Requiem za predsjednika | Ante Gotovina | Bruno Bušić | Zvonko Bušić 

 Hrvati AMAC | Hrvati AMAC forum | Hrvati u BiH | Istina o Hrvatskoj | Ashdown i salveta |  dr. Šimun Šito Čorić    

     Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj   
     Hrvatski svjetski kongres CH/FL    Hrvatske svjetske igre

       HOUS forum
 

     AMAC-CH jour fix
 

O svom dragom prijatelju
dr. Željku Matušu

 


U lijepom uglednom resotranu Mandrač u Novigradu, u mjesecu kolovozu 2005. proslavili smo sedamdeseti rođendan dr. Željka Matuša.

Bila je to prilika da našem Željku stisnemo junačku desnicu i da mu od srca zaželimo još puno zdravih i uspješnih ljeta. A naš slavljenik, kome nitko ne bi rekao da je 9. kolovoza navršio 70 godina, i da ovako živahan, u stilu izuzetno uspješnog domaćina, reminiscira sjećanja iz proteklih godina koje smo družeći se zajedno provodili.

Željko je svima jednako drag, no ja ću ipak kao njegov najstariji prijatelj podsjetiti, po mom mišljenju, na nekoliko najmarkantnijih događaja iz bogatog životnog opusa našeg velikog prijatelja koji sežu u minulih pola stoljeća. Sjećam se Željka kada je 1954. godine došao u naš klub Dinamo u Maksimiru, zvali smo ga Zagorec. Stigao je iz Donje Stubice u Zagreb na studij Medicine i ujedno sa željom da pokuša sreću u velikom klubu. Medicinu je izabrao u spomen na svog dragog, puno prerano preminulog oca, također liječnika, a kao navijać Dinama, želio se okušati upravo u tom njemu omiljenom klubu. Bilo je to doba, kada je jedan veliki Željko - Željko Čajkovski, nakon 11 godina vjernosti Modrima dobio u svojoj 31-voj godini života priliku da karijeru nastavi u Werderu iz Bremena. Sudbina je htjela da Željka zamijeni - Željko. Zanimljivo, na istom položaju u navali, s brojem 10 na leđima. Stručnjaci su vrlo brzo uočili talent mladića iz Hrvatskog Zagorja. Trenirali su ga Milan Antolković i Bogdan Cuvaj.

Konkurencija je bila vrlo jaka, što se može najbolje zaključiti po imenima koji su tada konkurirala za navalu, kao Luka Lipošinović, Dionizije Dvornić, Aleksandar Benko, Vlado Čonč, Lav Mantula, Stojan Osojnak, Željko Čajkovski, a iz juniora se računalo na Dražena Jerkovića, Zdravka Prelčeca i Marijana Kolonića. Međutim, bivši veliki igrač "purgera", Milan Antolković, prepoznao je u Željku svog nasljednika i spremao ga da bude u datom trenutku najbolja zamjena reprezentativnom napadaču. Svestrani Matuš nije žalio truda ni vremena. Nastupajući na trening-utakmicama brusio je svoj talent isto onako savjesno kako je marljivo odlazio na vježbe i predavanja teškog studija. Spremao se na dva kolosjeka u želji da ispuni svoju zadaću. Da završi studij i da postane standardni prvotimac Dinama.

I uspio je, upravo onako kako je planirao. Diplomirao je na Stomatološkom fakultetu i u nogometu postigao maksimum. Prvu službenu utakmicu odigrao je 26. lipnja 1955. u Slavonskom Brodu protiv reprezentacije Slavonskog Broda (2:1) i postigao oba pogotka. Njegove realizatorske sposobnosti dolazile su sve više do izražaja. Bio je odličan strijelac i graditelj igre. S Dinamom je 1958. osvojio naslov prvaka Jugoslavije, a tri puta je igrao u momčadi Dinama koja je osvojila Kup Jugoslavije - 1960., 1963. i 1965. godine. Bio je standardni prvotimac dok su u modroj momčadi još igrali Ivica Horvat, Branko Kralj, Tomislav Crnković, Vlado Čonč i Branko Režek. Godina 1960. posebno je značajna u njegovoj briljantnoj karijeri, najtrofejnijeg igrača Dinama. U Parizu je debitirao u reprezentaciji Jugoslavije igrajući u finalu Kupa nacija (danas Europskog prvenstva) protiv SSSR-a. Nakon osovjene srebrene kolajne, osvojio je s reprezentacijom Jugoslavije u Rimu zlatnu olimpijsku medalju. S velikim je uspjehom igrao u sezoni 1962./63. u Kupu velesajamskih gradova (danas Kup UEFA). Dinamo je poražen tek u finalu od Valencije!

Svoj bogati opus najtrofejnijeg igrača Dinama, Željko Matuš je zaokružio sudjelovanjem na Svjetskom prvenstvu u Čileu, kada je reprezentacija Jugoslavije osvojila visoko četvrto mjesto. Od reprezentacije se oprostio 30. rujna 1962. u Zagrebu protiv SR Njemačke, odigravši 13-tu utakmicu, a za Dinamo je zadnji put nosio modri dres 10. lipnja 1965. na prvenstvenoj utakmici sa Sarajevom u Maksimiru. Odigravši za najmiliji klub 428 utakmica, polučivši 150 pogodaka. I on je, kao i Željko Čajkovski, u Dinamu bio 11 godina i u tridesetoj godini života krenuo u Zuerich, opet "vozeći" na dva kolosijeka. Ostao je kao nogometaš u nogometu, nastupajući za Yong Felow i FC Zuerich i počeo raditi u svojoj struci zubnog liječnika, sve do umirovljenja prije šest godina.

Iako desetljećima daleko od Maksimira, Matuš je stalno u kontaktu s voljenim klubom. Kada je reprezentacija Hrvatske igrala prvu međunarodnu utakmicu, 17. listopada 1990. protiv reprezentacije SAD (2:1) jedini je od bivših igrača koji žive u inozemstvu, došao u Zagreb i nazočio tom povijesnom događaju. Bio je nazočan i na obilježavanju 90. obljetnice Građanskog, čiji je Dinamo sljednik, na svečanoj sjednici u Starogradskoj viječnici u Zagrebu. Ovog proljeća izabran je u Skupštinu NK Dinamo, zajedno s dva bivša velika igrača, nositeljima dresa s brojem 10 na leđima - Milanom Antolkovićem i Željkom Čajkovskim. To su trojica legendarnih igrača, koja su na položaju lijeve spojke obilježila slavno Dinamovo purgersko razdoblje.

U svom dugogodišnjem radu kao član vodstva kluba i novinara, komentator Radio Zagreba i Hrvatskog radija, prijateljevao sam s predstavnicima svih generacija, no najbolji prijatelj mi je bio i ostao - Željko Matuš, kompletna osoba, na ponos hrvatskom športu i hrvatskom nogometu.

Piše Fredi Kramer

                    

predstavljena

 
Julijana Matanović
(1959)



docentica je na Katedri za noviju hrvatsku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. 

Objavila je knjige s podrućja  književnopovijesne i književnokritičke problematike: 
Četiri dimenzije sumnje, 
Barok iz suvremenosti gledat,
Ključ za interpretaciju književnog djela - Ivan Gundulić, 
Prvo lice jednine,
Lijepi običaji i 
Krsto i Lucijan. 

Objavila je i dvije knjige pripovijedaka:
Zašto sam vam lagala i
Kao da smo otac i kći, 

te roman 
Bilješka o piscu.

Sjećanje je moguće održavati samo zapisivanjem. A ono čega se ne sjećamo nema nikakvog značenja i zato je literatura važnija od života, zato jer mu ovo značenje može podariti. 

Ove je riječi o knjizi Julijane Matanović Laura nije samo anegdota zapisala njezina pogovarateljica Alida Bremer i, čini se, u par rečenica opisala ne samo ovu knjigu nego i čitav beletristički opus Julijane Matanović. Satkana od sjećanja, čežnje i propuštenih ljubavi, knjiga će se zacijelo, baš kao i njezine prethodnice, rado čitati.


Bosnu, zemlju u kojoj sam rođena, ponovno ostavljam pod snijegom. U bjelini koja je prekrila svu njezinu nesreću. Samo uske pruge prtine, kao u Andrićevim pričama temeljenim na fratarskim kronikama, savijaju se u nepravilne krugove. U svim krajevima, čak i u onima na čijoj zemlji, uz prometnice, stoji ćirilićni natpis dobrodošlice. 

Nakon granice kupujem nacionalni tjednik i prelistavam prilog o ručnim satovima uglednika. Nijedan nije lijep kao što je bio lijep šareni sat onoga dječaka u bijeloj odori, na oltaru crkve prirasle uz mali gaj ispod velikih kraških stijena strmoga Teševskoga brda. Na satovima istaknutih predstavnika društva otkucava neko drugo vrijeme. I ja ga, priznajem, ne razumijem.

Iz romana
Laura nije samo anegdota