Nedužan sam, moj prijatelj to može potvrditi !

Od sudionika onoga bellum omnium contra omnes iz devedesetih, evo i iz zaborava nasilno izvučenog Ejupa Ganića. I taj osvanuo na zaslonu. Što je s njim? S njim je to da su ga Englezi smjestili u pritvor eda bi odlučili hoće li udovoljiti zahtjevu Srbije da ga se izruči tamošnjem pravosudju (Srbi to zovu „pravdom“, ministrica „pravde“ im se zove). Ejup (židovski: Job) profesor je strojarstva ili nečega srodnog, rodjen je u Sandžaku, u Novom Pazaru, po kojemu je taj sandžak (pokrajina) i dobio ime (Novopazarski Sandžak; rabi se i samo Sandžak, kao totum pro parte), a sada je pod srbsko-crnogorskim zaposjednućem; hrvatski ga nacionalisti, uz BiH, smatraju dielom svetoga hrvatskog tla. Ejup je, medjutim, pod srbskom administraciom učio srbski, i počeo se smatrati „Muslimanom“, „Bošnjakom“ srbskoga podrietla. I nama je ovdje u užoj Hrvatskoj, kao predsjednik „federacije“ u BiH, probijao uši svojim srbizmima i srbskim naglaskom.

Živimo u vrjemenu sveobće izručivosti. Jedna zemlja može od druge zemlje zahtievati da zlotvora izruči u treću zemlju. Generala Pinocheta tražili su španjolski komunistički sudci od Englezke, gdje se tada sastajao s gospodjom Thacher, u koju je imao povjerenja (bio se stavio na britansku stranu u doba britansko-argentinskoga rata oko Islas Malvinas, nazvanih „Falkland Islands“). Ako sada Englezka Ganića izruči Srbiji (koja ga – nastranosti li i absurda! – tereti zbog likvdacie okupatorskih srbskih vojnika!), moći će pod stare dane u srbskoj ćuzi usavršavati svoj srbski.

Srbi su opet u ofenzivi, po običaju. Spremaju se na vodeću ulogu u regionu, pripremaju sliedeću jugu, da bude formirana kada skupa sa Srbima skončamo u EU. Srbi imadu nacionalne ciljeve, ostvaruju ih ako ne ovako, onda onako; ako ne danas, onda sutra. Srbi imaju strategiu i taktiku. Srbi su državotvorni. Srbi vode politiku, znadu što je ona.

Hrvati, kakvi su danas, smušeni, strašljivi, samozatajni, blesavi – nisu im dorasli. Oni nemaju politike, kako u istom povodu, na nekoj TV-blebetaljki, točno reče gospodja Starešina. Ne će je ni imati, dok im Prava Desnica ne dodje na vlast, ovako ili onako!

Dalekovidne nas viesti usrećuju danas još jednom dragocjenosti. Keva Nacije, Kumrovka Vlaisavljević-Kusur iliti teta Jaca, sastala se u Moskvi s kolegom si Putinom. Ne očekujem puno od njezinih dialoga s Rusom, premda ne želim podcieniti kontakte s tom važnom zemljom, pa i ako veleizdaja kontaktira. Plin ćemo dobiti ili ne ćemo (barem da ga bude za plinske komore!), Rusi će nam ga kao pripustiti, uz još nepoznate uvjete, izlazak na Jadran možda, ili dobitak diela teritorija: zašto ne, kada mogu mali Slovenci, mogu i veliki Rusi! Zanimljivije je ovo: Nakon službenih političkih razgovora Putin je svoju gosću pozvao na ručak (jelovnik su nam prešutjeli), a izjavu novinarima najavio je za poslie objeda. Tko bi se u demokratskoj Hrvatskoj, demokratskoj Njemačkoj ili Francuzkoj, usudio pustiti medijsku vlast da čeka! Novinari imaju prvenstvo, čak i ako vlada gladuje. Prvo se njima valja ispoviediti, od njih dati preslušati, njima položiti račune. Putin, koji nastupa kao demokrat, ipak je u svojemu stilu zadržao nešto posve nedemokratske cinične strogoće Kagebea i sovjetskih gensekâ, da ga baš ne uzporedjujem neumjestno s Ivanom Groznim i Djugašvilijem.

A hrvatski kriptomani i pseudolozi već su, vidim, opet na poslu. Fantaziraju, naime, o zaraznosti potresa. Teorija sada glasi da potresi brzaju putom Haiti – Čile – Filipini – Hrvatska. Dakle po katastrofičarima sutra ili preksutra imamo se probuditi u ruševinama vlastite nam kuće. To je, naravno, nakon Ružičke, Preloga i Andrića, za četvrtog hrvatskog Nobela. Inače me, moram okrutno priznati, potresi ostavljaju hladnim. Haiti (afro-vudu) mi je posve dalek, Čile blizak kao zavičaj moje biele rase i nekih dvjestotinak tisućica Hrvata (koliko god da su potomci jugo-masonskih doseljenika).

Europa mi je još bliža, a moja Hrvatska najbliža. Nije mi svejedno kada se ruši Assisi ili Rim, još manje kada se trese u Stonu i Dubrovniku ili Bosni. Poginuli Hrvati sastavnicom su kontinuiranoga poviestnog genocida nad mojom nacijom, genocida što ga počinjaju jednako Bog i prirodni elementi kao i vanjski neprijatelj, ali i domorodac (abortivni pukomor). Medjutim, čovjek se rodi, čovjek umre. Osjetim sućut, ne ću poreći, ali što to već znači?! I ne držim da su narodi i pojedinci to bolji što jače pate. Više od potresa s ljudskim žrtvama, potrese me kakva ekološka katastrofa, koja je nepovratna. Nestaju ciele životinjske vrste, a vrsta čovjek, unatoč pojedinim, pa i masovnim gubitcima, za sada obstaje. Uostalom se poginuloga pravednika ionako smjesta katapultira u džennet, u raj. Nu zanima me kako djeluju manageri postpotresja. U Čileu, ne samo u Haitiju, nastade kaos. A država mora priskrbiti namirnice, lopuže pak na licu mjesta strieljati. Za to se medjutim hoće – države. I opet se sjetim velikoga generala Pinocheta.

Piše: Mladen Schwartz