne mogu se slati pisma, ne mogu se tiskati Društvene obavijesti, itd. A opet, članovima smo za njihovu članarinu morali nešto ponuditi, pa makar to bilo i skromno! Svaki smo franak pet puta preokrenuli prije nego smo ga izdali, i u danim mogučnostima napravili smo najviše što smo mogli. Molim Vas da svakako napišete da smo iskreno i duboko zahvalni svim onim članovima i prijateljima koji su ostali vjerni udruzi i dodatno pomagali za tiskanje DO.

     Neke su tradicionalne priredbe zadržane, kao primjerice Hrvatski bal, pokoji koncert i izložba slika, a imali smo i izložbu hrvatskih uskrsnih pisanica, 30. jubilarni sabor bio je u znaku Vukovara, kojom smo prilikom započeli akciju "Orgulje za Vukovar", dok smo 30. rođendan HKZ-a proslavili koncertom "Hrvatska priča". Spomenula bih i književne večeri, na kojima smo predstavili naše publiciste Joška Čelana, Emila Čića, Marka Veselicu, a nedavno nam je gost bio i bivši veleposlanik u Švicarskoj, Miroslav Međimorec sa svojim prvijencem "Piše Sunja Vukovaru" i najnovijim, špijunskim romanom "Frankfurtska veza".

     Godine 2001. pristupili smo konačno Hrvatskom svjetskom kongresu. Sa HSK imamo vrlo prijateljsku i plodnu suradnju, kao i sa nekim članicama Kongresa, od kojih bih posebno spomenula Hrvatsku zajednicu Jona, te misije St. Gallen s fra Erešom, i misiju Solothurn s fra Šitom Ćorićem. Posebno nam je draga i suradnja sa našim dugogodišnjim članom KUD "Tamburica" iz Vorarlberga!

     l ako smo i sami potrebiti, uvijek nastojimo učiniti nešto korisno za Hrvatsku. Tako smo organizirali dva dobrotvorna koncerta u jednoj crkvi u FL (Liechtenstein), a na orguljama je svirao naš predsjednik Matarić.  Prikupljena sredstva poslali smo za obnovu orgulja u crkvi Uznesenja blažene djevice Mlarije u Pagu. Puno veća bila je akcija prikupljanja sredstava za nove orgulje u Vukovaru. Orgulje su kupljene, a njihovo će posvećenje biti 13. ožujka u crkvi Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru. Tom će svečanom činu prisustvovati gotovo cijeli Upravni odbor. •

                    

Govor mržnje 

 Tihomira Nuića

Odlomci iz "Sustrimak ili čudne hrvatske sprege"

Poneki novinari, glumci hrvatske desnice, na turobnoj hrvatskoj medijskoj sceni, njeguju odnose s iseljenim Hrvatima koji se zapravo to nikad nisu usudili biti.

Nekome je trebalo da se početkom devedesetih godina iseljeni Hrvati organiziraju u političke stranke i organizacije - po uzoru na stari, srušeni režim.

Primjerice, prvi hrvatski veleposlanik u Švicarskoj, dr. Zdenko Škrabalo, je, da bi se iskupio za svoj grijeh Titova liječnika, dijelio dopise, kako se sad pouzdano ispostavilo, koji su stizali na tu državnu ustanovu, da bi se dodvorio svojim, na partijskoj ljestvici moćnim sunarodnjacima s jugobiografijama. Čak je i krivotvorio zaglavlje službenog pisma Veleposlanstva, lijepeći na nj natpis novonastale globalne organizacije HSK-a. 

Gotovo deset godina nakon "Oluje" slika se ne mijenja. Hrvatski "desno" orijentirani novinari stavljaju i dalje hrvatske iseljeničke djelatnike pod skrbništvo hrvatskih neofita kao i u starom režimu. Tako u mjesečniku "Matica" (br.2, 2005.), listu Hrvatske matice iseljenika, ustanove koja živi na proračunu hrvatskih obrtnika, seljaka i ribara, čitamo hvalospjeve Dunji i Osvinu Gauppu, ljudima koji žive od 1968. u Švicarskoj - kako sami kažu. Podatak, da su bili članovi "Društva prijatelja Matice hrvatske u Švicarskoj" 1971. nitko od živih članova iz toga doba, pa ni onih iz prvoga Upravnoga odbora, ne može potvrditi. Ali, i kad bi taj podatak bio točan, traži se odgovor na pitanja njihova djelovanja prije i u vrijeme osamostaljenja hrvatske države. Nije valjda da su tek u kasnim pedesetim godinama života otkrili svoj dar pisanja, a ako su to ranije radili, pitanje je za koga su to radili? A ako se uopće nikad nisu javno oglašavali, čime je motivirano njihovo javno oglašavanje tek desetak godina nakon međunarodnoga priznanja samostalne hrvatske države? 

Godine 1990. Hrvati su organizirali svoje dopunske škole u Švicarskoj, u čemu oni nisu htjeli sudjelovati. Je li njihovo nesudjelovanje bilo u hrvatskom nacionalnom interesu? Po tom je nastala srpska agresija na naš narod. Je li njihova šutnja svih tih godina bila također u hrvatskom nacionalnom interesu? Trideset godina šutnje - u nacionalnom interesu? 

Naime, na stranicama interneta Hrvati-AMAC, zajedno s Ljupkom Perićem, koji je pred sam rat pobjegao "pred ustašama" iz Mostara, pišu anonimno, pod skrivenim imenima, o hrvatskim diplomatima, hrvatskom predsjedniku i Vladi, o hrvatskim fratrima i hrvatskim djelatnicima tako grozno, da to ne bi "pas s maslom pojeo" - kako kaže naša narodna. Prešućuju da već godinu dana - radi se o još jednoj "desničarskoj" sprezi, pod skrivenim imenima po internetu blate Hrvate svim onim epitetima (jugosi, udbaši. ljevičari i sl.) koji samo njima pristaju, a nisu rijetke ni prijetnje fizičke likvidacije. Iz toga nije samo vidljivo iz koje škole dolaze oni sami, nego i oni koji im kao "desničari" nude prostor da mogu kao jedina "hrvatska" udruga na svijetu neodgovorno gaditi Hrvate i hrvatstvo - nikad ništa nećete kod njih pročitati o jugoslavenstvu niti velikosrpstvu. Dakako, da oni znaju kao Titovi pioniri i partizanski gojenci, a ne gojenci Hrvatske majke gojiteljice, da je sijanje straha najsigurniji put ušutkavanja Hrvata i nepostavljanja pitanja o motivima njihovog kasnog "hrvatskoga" buđenja!