Tko se to protivi promjeni imena Trga Maršala Tita u Kazališni trg

Dvadeset hrvatskih udruga poziva u subotu, 9. veljače 2008. u 11.00 sati, na mirni prosvjed pred kazališnom zgradom u Zagrebu, a traže preimenovanje najljepšeg zagrebačkog trga. Pravo je čudo da se takva akcija nije organizirala davno prije, jer sramota je da usred Zagreba imamo Trg Maršala Tita, jednog od največih zločinaca 20. stoljeća.

Je li normalno da Židovi brane Tita?

Još veče je čudo da se promjeni imena trga suprostavljaju Židovi. I ne samo da se suprostavljaju, nego u svom pismu upućenom predsjedniku Mesiću, premijeru Sanaderu, predsjedniku Sabora Luki Bebiću i zagrebačkom gradonačelniku Bandiću doslovno pišu slijedeće:
"Kao židovska organizacija obraćamo Vam se zgranuti protestnom inicijativom neformalne skupine 'Krug za trg' u cilju uklanjanja imena zagrebačkog trga koji nosi ime po jednom od najvećih antifašističkih boraca u povijesti - maršalu Titu".

Margelov institut i njegov direktor Alen Budaj smatraju da je J. B. Tito, najzaslužnija osoba za spas velikog broja Židova na području okupirane Jugoslavije, a da planirani mirni prosvjed znači "otvoreni početak fašizacije zemlje".

Ne mogu se načuditi da Židovi koji su prošli kroz svoj holokaust, nisu nimalo osjetljivi na holokaust hrvatskog naroda koji im je priredio upravo J. B. Tito. Znači li to da ih ne zanima tuđa sudbina, da su neosjetljivi na strahote koje su proživljavali Hrvati i pripadnici drugih naroda i religija pod Titovom diktatorskom palicom? Tito spasio veliki broj Židova? Koje li infame tvrdnje! Židovi koji su bili prognani ili su pobjegli za vrijeme NDH, nisu se mogli vratiti u Jugoslaviju, jer im je sva imovina bila oduzeta. Njihovi stanovi i kuće u Zagrebu, kao i drugdje, bili su konfiscirani i dodijeljeni komunističkim rukovodiocima. Hrvati njemačkog i židovskog porjekla masovno su odlazili iz Jugoslavije shvativši da im nema života u toj zemlji.

Tko je uopće Alen Budaj?

Rođen je 1976. u Slavonskoj Požegi, ali se ne predstavlja kao Hrvat, nego  kaže da je hrvatski građanin. A za Hrvatsku kaže: „Naravno da Europi ne treba Hrvatska koja se s nostalgijom sjeća ustaštva, koja sponzorira nekakve događaje kao što su, recimo, Blajburg.“ Prije 2-3 godine osnovao je Margelov institut za koji kaže: „To je organizacija koja se u prvom redu bori protiv antisemitizma, genocidnosti, ali i protiv svih oblika rasne i vjerske netrpeljivosti. Organizacija je ime dobila po rabinu dr. Mojsiju Margelu. Margel je bio nadrabin u Požegi i rabin u Zagrebu, te ministar židovske škole u Zagrebu. Umro je 1939. godine. “Ja sam osnovao tu organizaciju radi toga što sam primijetio da se židovske organizacije ne brinu dovoljno za židovske interese, čak ni za Jasenovac.“ Toliko je vrijedan u ocrnjivanju Hrvata da ga čak i „Republika Srpska“ želi odlikovati „za sve što je učinio u svrhu privođenja pravdi jednog ratnog zločinca koji je progonio Srbe tijekom II. Svjtskog rata“.

Kako se na istoj liniji nađoše Srbi i Židovi?

Uoči II. Sv. Rata u Srbiji se razmahao antisemitizam, a potpirivali su ga fašistička stranka „Zbor“ Dimitrija Ljutića, visoki crkveni velikodostojnici i crkveni tisak. Ljotić je huškao srpsko pučanstvo izjavama poput: „Eksploziv u srcu svome Jevreji upotrebljavaju za hriščanska društva da ih razore i u propast bace. U svim domenima ljudskog života oseća se razorna delatnost jevrejskog duha“. Ili „Jevrejstvo pojavljuje se kao jedna društvena i nacionalna opasnost, koje se treba što pre osloboditi“. „Jevreji su neprijatelj lukav kao zmija i opasan“.

Zahvaljujući prisnoj i zdušnoj suradnji svih srpskih vlasti i policije s Nijemcima, SS-ovac Harald Turner je već sredinom 1942. godine izvijestio: „Srbija (je) zemlja u kojoj je pitanje Židova i Cigana riješeno“. Franc Rademacher iz nacističkog Ministarstva vanjskih poslova javio je: „Židovsko pitanje u Srbiji nije više akutno, sada samo preostaje da se riješe zakonskoga pitanja koja se tiću imovine“. Šef njemačke službe sigurnosti u Srbiji, A. Schafer pohvalio se: Beograd – jedini veći grad Europe očišćen od Židova, postao je „Judenfrei“ već koncem travnja 1942. godine.

O svemu tome gospodin Budaj nema pojma ili ga nimalo ne smeta, jer neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj. Šalom, gospodine Alen Budaja!

Antonia Georgina Scholz