Odlaskom Mesića riješiti ćemo se komunističkog mraka

Gospodine Aralica, i danas vas dio nesklonih vam kolega, novinara, političara i drugih koji pripadaju Ijevičarskom miljeu doživljava i govori o vama kao o simbolu jednog vremena, Tuđmanova doba. Svako malo posežu za vama kao simbolom kako bi se obračunali s pokojnim predsjednikom i obezvrijedili to razdoblje. Kako to objašnjavate?
Upravo pišem novu knjigu da objasnim kako kod mene nije bilo nikakvih mijena nego postoji konstanta od početka moga intelektualnoga zanimanja i djelovanja do danas. To je jedna trajna konstanta. Bit će odgovor i na to pitanje. A kad je riječ o tom ogledalu, jer vi mene zapravo pitate kako se ja ogledavam u tom komunističkom ogledalu, ističem da je problem samo u tomu što se ta ogledala kroz 50 godina otkad se ja u njima ogledavam staino mijenjaju. Nekad su to bili centralni komiteti, nekad općinski komiteti, dakle partija, socijalistički savezi..., a onda je došlo vrijeme kad su to postale oporbene stranke. Danas to ogledalo, kad ga fiksiram, vidim kao ostatak komunističkoga mentaliteta. U tome ogledalu ja sam uvijek isti. Kada je predsjednik Tuđman među zadaćama koje moramo obaviti, poput stvaranja države i ostaloga, isticao i zahtjev duhovne obnove, meni se ta duhovna obnova činila nedefiniranom, maglovitom. Kad se ta zadaća prenese u religiju, onda mi je sasvim jasno što je to, ali što je to u svjetovnoj sferi, bilo mi je nekako nejasno. Danas mi je itekako jasno. I kad se danas vratim na ono što je dr. Tuđman mislio, onda vidim da je točno predvidio ono što će se događati.
Komunistički mentalitet, sve ono što on sadržava u sebi, a vrlo je bogat sadržajem jer se to stvaralo desetljećima, nadživio je komunistički sustav.
Komunizamje propao, ali je njegov mentalitet ostao. Nakon Tuđmanove smrti, Hrvatskoj se dogodila nesreća jer su na čelo Vlade i na mjesto predsjednika došli ljudi koji su oličavali taj mentalitet - Račan i Mesić. Htjeli ili ne htjeli, trsili se da ga se odreknu ili ne trsili, nisu ga se mogli odreći. Račan se trsio pokazati da ne pripada tom mentalitetu jer je uza se imao ljude intelektualce poput Budiše. Mesić se uopće nije trsio. On je dijete komunizma u biološkom i mentalnom smislu i on iz toga mentaliteta izaći ne može. On je potpuna suprotnost onomu što je Tuđman govorio o potrebi duhovne obnove, a to znači da iz sebe izbacimo sve što pripada komunističkom mentalitetu i da to nadomjestimo kršćanskom supstancom.

Tuđmanov plan duhovne obnove

Unatoč tomu, Mesić je zadobio potporu jednog intelektualnog sloja, a mahom je riječ o onima koji su bili protivnici dr. Tuđmana. Zašto potporu tog sloja nije imao Tuđman kao zagovaratelj odbacivanja komunističkog mentaliteta, a ima ju Mesić koji promiće taj mentalitet?
Tuđman se dugo posvetio proučavanju svojih ideja. On je jedini naš političar koji je bio znanstvenik političar. Poslije njega ih nemamo. Imate doktorate kod pojedinih političara, ali pogledajte što su pisali u svojim doktoratima. Ništa! A kad pogledate Tuđmanova djela, onda ćete u njima naći odgovore za gotovo sva pitanja. To je bila impozantna priprema za ulogu koju je odigrao u tih nekoliko godina stvaranja države. Po mom sudu, glavna nesreća i razlog zbog kojega nije došlo do duhovne obnove bio je rat. Rat je tražio mobilizaciju svega i svačega, svih i svakoga. Prvi hrvatski predsjednik nije imao vremena da u prvi plan stavi duhovnu obnovu. U tim ratnim danima zvučalo je čudno kad Tuđman priča o duhovnoj obnovi. Kakva duhovna obnova, a nama stavili nož pod grlo! A onda kad je u prvi plan trebao i mogao staviti duhovnu obnovu, dogodila mu se teška bolest i bio je kraj. Tada nastupa taj komunistički mentalitet u svoj silini. On do danas traje i uzrok je svih ovih kriza koje se pojavljuju. Pogledajte Mesićev personarij u savjetodavnim tijelima. Tu su bivši komunistički diplomati, bivši komunistički agitatori, bivši komunistički agenti ili njihovi sinovi, do te mjere problematični da ih na sudovima ganjaju zbog političkih ubojstava, zatim apatridi kojima nije stalo ni do nacije ni do države jer oni jednako mogu biti na vlasti i u Zimbabveu i u Hrvatskoj, pa svi drugi koji imaju one osobine koje su imali komunistički kadrovi. I što možete od toga dijela dobiti? Samo produkt koji je iz komunističkog mentaliteta. Gledajte najnovije Mesićeve ispade: mi smo gotovo ušli u NATO, a on predlaže rješenje koje pripada nesvrstanim zemljama.

Što mislite, što predsjednika Mesića vodi u politici: neke ideje, komunistički sindrom da ima neprijatelje i obračune, ili naprosto čisti hedonizam nesposobna čovjeka?
Sada kad Mesić odlazi, a on odlazi i sve je u znaku njegova odlaska, mene ponovno iritiraju tvrdnje da je on čovjek koji je obnašao najviše dužnosti kod Tuđmana, dakle bio je i predsjednik Predsjedništva, predsjednik Vlade, tajnik HDZ-a, predsjednik Sabora itd. To se tumači tako da je on iskušao sve visoke funkcije, a nitko ne pita zašto. Nije ih on iskušao zato što je bio sposoban nego zato što je bio nekompetentan. Tuđmanje bio takav čovjek koji se vrlo teško lišavao bilo kojega suradnika. On nikada nikoga nije izbacio iz HDZ-a za svih tih turbulentnih godina. A ovaj sadašnji predsjednik HDZ-a izbacio ih je na stotine. Tuđman je primijetio da je taj čovjek nekompetentan pa gaje onda premještao s jedne na drugu funkciju, sve do trenutka kada je shvatio ne samo da je nekompetentan, nego da je i nelojalan, da otkriva tajne i iz sefa vadi dokumente te ih daje novinarima. Mesić kaže da se s Tuđmanom razišao zbog Bosne. Ma, kakve Bosne, zaboga?! On o Bosni nikad ništa nije znao, ne zna ni danas.

Uzalud vapaji za osudom komunizma dok je Mesić na dužnosti

Sada kada se primakao kraj Mesićeva mandata, vrijeme je da se postavi sljedeće pitanje: koje su posljedice Mesićeva dvostrukog predsjedničkog mandata za RH?
Posljedice su vrlo teške jer je on unatoč činjenici da se komunistički sustav raspao te ga nitko ne može oživjeti, pokušao konzervirati komunistički mentalitet. I to je gotovo 10 godina hrvatskog zaostatka. On je zadržao komunistički mentalitet u tisku i u političkim krugovima. Doduše, nije ga mogao konzekventno provoditi jer nije imao instruentarija da ga provodi.
On je uvijek nekoga tražio i nekoga lovio, no nije mogao provoditi pritisak na sudove kao što ga je provodio Josip Broz Tito koji je poručio sucima da se ne drže zakona kao pijani plota. A da su suci slušali Mesićeve naredbe, onda bi doista postupali kao i oni pod Titom. Pogledajte, recimo, tu Mesićevu potragu za kriminaicima koju on vodi deset godina! Što je to? Je li koga istjerao? Je li koga pronašao? Je li vratio novac? To je ništa. Imate razloga zapitati se ne stoji li iza svega toga njegova psihička bolest. Ja ne mislim da je u pitanju psihička bolest, ali da je u pitanju rigidni komunistički mentalitet, nedvojbeno je. Mentalitet sličan onome 1971. godine kada se, primjerice, donosio Zakon o porijeklu imovine, kad se provodila kampanja imaš kuću vrati stan, progonili ljudi zato što su napravili kuće umjesto da su potrošili novac u druge nekorisne stvari. Te mehanizme komunističkog mentaliteta Mesić je prenio na novu situaciju i nastojao ih primijeniti. Što se dogodilo? Ničega od toga nije bilo jer više nije bilo komunističkoga sustava, nije bilo nikoga tko bi provodio njegov komunistički mentalitet.
Za Hrvatsku je dobro što on odlazi ma bilo tko došao jer će s njime taj mentalitet doći u pitanje. Ovako, uzaludno je danas svima iz Crkve i iz Europe govoriti da izjednačimo komunizam i fašizam, uzaludno dok je Mesić na dužnosti predsjednika države. Jer on to shvatiti ne može, on je mentamo i fizičko dijete komunizma.

Upravo se time može vjerojatno i objasniti njegova potreba da se stalno obračunava s onima koji ne misle kao on, on zapravo uživa u osveti. Svojedobno je tražio od HAZU-a da vas isključi iz Akademije, sada kaže da će od Pape tražiti da smjeni msgr. Jezerinca, zabranjuje nastupe pjevaču domoljubnih pjesama Marku Perkoviću Thompsonu...Pa ipak, s kojom je to opsjenom Mesić dva puta naveo birače da ga izaberu za predsjednika?
Mesić postavlja neka pitanja koja bi doista iziskivala određena rješenja. Ta su pitanja u percepciji birača u skladu s njihovim željama. Primjerice, da se doista provjeri je li netko stekao na legalan način svoju imovinu. Birači mu to odobravaju. Ja se nadam da je prošlo vrijeme opsjene i da su i birači vidjeli da ispod toga stoji samo komunistički nagon da se nekoga progoni. Što bi se on, primjerice, uopće bavio s time. Ako je netko počinio kazneno djelo, postoje pravosudne institucije, pa neka se one bave s time.

Nije lako Mesiću kada vidi da Thompson okupi 130.000 ljudi

Dotakli smo se i pjevača M. P. Thompsona. Smatrate li da je današnja država u moralnom i demokratskom smislu izobličena s obzirom da smo dospjeli u vrijeme zabrana. Njemu ne daju pjevati kao nekad Vici Vukovu?
Između progona Thompsona, a to jest progon, i progona bilo kojeg pjevača ili intelektuaica u vrijeme komunizma nema nikakve razlike. Progoni ga se zbog nacionalizma. U komunizmu je 95 posto političkih progona bilo zbog iste stvari. Dakle zbog pjevanja pjesama, knjiga i sl. Sada se to ponovno javlja. Doduše, kada se očitava taj slučaj do kraja, može se pronaći i nešto novo. Svi oni, osobito Mesić i oni koji ga slijede i savjetuju, mislili su da će kroz ovih desetak godina proganjanja nacije i vjere, postavljanja pitanja vjeronauka, dakle da će istisnuti i rodoljublje i vjeru. I kad nema pjesme, kad nema manifestacije, oni imaju dojam da su to i učinili, da su uspjeli jer vladaju dobrim dijelom medija i javnog mnijenja. Međutim, kad Thompson dođe na trg i skupi onoliku masu ljudi, oni vide da je njihov trud uzaludan, vide da vjera i nacija žive. Da su imalo pametniji, mogli bi zaključiti sljedeće: vjeru i naciju nisu mogli istisnuti ni zatvori ni progoni za 50 godina komunističke represije, pa kako će ih istisnuti u slobodnoj zemlji bez komunističkog sustava, kako će ih uništiti njihove riječi preko televizije. Druga stvar ili druga novina je sljedeća: oni su do krajnje mjere frustrirani. Mesić nikad nije uspio okupiti veći skup, on uvijek govori skupinama od nekoliko desetaka ljudi. Nakon izgreda u vojarni u Splitu, on ima strah pred masom. Da su ga tamo drukčije dočekivali i njemu pljeskali, onda bi i on drukčije reagirao. Ali on to nije doživio, čak ni u izbornoj promidžb i ne može to doživjeti.

Iz njegova kruga i krugova koji ga slijede davno je ubačena podvala da je Tuđmanovo vrijeme bilo deset godina mraka. Usporedite stanje demokracije u Tuđmanovo vrijeme sa stanjem demokracije u Mesićevo doba.
Ja mislim da ništa nije jasnije nego to s mrakom i svjetlom u ovom trenutku. Kad Mesić ode, a on odlazi, moći će se slobodno reći da je razdoblje Tuđmanova vladanja bilo razdoblje osvita i svjetlosti jer je stvorena hrvatska država, uza svu muku, ali i uza svu slavu. A razdoblje koje je tada nastupilo i u kojemu je Mesić nastojao u okviru ograničenih mogućnosti zadržati komunistički mentalitet vrijeme je komunističkoga mraka. Sreća da taj mrak nije pokrio cijeli društvenim prostor, nego samo njega i krug oko njega. Kad on ode, tog će mraka nestati. Odatle kod svih njegovih pristaša grozna panika koju on potiče i pitanje što će biti s njim kad ne bude predsjednik. Na sve su se strane raspisali, što s Mesićem.
Pred kraj prošloga mandata on sam je sačinio jedan zakonski projekt po kojemu će i nakon mandata imati ured, službenike, vozače... Sada aktivira taj zakon za kojega mnogi nisu ni znali, ali bi se aktivirao da je izgubio zadnje predsjedničke izbore. On traži rezidenciju, ona mora biti oko rezidencije novoga predsjednika. Ne podsjeća li vas to ponovno na jedan element komunističkog mentaliteta: I nakon Tita Tito!
Komunistička grupacija hoće da ga instalira i nakon njegova odlaska s mjesta predsjednika države. U panici su, to se primjećuje, pa sugeriraju da će on tobože davati savjete, bit će faktor stabilizacije, on je moralna vertikala itd. On je moralna krivulja.

Tko je kandidat desnice za predsjednika?

On će otići, a Hrvati se nalaze pred izborom novog predsjednika. Koga izabrati, vidite li nekoga tko bi u sebi imao potrebne vrijednosti? Mediji nabacuju moguće kandidate, a vidite li vi jednoga ili više koji bi mogli neutralizirati negativne posljedice Mesićeve vladavine?
Mesić je prvi i drugi mandat dobio zahvaljujući pogrešnoj politici HDZ-a. U slučaju prvoga mandata, tu je pogrešku napravio Mate Granić kao kandidat HDZ-a koji se poslije distancirao od predsjednika Tuđmana, ali istodobno i vodstvo HDZ-a koje mu nije dalo potporu. U takvoj situaciji Mesić je uspio prijeći u drugi krug, a u drugom krugu dio glasača HDZ-a povjerovao je da je on stari HDZ-ovac te mu dao svoje povjerenje. Lijeva struja glasača nije poslušala Račana da glasuje za Budišu nego je dala glasove Mesiću. Dakle riječ je o pogreški HDZ-a, ali i pogreški Dražena Budiše koji je vjerovao da će mu Ijevičari dati podršku.
U drugom mandatu isključiva je pogreška HDZ-a jer je Mesiću, koji ima glasačko tijelo od oko 20 posto, suprotstavio kandidatkinju kojaje potpuno neatraktivna HDZ-ovu biraču i svatko je mogao znati da taj kandidat ne će privući HDZ-ovo, odnosno konzervativno biračko tijelo.

Je li to HDZ namjerno napravio?
Ima spekulacija o tomu. To je moguće, ali nitko nikad ne će znati. No namjerno ili nenamjemo, to je činjenica. Jadranku Kosor umalo da u prvom krugu nije pobijedio potpuni autsajder Boris Mikšić. Kamo sreće da je pobijedio. Da je pobijedio Mikšiž, Mesiž ne bi bio izabran. I Mesić se ozbiljno zakaćio s Mikšićem vidjevši upravo u njemu glavnoga konkurenta, a ne u Jadranki Kosor. Prema tome, Mesić svoj drugi mandat može zahvaliti Sanaderu. Je li to bila Sanaderova volja ili ne, u to ne ulazim. Sanader to naravno nikad ne će priznati, nego će reči da želi red u kohabitaciji. Ono što mene kao birača brine, a sve što sam vam rekao o Mesiću, zanima me još kao autora „Ambre", to je da se to ponovno ne dogodi. Mesića, doduše, ne će biti, bit će neki drugi kandidat s Ijevice, ali tko god bio, mislim da ne će biti u tolikoj mjeri zagovornik i zastupnik komunističkog mentaliteta u tolikoj mjeri kao što je bio Mesić. Meni je stalo da s desnice dođe novi hrvatski predsjednik, ali politika koju sada vodi predsjednik HDZ-a Ivo Sanader, koja se svodi na to da još nije vrijeme voditi računa o kandidatu, izrazito je loša. Ona jest doduše u skladu s njegovom politikom oklijevanja, nesigurnosti i iznenađenja koju demonstrira na svakom koraku, ali ta politika ne vodi rezultatu da novi predsjednik bude iz konzervativnih redova.
Sanaderu je to rečeno, on to zna, ali njegov odgovorje da će tek nakon lokalnih izbora početi razmišljati o tome. On je tako postupio i prošli put, kandidat je izvučen iz rukava samo nekoliko dana prije kampanje. U demokratskim zemljama, polupredsjedničkim ili predsjedničkim, o kandidatu se vode rasprave po dvije ili tri godine. A najboIje ga je istaknuti odmah, četiri godine prije, da se o njemu raspravi sve što se ima raspraviti u javnosti. Politika čekanja, koju sada vodi Sanader, potpuno je pogrešna. Ono čega se treba bojati jest da je to samo njegova taktika, odnosno da tako govori samo zato što trenutačno nema kandidata. Druga je opasnost da u zadnjem trenutku izbaci bilo koje ime pa da onda nema više nikakve mogućnosti da se o njemu raspravi.
Sve to je navelo jednu skupinu konzervativno opredijeljenih intelektualaca, koji su dijelom stranački, mahom HDZ-ovi, a dijelom nestranački ljudi, časnici, sveučilišni profesori, svečenici, akademici itd. da ponudi svoga kandidata, sa zamolbom da ga prihvate sve konzervativne stranke te da ga prihvati HDZ. I to Sanader zna. Ne radi se o akciji traženja imena. Ime postoji, ime se zna. Sanader ga također zna. Ja ga ne želim otkriti. Inicijatori bi bili presretni da HDZ prihvati tog čovjeka. On je najvećči jamac da ćemo dobiti čovjeka koji će ići u duhovnu obnovu, onakvu kakvu je zamišljao pokojni predsjednik Tuđman.

Tri problema Ive Sanadera 

Mislite li da će Sanader prihvatiti ime s obzirom na njegovu popustljivost Ijevičarskim krugovima koji će, nema sumnje, čim se otkrije njegovo ime, otvoriti bjesomučnu kampanju protiv njega?
On može kontrirati jednim svojim imenom o kojemu se može razgovarati. Ima takvih imena na konzervativnoj strani. Čovjek kojega mu je ponudila skupina intelektualaca nije jedini mogući izbor. Ono što se priča ili čuje, a ja to ne znam, jest da Sanader predsjednićko mjesto rezervira i planira za sebe. Sanader mora ukloniti tu dilemu, mora reći jasno hoće li ili ne će. Neka kandidat za predsjednika ide na provjeru, pa bio to on, pa bila to osoba koju predlaže skupina intelektualaca, ili to bio netko treći. A kad je riječ o Sanaderu, ako se on doista misli kandidirati, preporučio bih mu da ne ide jer će to ponovno biti gubitak. Sanader ima golem teret u očima konzervativnih birača, od splitske rive preko akcijskog plana, pa do najnovijeg Zakona o suzbijanju diskriminacije....

Taj je teret imao i prije godinu dana pa je dobio izbore?
Nije ih dobio on nego HDZ koji je podupria Crkva. Između Sanadera i rukovodstva HDZ-a, s jedne, i HDZ-ovih biraća s druge strane postoji golem hijat, zijev, zjapi praznina. Pogledajte statistike i istraživanja javnog mnijenja. Sanader dobiva 10 do 15 posto potpore, a HDZ dobiva 38 posto. Kod pokojnog Tuđmanaje bilo obratno, HDZ je dobivao 35, a sam Tuđman 65 ili 70 posto.
U slučajevima kad stranka dobiva više nego njezin lider, lider se mora zamisliti. HDZ-ovo tijelo ostalo je vjerno svojoj stranci, a na predsjedničkim izborima on, Sanader, dolazi sam, a ne HDZ.

Kako ocjenjujete Sanaderovu politiku?
Sada tražite da dadem karakteristiku Sanaderove politike. Ja mislim da Sanader ima tri problema u politici. Prvi problem je problem čisto politički i dade se prikazati s jednom figuracijom. U kojoj god brzini on vozio, on uvijek skreće lijevo, a žmigavac daje desno. Uvijek! To biračko tijelo primjećuje i ne oprašta mu, ali ne će zbog toga napustiti svoj HDZ jer taj birač u HDZ-u vidi duhovni kapital naslijeđen od pokojnog predsjednika. Pa, komu se najviše plješće na HDZ-ovim skupovima? Tuđmanu, kad god ga se spomene.
Drugi problem Sanaderov je karakterološki. Tiče se njega. Ljevičarski ga intelektualci zovu umjerenim hedonistom. Umjeren ili neumjeren, hedonist nije prezentant kršćanske etike i politike. Asket je njezin prezentant. I opet figuracija: mene ne čudi što Sanader ima toliko Rolexa, neka ih ima. Mene čudi što će mu to kad čovjek može živjeti s jednim satom, evo ovim mojim koji stoji 600 kuna. Treći je njegov problem pitanje kompetencije. Sanader ima gard vođe, ali iza toga vođe ne stoji odgovarajuća kompetencija. Njegova naobrazba iz jezika i književnosti nije dovoljna podloga za premijera. Ne vidite nigdje, kad njegove tekstove čitate, a ja ih čitam, da bi on mogao proširiti svoju kompetenciju na sve ono čime bi se predsjednik Vlade mogao baviti. I danas imate mnogo kompetentnijih ljudi u njegovoj Vladi, a jedan se osobito izdvaja i može sutra preuzeti Vladu.

Koji je to?
Polančec!

Nastavite...
Iz Sanaderove nekompetencije proizlazi njegova nesigurna politika. Donese odluku pa ju povlači, dezavuira. Nisam daleko od toga da će on povući i ovaj Zakon o suzbijanju diskrimmacije ako Crkva bude uporna.

Na kraju, kako dakle označiti posljednjih osam hrvatskih godina?
Demokratski se sustav uhodava, komunizam je propao, mi smo pred vratima onoga cilja koji je Tuđman postavio sebi da se uključimo u zapadni kršćanski svijet, svijet zaštićen sa 12 kršćanskih zvijezda. A što se tiče komunističkog mraka, njega ćemo se riješiti kad se riješimo onih osoba koji ga šire. Mesić je jedan od njih.

Birajmo onog koji ne želi vIast!

Tko je kandidat kojega ste predložili Sanaderu i koje, po vama, vrijednosti u sebi objedinjuje?
Ne ću vam sada otkriti o komu je riječ, ali mogu vam staviti neke naznake. To je u prvom redu prvorazredni intelektualac. Njegovaje prednost što ovu kvalifikaciju ja ne moram dokazivati, nego se u to može uvjeriti svatko onaj koji pročita knjige koje je dosad napisao i to ne knjige o bilo čemu, nego knjige u kojima se razmišlja o hrvatskoj državi, a mogu reći, i o položaju predsjednika. Taj čovjek ima jednu manu, ali za mene je ta mana prednost. Opće poznato je da sam ja sklon franjevcima, ali se na neki način smatram i učenikom Svetoga Franje. Kada je Sveti Franjo davao upute svojoj braći kako će birati provincijale i definitore, onda im je, u slobodnoj mojoj interpretaciji, rekao ovo: nemojte birati one koji hlepe za vlašću jer kad im je date, oni će je zloupotrijebiti u osobne svrhe; birajte one koji vlast ne žele, ali kad ih izaberete prihvatit će tu dužnost kao žrtvu za opće dobro. 

Kako gtedate na problem naše neraščišćene povijesti i neprekidne svađe oko Bleiburga i Jasenovca? Mesić omalovažava Bleiburg, a Jasenovac će nam valjda još stotinu godina nabijati kao neokajani grijeh? Talijani imaju spo-menik Musoliniju, a Englezi su otkrili spomenik fašističkom pjesniku Poundu, a ovdje, primjerice, ustaški književnik Mile Budan nema pravo ni na grob.
Mene ne čudi niti me tangira jer to očekujem, što Mesić progoni Thompsona budući da Thompson razgoni njegov komumstički mrak. Ali me čudi da Sanader daje izjavu kako je Thompsonov koncert na trgu u Zagrebu bio štetan. On je morao drugačije protumačiti taj koncert. Drugo, svi oni koji s ustaškim kapama ili grbovima dolaze na Thompsonove koncerte ili su izravni agenti poslani od Mesićevih ljudi, ili to čine nesvjesni onoga što čine. Ali bilo jedno ili drugo, te ljude treba spriječiti, trebaju ih spriječiti ljudi na koncertu koji su bez takvih kapa. Ako hoće kape, neka nose kape naših brigada, imamo ih koliko hoćemo, predivne su.
A kad je riječ o sukobima oko Bleiburga i Jasenovca jedan od elemenata Tuđmanove ideje i plana o duhovnoj obnovi bio je i pomirba svih Hrvata. Mesić nije htio pristati na tu pomirbu, on ju je simijao i izrugao i zato smo došli ovdje gdje smo došli. Čujem da je izjavio prije nekoliko dana kako nije još vrijeme da on ide na Bleiburg. To vrijeme nikad ne će ni doći. A ako se njemu, Mesiću, bude činilo da je došlo, trebalo bi mu zabranti da tamo odlazi jer bi on oskvrnavio to svetište. On možda i nije progonio i ubijao ljude na Križnom putu, ali prema njegovu osobnom priznanju, on bi im mrtvima pretraživao džepove da vidi hoće li u njima nešto naći. Takav čovjek ne treba ići tamo. Ali ne samo to. On nije trebao ići ni u Jasenovac jer je i tamo oskrnavio žrtvu. Po njegovu mišljenju, onaj koji pjeva pjesma „Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana" nije dostojan da dolazi u hram gdje su pohranjene te žrtve. A on, Mesić, pjevao je tu pjesmu. Nije, dakle, trebao ni u Jasenovac doći. Da je prihvaćena Tuđmanova duhovna obnova, pa u tom sklopu i pomirba, pa u tom sklopu i samo jedan minimum koji su trebali ljevičari priznati ustaškom pokretu, a to je da je u njemu bilo elemenata državotvornosti, do svega ovoga ne bi došlo. Ne vidim nikakvo svetogrđe da se osudi ustaški režim, ali da se prizna kako je ta zabluda i ta nesreća napravljena na težnji da se stvori hrvatska država, ne vidim u tome nikakva zla.

Razgoivarao: Ivica Marijačić, Hrvatski list broj 205