Uvodnik | Biografija | Requiem za predsjednika  | Siromašni predsjednik |  Ante Gotovina | Bruno Bušić | Zvonko Bušić 

 Hrvati Amac | Hrvati AMAC forum | Hrvati u BiH | Istina o Hrvatskoj | Povjesna istina | Ashdown i salveta |  Tito krvnik    
 

     Miroslav Međimorec

 

     HKZ - hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj

 

Emil Čić 

otkriva hrvatske neprijatelje

piše Dunja Gaupp

 

   

U nedjelju 25. siječnja 2004. ugostili smo hrvatskog publicista, javnog djelatnika i samostalnog umjetnika Emila Čića, koji je nakon svoje početne turneje u Hrvatskoj krenuo i među Hrvate u svijetu. Povod gostovanju i književnoj večeri u mjestu Jona i gradu Zürichu, bile su njegove dvije nove knjige: prva, Povijest hrvatskih neprijatelja, zbirka izabranih članaka, i druga, njegov prijevod knjige Anglo-američki Establishment američkog povjesničara Carrolla Quigleya (1910-1977). 

Nakon nedeljne mise u mjestu Jona (kanton St. Gallen) koju je vodio fra Vlado Ereš (od nedavno dopredsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa za Švicarsku i Lichtenstein), a kojoj je prisustvovao i naš gost iz Hrvatske, Hrvatski svjetski kongres - Zajednica Jona organizirali su prvo predstavljanje knjiga i ujedno kratko povijesno predavanje o ulozi Hrvatske u svjetskim povijesnim odnosima. Kako u Joni tako i u Zürichu slušatelji su vrlo pozorno pratili izlaganje i predstavljanje obje knjige. Zbog ograničenog vremena u Joni se nije mogla održati diskusija na tu temu, ali je zato u Zürichu bila vrlo aktivna i trajala je do poslije 21.00 sat. 

Autor, prevoditelj i nakladnik knjiga upoznao je prisutne s činjenicom da se u prethodnom stoljeću, u kolopletu raznih političkih okolnosti, Britanija izdvojila kao najopasniji hrvatski neprijatelj, koji je još u 19. stoljeću intenzivno tražio putove kako osnovati Jugoslaviju i kako ju posredstvom Srba sačuvati. U tome je spletkama i političkim ubojstvima i uspjela. Istražujući sve moguće izvore Čić je našao mnoštvo zanimljivog povijesnog materijala, te mu je kao jedna od temeljnih informacija o problematici poslužila i knjiga «Robert William Seton-Watson i Jugoslaveni» (Zagreb-London 1976.), koja je dobila svoju dopunu i u mnogobrojnim drugim izvorima. 

Autor/prevoditelj upozorio je i na činjenicu da se područje Hrvatske u britansko-američkim izvorima često naziva žilom kucavicom Britanskog Carstva (vidi npr. «Memoari 1925.-1950.», G. F. Kennan, Rijeka 1969.), a tako su Britanci u promičbenim filmskim materijalima nazivali i Sueski kanal, kojeg su željeli imati pod kontrolom, zbog čega su 1956. napali Egipat. Ako znamo da se ta žila kucavica proteže sve do Basre (Irak), jasno nam je zašto danas Britanci tamo drže svoje okupacijske trupe. 

Kontrola Hrvatske posebno je važna Englezima (također i Amerikancima), jer Hrvatska čini početak čvorišta morskih i kopnenih putova prema istoku. Preko Hrvatske Nijemci su prije I. svjetskog rata željeli sagraditi cestu i željeznicu sve do Bagdada, a Hrvatska čini i početak morskih putova koji su ekspanzivnoj njemačkoj ekonomiji najbliži. Dođe li do sporazuma s Europom Hrvatska bi mogla biti progutana, a svi putovi prema Mediteranu njemačko-francuskoj Europi postali bi dostupni vrlo jeftino. To je ono što zabrinjava Britaniju – onaj tko kontrolira Mediteran dobiva i naftu, zajedno s nekadašnjom britanskom krunskom kolonijom Indijom. Ovo su čvrsti geostrateški razlozi radi kojih je i tzv. vladajuća grupa lorda Milnera uoči II. svjetskog rata Njemačku namjeravala gurnuti u rat s Rusijom (u čemu je i uspjela), ali nipošto tako da Njemačka preko Hrvatske krene prema Grčkoj, te tako osvoji najvažnije dijelove kopna i mora. To se na sve načine nastojalo spriječiti. 

Autor je upozorio na činjenicu da je haaški sud bio pod kontrolom Britanaca još od vremena prvog svjetskog rata (što se jasno vidi u Quigleyevoj knjizi), a 1945. Europa je preko Anglo-Amerikanaca pretrpjela svoju drugu okupaciju (britanska je masonerija nakon dobivenoga rata čitavu Europu premrežila svojim agentima i ložama: npr. njemački «Der Spiegel» osnovala je britanska obavještajna služba), pa je sasvim logično što se obezglavljivanje hrvatske vojske i države odvija preko Haaga, kontroliranog od starih hrvatskih neprijatelja; «ravnopravnost krivice» samo je dimna zavjesa za likvidaciju Hrvatske kao nezavisne države. U takvoj Europi Hrvatska nema perspektive, zaključak je koji se logično može izvesti. 

Uz mnoštvo religijskih paralela u povijesnim događajima g. Čić je povukao paralelu sukoba britanske masonerije i kršćanstva. Prema tumačenju g. Čića sukob Britanije i europskih interesa počinje s masovnim britanskim odvajanjem od katoličke Crkve u 16. st. Kada Kralj Henrik VIII. odbacuje Papu i poslušnost Crkvi. Britanija počinje rušiti kršćansku Europu i svoje interese suprostavlja katoličkim i europskim. U tom općem sukobu Hrvatska počinje smetati kao katolička i srednjoeuropska zemlja, pa joj britanska masonerija određuje uklanjanje s geografske karte, radi čega Hrvatska u Europi danas ima zamagljeni identitet i neshvaćen geopolitički položaj. 

Sve u svemu, nazočno slušateljstvo pokazalo je izvanredan interes za izlaganje i knjige, koje su kupljene u velikom broju primjeraka, a mnogi od članova Zajednice izrazili su želju da g. Čić ponovno dođe i obiđe neka druga mjesta u kojima Hrvati žive. 

*****

Odlomak iz knjige:

... O podmuklome odnosu Engleza prema Austriji i Hrvatskoj svoje je svjedočanstvo u memoarima "Zapisci" i korespondenciji Seton-Watsona ostavio i čuveni hrvatski graditelj hrvatskog i europskog srednjoškolskog sustava i crkava, te pravaški ideolog dr. Izidor Kršnjavi (1845.-1927.). Seton-Watson se dopisivao i s njime, ali ga nije uspio uvjeriti u svoje dobre namjere, te mu Kršnjavi odgovara: "...Dragi moj protivniče! O uzrocima srpske nevoljkosti morate si stvoriti drugo mišljenje (...) Mi koji smo osjetili kako to "prija", mi točno znamo što Srbi hoće, i na koji način oni to hoće. Vi ste se, poput ostalih Engleza, kao na pr. gosp. Stead i madam Rose na Friedjungovu procesu, zauzeli za Srbiju. Za Englesku je Srbija karta u igri! U svoje vrijeme biskup Strossmayer pružio mi je zanimljiva priopćenja o svojoj korespondenciji s Gladstoneom da se engleska politika pod liberalnim vodstvom stalno kreće u tome pravcu..."

                    

   Carroll Quigley 

 

Anglo-američki establishment

     Jednog zimskog poslijepodneva u veljači 1891. tri su čovjeka u Londonu bila zaokupljena ozbiljnim razgovorom. Iz toga su razgovora trebale proizići posljedice najveće važnosti za Britansko carstvo i za čitav svijet. Naime, ti su ljudi organizirali tajno društvo, koje je, za više od idućih pedeset godina, trebalo biti jedno od najvažnijih snaga u oblikovanju i izvršenju britanske imperijalne i vanjske politike.

Ta tri čovjeka, koja bijahu angažirana na taj način, već su bila poznata u Engleskoj. Vođa je bio Cecil Rhodes, neizmjerno bogati graditelj Carstva i najvažnija osoba Južne Afrike. Drugi je bio William T. Stead, najslavniji i možda također najsenzacionalniji novinar tih dana. Treći je bio Reginald Baliol Brett, kasnije poznat kao lord Esher, prijatelj i pouzdanik kraljice Victorie, da bi kasnije postao najutjecajniji savjetnik kralja Edwarda VII. i kralja Georgea V.

Pojedinosti toga važnog razgovora biti će preispitane kasnije. Za sada trebamo istaknuti da su ta trojica skicirala plan organizacije za njihovo tajno društvo i popis najvažnijih članova. Plan organizacije priskrbio si je unutarnji krug članova, poznat kao "Udruga izabranih", i vanjski krug, poznat kao "Društvo pomagača". Unutar Udruge izabranih pravu su moć trebali imati vođa i "Hunta Trojice". Vođa je trebao biti Rhodes, a Hunta su trebali biti Stead, Brett i Alfred Milner. Sukladno toj odluci, Milner je od Steada bio pridodan Društvu poslije sastanka što smo ga opisali.

Stvaranje te tajne udruge nije bilo stvar trenutka. Kao što ćemo vidjeti, Rhodes je taj susret planirao duže od sedamnaest godina. Stead je upoznat s planom 04. travnja 1889., a Brettu je to bilo izrećeno 03. veljače 1890. Udruga, koja je tada utemeljena, nije bila nikakva efemerna stvar, jer u preinačenom obliku postoji do današnjega dana.

Tjekom razdoblja od gotovo šezdeset godina udruga je nazivana raznim imenima. Otprilike tijekom prvoga desetljeća zvala se "tajna udruga Cecila Rhodesa" ili "san Cecila Rhodesa". U drugom i trećem desetljeću svoga postojanja udruga je bila poznata kao "Milnerov Kindergarten" i kao "Okrugli stol Grupe".

 

Metode što su ih koristili ti ljudi mogu se sumirati u tri naslova: 

a) Prodor na tri fronte: u politici, odgoju i novinarstvu;

 b) Regrutiranje sposobnih ljudi i povezivanje istih u Cecilov blok preko bračnih saveza, preko zahvalnosti za dodijeljene titule i pozicije moći

c) preko utjecaja na javnu politiku posredstvom smještanja članova Cecilova bloka u pozicije moći zaštićene od publiciteta, što god je više moguće.