Udbaške metode Tihomira Nuića (1)

Nakon što je opstanak hrvatske države postao neupitnim, Tihomir Nuić je počeo hrvatovati po Hrvatskoj kulturnoj zajednici. U deset godina takvoga hrvatovanja rastjerao je tisuću članova. Frustriran što mu nije uspjelo kontrolirati udrugu, sve je snage koncentrirao na njeno uništenje. Svojim po stilu kumrovačkim, po formi politbirovskim, po sadržaju jugoslavenskim, a po vulgarnom i klevetničkom jeziku udbaškim metodama on i dalje radi posao kojeg najbolje zna. Napada Hrvate i širi neistine o ljudima koji su mu najviše stajali na putu.

Njegovo djelovanje u Švicarskoj možda gospođi Gaupp i nije poznato, ali ne zato što nije pripadala ovdašnjoj hrvatskoj zajednici, nego zato što je samozatajno radila za dobro Hrvatske, a nije poput Nuića pisala protiv nje i njene vlasti. No, meni je zato dobro poznato razorno djelovanje Tihomira Nuića u Švicarskoj, i u crkvi i izvan nje!

Udbaške metode svima su nam dobro poznate, a iskusili su ih mnogi naivni Hrvati. Udbaši bi se ubacili u naše redove, zapisivali bi što tko kaže i radi, da bi ga onda otkucali centrali, a dalje bi se situacija razvijala već prema procjeni koliko je dotična osoba opasna za „samoupravnu socijalističku“ Jugu. Na isti način se i Tihomir Nuić pojavio u Hrvatskoj kulturnoj zajednici, kako sam kaže 1982. godine. Do kraja 1988. nitko za njega nije znao, bio je jedan od mnogih anonimnih članova društva. Udbašima i doušnicima bilo je, prije nego nama drugima, jasno da je nastanak hrvatske države samo pitanje vremena, pa su aktivirani svi žbiri među iseljenicima. Tako i Tihomir Nuić istupa iz anonimnosti i šalje svoj prvi, tada još bezazleni, prilog za Društvene obavijesti, pa onda još jedan. Potom piše vodstvu udruge hvaleći sadržaj lista, uz dodatnu „dobronamjernu“ kritiku za nehrvatske riječi, velikodušno nudeći svoju pomoć i suradnju, ali odbija se kandidirati na predstojećem 17. Saboru HKZ 1989. godine. U Uredništvo DO bili su tada izabrani Ivo Bićanić, Vlado Boban, Mate Ivanišević, Goran Grlić i Višnja Ptiček. Ali gle čuda, nakon mjesec-dva Nuić potiho ulazi u Uredništvo. Čovjek bi mogao pomisliti da mu je bilo rizično nastupiti na Saboru pred više ljudi, jer mogao bi tu biti i netko tko bi ga mogao raskrinkati. Potiho je ušao, da bi onda sve jasnije i glasnije kritizirao hrvatsku vlast.

Postao nam je sumnjiv kada je napisao uvodnik broja 51 sa naslovom „Igranje demokracijom“. Za bolje razumijevanje moram naglasiti da je to bilo u lipnju 1990. godine, dakle bio je rat u našoj zemlji. Tek smo stvarali državu, a Nuić to naziva „igranjem demokracije“. Cijeli članak je jedno vulgarno, politbirovsko izrugivanje hrvatskog političkog vodstva. Od tada sam pažljivo čitao sve što je dolazilo od Nuića. Promatrao sam i njegove rafinirane nastupe u javnosti, te s koliko perfidnosti ljudima prodaje rog za svijeću. Njegova je mržnja prema hrvatskoj vlasti rasla iz dana u dan i bivala sve očitija. Članovi su poćeli reagirati. Jedni su se pismeno i usmeno žalili, drugi su ogorčeni i razočarani da njihova Hrvatska kulturna zajednica u svome glasilu objavljuje takve bljuvotine, jednostavno prestali plaćati članarinu.

Nastavak slijedi!

Demokrit

Društvene obavijesti 51, Uvodnik