Dramatika Velikog petka, stvarnost muke i smrti Isusove, koju smo proživljavali prije tri dana, postala je trajnom dramom čovjekova vremena. Za Isusa je ona završila na veliki petak, a naša ljudska traje već treće tisućljeće. Isusova drama završava, dok je naša ljudska neprestana: On, jednom ubijen biva uskrišen, jer je svoju poslušnost Bogu ispunio do kraja na križu. U zdvojnosti muke, očiju punih upitnika i vapaja, uzdignut između neba i zemlje, ostaje povezan drvetom muke usađenim u zemlju u svoj ljudskoj zdvojnosti i napuštenosti: „Bože moj, zašto si me ostavio“ (Mk 15,34). Srodio se ponovno u potpunu pripadnost ljudskom rodu za koji se sa križa zauzima krajnjim snagama vapajem: „Oče, oprosti im…“ (Lk 23,34), Iskupljuje svoje čovještvo sviješću kako nije on gospodar vremena i sudbine, već da je on u vremenu ljudsku sudbinu ponio i Bogu je darom svoga života predao: “U ruke Tvoje predajem duh svoj…“ (Lk 23,46).

Da se dramatika velikog petka nastavlja, čitamo ovdje u Vukovaru i u napisu: „Bog je mrtav“, koji je nedavno osvanuo napisan crnim slovima na našoj vukovarskoj crkvi. Jest, Bog je mrtav u onome koji je to napisao. Mrtav je Bog u njemu jer ga nije susreo, jer se njemu nije otvorio, jer mu ga nitko nije ponudio, posvjedočio, pokazao… Bog je mrtav u čovjeku koji je izgubio nadu u vječnost čovjekove duše. Tamo gdje nema nade, život mrtvim dahom ispisuje budućnost kojoj je konac grob. I ovo je nažalost, živi znak ustrajnog nasljedovanja poruge pod križem židovskih svećeničkih glavara i pismoznanaca: „On se uzdao u Boga, neka ga sad oslobodi ako mu je uistinu po volji…“ (Mt 27,43). Nada je zov zore uskrsnuća iz koje se širi vidokrug duha u ljudima. Samo u Duhu čovjek spoznaje snagu života koji u njemu struji. Život bez Duha Božjega je bara bez izvora vode. Tamo gdje je snaga života živa, smisao trpljenja, žrtve i poslušnosti Bogu u služenju čovjeku, postaje izvorom iz kojega se životodarna ljubav Božja prelijeva po čovjeku na čovječanstvo. U tome se razlikujemo od Isusa koji biva uskrišen snagom ljubavi Boga prema čovjeku jer mu Isus u potpunosti bijaše po volji, da bi On, Gospodar života i smrti, Sin Božji, postao vratima neizmjerne sigurnosti, kako nijedna žrtva, posebno ona koja izrasta iz muke opraštanja, nije uzaludna. Bog je živ – ovdje u Vukovaru. Svjedoci smo tome – jer imamo snagu opraštanja. To je početak uskrsnuća.

Isusovo uskrsnuće nije iz vidokruga izgubilo čovjeka; ono je čovjeka i njegovo vrijeme stavilo u sredinu najvećeg Božjeg zahvata u povijest: Čovjek biva uskrišen. Krist-Mesija kao Bog, Sin Božji, ne treba uskrišenja. Bog Otac uskrišava Isusa, čovjeka zemljanina u njegovoj potpunosti tijela. Uskrs je za čovjeka najveće Božje djelo koje je u Isusu imalo prvijenca. Na Križu nije patio Bog. On to ne može činiti za stvorenja. Na križu je patio čovjek. Patnju Isusu nije na leđa stavio Bog. To je učinio čovjek čovjeku. Čovjek je osudio nevinoga – Isusa. Izveo je lažne svjedoke za svoju interesnu istinu. Pustio je zločinca na slobodu, a optužio Istinu. Čovjek je razapeo i prikovao njegove ruke na drvo križa. Čovjek mu je pribio noge. Čovjek je probo kopljem njegovo srce. Čovjek to čini. To čini uvijek kada sebe stavi ispred svega stvorenoga i hoće biti stvoriteljem. Kada želi pisati istinu sotoninim prstom. A taj prst prokazuj, probada i u smrt šalje. Nismo li mi u stalnom iskustvu ovakvih istina?

Nismo li mi svjedoci lažnih svjedoka po haškim sudovima; puštanja na slobodu zločinaca, da bi se bezočnoj laži dala sotonska sloboda jednoumlja: a to je razapinjanja istine? A jednoumlje je – bilo ono političko, partijsko ili stranačko, bilo u obitelji, u znanosti ili povijesti, uvijek izvor nasilja nad istinom; time je ujedno izvor nasilja nad osnovnim pravom čovjeka osobno, bilo pojedinih naroda ili država; ono je nasilje nad čovjekom i njegovom slobodom. Sve ovo prevedeno u rječnik Isusovog vremena možemo jednostavno nazvati: raspećem. Čovjek ne smije nikada zaboraviti, da iz istine izvire život: „Ja sam put, istina i život“ (Iv 14,16). Kada to zaboravi, ili se stidi svojih krsnih korijena, onda iz njegova zla nije izuzeto nijedno stvorenje.

Bog ne može učiniti zlo. On je sama dobrota koja čovjeka izvlači i oslobađa od zla ljudi. Isus nam pokazuje Oca koji ljubi i njegovu svemoć ljubavi: Bog ga uskrišava iz ljubavi prema čovjeku. Bog ne kažnjava. On samo nagrađuje ljubav čovjeka prema čovjeku koja onda svoj svršetak ima u uskrsnoj proslavi Isusovoj u nebu, u krilu Očevu.

Takvo uskrsnuće slavi cijela Crkva Kristova. Slavi uskrslog čovjeka u Isusu, koji joj je po poslanju Duha Svetoga postao glavom i vođom. U Duhu Svetom, toj neizmjernoj ljubavi Boga Oca i uskrsloga Boga Sina, nema granica. Božja ljubav ne pozna jednoumlja. Zato se Isusovo naviještanje Kraljevstva Božjega nije ograničilo samo na jedan židovski narod. „Idite po sve svijetu i propovijedajte Evanđelje“ (Mk 16,15) – tu blagu vijest za sve narode. Do svakog čovjeka, svakog kutka zemlje treba doći božanska ljubav i zagrijati čovječje srce sviješću o besmrtnosti ljudske duše; svijesti da svaki novorođeni čovjek u sebi već na početku, u samom činu začeća nosi klicu vječnosti. Uskrsnuće jest trajni proces cjelokupnosti življenja.

Ovakav Uskrs želimo mi u Vukovaru, u Hrvatskoj danas slaviti. Taj nezaustavljivi proces istine koja se objavila u Isusu, činila se poraženom na križu; a onda uskrsnim jutrom, svjetlom čovjeku nepoznatim, pronikla cijelo čovječanstvo u slavi Božjoj koja je zahvatila Isusa u svoj svojoj punini i uzdigla ga iznad zemljana, iznad povijesti pisane ljudskom rukom; uskrsnoj svjetlosti koja je otrgla čovjeka zakonu smrti.

Mi se nadamo ovakvom Uskrsu; uskrišenju iz naših mjesnih jednoumlja, iz naših nacionalnih stranputica i popuštanja pritiscima grijeha iz interesa, uskrsnuću iz sveopćeg siromaštva , bijede medijskih istina, nezaposlenosti, iz stalnoga razapinjanja svih onih koji su sudjelovali u stvaranju od Boga nam dane slobode i Domovine. Mi molimo Uskrsloga, da svojim nepobjedivim svjetlom rasvijetli sve umove svjetskih, nacionalnih, mjesnih, crkvenih, obiteljskih predvodnika, kako bi ih Božja istina učinila slobodnima za odgovorno služenje, a ne za vladanje i gospodarenje. Bogu, jedinom Svevladaru pripada svemoć jer samo On snagom ljubavi žrtvu velikog petka prožima i pretvara u radost Uskrsa, koju želimo  i čestitamo svima Vama, upućujući Vam čestitku: SRETAN USKRS!

fra Zlatko Špehar, gvardijan vukovarski