O HRVATSKOJ I HRVATIMA IZVAN HRVATSKE

Kratka posjeta dr. Miroslava Tuđmana Hrvatskoj kulturnoj zajednici u Švicarskoj, bila je prigoda da se s njim porazgovara o nekim problemima koji muče izvandomovinske Hrvate. Za Društvene obavijesti razgovor je napravila tajnica HKZ, gospođa Marija Ćulap Imhof.

Interesira me da li Hrvatska vlada želi i može u budućnosti nešto učiniti za Hrvate iz Bosanske Posavine i općenito za sve Hrvate iz BiH. Sadašnja slika stanja tamo ne pokazuje veliku nadu u političkom, ekonomskom i nacionalnom pogledu.

Činjenica je da Bosna i Hercegovina kao država ne funkcionira, odnosno kako predstavnici međunarodne zajednice vole reći da za Bosnu i Hercegovinu nije postignut "samoodrživi razvoj". Hrvati su u Bosni i Hercegovini u političkom smislu u najgorem položaju. Njima i prema Washingtonskim i prema Daytonskim sporazumima je zagarantirana konstitutivnost, ali to u praksi ne mogu ostvariti, zato što Srbi imaju Republiku Srpsku, a Bošnjaci u Federaciji imaju većinu i nastoje Hrvate svesti na nacionalnu manjinu.
Nažalost hrvatske vlade od 2000. godine nisu vodile dostatnu brigu o Hrvatima u BiH, a niti o hrvatskim nacionalnim interesima u BiH. No vjerujem da se okolnosti mijenjaju i da može doći do promjena koje će dovesti i do promjene položaja Hrvata u BiH.
Prvo, došlo je do osamostaljenja i međunarodnog priznanja Crne Gore, a nedavno i Kosova. Time je završio raspad Jugoslavije kao nedemokratske i neprirodne tvorevine. Tako je konačno došlo na red rješavanje unutarnjeg uređenja Bosne i Hercegovine. A to rješenje može biti jedino na tragu onoga što je međunarodna zajednica, u tzv. Cutilleirovom planu u ožujku 1992. postavila kao uvjet međunarodnog priznanja BiH: "Bosna i Hercegovina će biti država sačinjena od tri sastavne jedinice temeljene na nacionalnim načelima i vodeći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima".
Drugo, Richard Holbrooke je tijekom svoje nedavne posjete Zagrebu poručio da se Hrvatska treba više angažirati u Bosni i Hercegovini, te da je bila pogreška što se NATO povukao iz BiH. Te su poruke vrlo jasne, a za Hrvate u BiH mogu biti samo dobre.
Treće, naredne su godine u Hrvatskoj i lokalni, ali i predsjednički izbori i treba podržati onog kandidata koji će se zalagati za najpravednije i najbolje rješenje za Hrvate u BiH, te da se politika Zagreba prema BiH postavi na drugim osnovama.

Prema švicarskoj statistici iz 2007. g. u Švicarskoj živi 38.280 Hrvata, 70 % od njih su Hrvati iz BiH. U nekim kantonima, kao na pr. u Tessinu i Wallisu, Hrvati iz BiH čine 99 %, a većinski su zastupljeni Hrvati iz Bosanske Posavine. Možete li mi dati odgovor koliko smo mi Hrvati koji živimo izvan granica Hrvatske uopće bitan čimbenik hrvatskoj vladi, koliko ulažu u kulturno, obrazovno i informativno područje kako bi nas što više približili domovini Hrvatskoj?

I Račanova i Sanaderova vlada podredile su sve svoje napore bespogovornom ispunjavanju zahtjeva iz Bruxellesa kako bi Hrvatska što prije ušla u Europsku uniju. Niz puta smo imali prilike čuti: "Nema alternative ulasku u EU", ili kako premijer govori i u Zagrebu i u Bruxellesu "Mi smo dobili domaću zadaću i mi ćemo je ispuniti". A uvijek su odustajali od hrvatskih interesa, jer je to navodno traženo od EU. (Sjetimo se samo ZERP-a, prodaje hrvatskih banaka, telekomunikacija, INA-e itd.). Jasno je da sa takvom politikom Hrvatska ne može osmisliti vlastitu, samostalnu politiku gospodarskog i kulturnog razvoja. Drugim riječima, danas su u Hrvatskoj na vlasti upravljačke elite koje preuzimaju zadaće od EU, a Hrvatska nema svoju političku elitu koja samostalno definira ciljeve i strategije razvoja Hrvatske. Mi moramo imati odgovornu vladu koja će voditi računa o svim sastavnicama hrvatskog nacionalnog korpusa. Iseljena Hrvatska živi i ponaša se po "europskim standardima", pa je prema tome po načinu života i po razmišljanju onaj dio na koji se svaka hrvatska vlada može osloniti i na koji treba računati. No, da bi se to dogodilo moraju se ponovo objediniti i iseljena Hrvatska, ali i sve domoljubne mlade snage koje imaju znanja i mogu osigurati bolju budućnost. Vremena pred nama su teška i trebat ćemo odgovorno vodstvo. Manje viceva, a više znanja i odgovornog vodstva.

Mi ovdje (u Wallisu) plaćamo 758 franaka godišnje TV preplatu sa mnogobrojnim programima, među njima je nekada postojao i hrvatski. Danas ga više ne možemo pratiti. Zar nije žalosno da ne možemo dobiti informacije sa hrvatske televizije na svom materinjem jeziku? Bi li se moglo na tome nešto popraviti u našu korist?

U današnjem svijetu kada više ne postoje tehničke zapreke da se organizira distribucija nacionalnih TV programa do svih zainteresiranim korisnika, kao i do onih kojima su ti programi nužni kako bi i očuvali, ali i promovirali svoj nacionalni i kulturni identitet, stvarno je nedopustivo da Hrvati u srcu Europe ne mogu gledati hrvatsku televiziju. Osobno, u tome vidim i nedostatak političke volje, ali i nesposobnost da se ispuni obveza Hrvatske prema svojim građanima u svijetu. Žalosna je činjenica što hrvatska Vlada ne brine o tome, i što Sabor ne postavi uvjet i rokove vodstvu javne televizije HTV-u, da ispune svoje zadaće na koje su i po zakonu obvezni.

Hrvatskoj ne može biti svejedno što se događa u BiH. Što mislite je li učinjeno dovoljno u poboljšanju političkih i ekonomskih odnosa RH i BiH?

Kao što ste rekli očito je da Hrvatskoj ne može biti svejedno što se događa u BiH, jer Hrvatska, i kada ne bi bilo Hrvata u BiH, imala bi svoje strateške i razvojne interese u BiH. Primjera radi, ako se želi putovati iz Osijeka u Dubrovnik onda nije svejedno kakva je prometna mreža, a i politička situacija u BiH. Drugim riječima RH i BiH moraju usklađivati dio svojih razvojnih planova. Problem je što BiH nije politički stabilna država. Hrvatska ima i ustavnu i stratešku obvezu voditi računa o interesima Hrvata u Bosni i Hercegovini. A tu je učinjeno nedovoljno. Hrvatske stranke u BiH nemaju međusobno usklađenu politiku s kojom bi mogli dogovoriti trajno ustavno uređenje BiH s liderima druga dva naroda. Osim toga oni nemaju potporu niti u hrvatskoj državnoj politici. Tek kada dođe do usklađivanja ukupnih hrvatskih interesa, onda će to biti od koristi ne samo za Hrvate u BiH, nego i za Srbe i Bošnjake u BiH, jer će se tek tada moći uspješno razvijati gospodarski i svi drugi odnosi. Nije racionalno očekivati da će doći do ekonomskog i gospodarskog prosperiteta BiH, ako se prije toga ne postignu garancije da će sva tri naroda, a to znači i Hrvati u BiH, uživati punu konstitutivnost i ravnopravnost, bez straha da će im bilo tko moći ugroziti njihova politička, nacionalna i kulturna prava, kao što je to sada slučaj sa Hrvatima. Švicarsko iskustvo je za BiH izuzetno dragocjeno i mnogo od toga bi Hrvati trebali zagovarati da se primijeni u BiH.

Nedavna ubojstva u Hrvatskoj šalju negativnu poruku o nesređenoj državi. Što Vi mislite je li hrvatska policija dovoljno opremljena i spremna suočiti se s nasiljem i kriminalom? U kolikoj su mjeri spremni dati uvid u svoj posao, sputava li ih netko u provođenju reda i sigurnosti?

Osam godina sam radio na stvaranju i vodio ključne segmente sustava nacionalne sigurnosti u RH. Zato mogu odgovorno tvrditi da je stanje opće nesigurnosti alarmantno, prvenstveno jer je zakazao sustav nacionalne sigurnosti. No o sustavu nacionalne sigurnosti nitko ne želi otvoriti temeljitu raspravu, jer bi se onda moralo zaključiti i tko je odgovoran za postojeće stanje, te zašto je od 2000. godine demontiran i uništen sustav nacionalne sigurnosti. Da podsjetim: 2000. godine iz diplomacije je u jednom danu povučeno i degradirano 35 hrvatskih veleposlanika; iz policije je izbačeno 5.000 policajaca koji su stvarali hrvatsku državu; egzemplarno su izbačeni iz hrvatske vojske pobjednički generali, kako bi se proces završio nedavnim ukidanjem vojnoga roka, a time i hrvatske vojske; 2000. godine izbačeno je iz hrvatskih izvještajnih služni preko 300 djelatnika, ukinuta je Obavještajna akademija, itd. itd.
Činjenica je da danas iz područja nacionalne sigurnosti ima više stručnjaka izvan sustava nego u sustavu. Međutim, nema primjera da su u posljednjih osam godina pozvani bilo kada, od bilo koje Vlade RH, ili predsjednika Republike, umirovljeni ili neaktivni veleposlanici, generali, policajci ili voditelji izvještajnih službi – kako bi dali svoje mišljenje o promjenama nacionalne sigurnosne politike, ili sustava nacionalne sigurnosti. U tim činjenicama treba tražiti razloge sadašnjem stanju i neučinkovitosti sustava nacionalne sigurnosti. Uzroci su u nesposobnosti i neodgovornosti političara za funkcioniranje cjelovitog sustava nacionalne sigurnosti. Još jednom naglašavam, trebamo odgovorno vodstvo da bismo rješavali probleme, a obnavljanje novog, modernog sustava nacionalne sigurnosti jedna je od prioritetnih zadaća.

U Švicarskoj je svaki Švicarac ujedno i policajac. Kršenje zakona se odmah prijavljuje policiji. Za manje prekršaje dobiva se opomena. Zašto se hrvatski narod ne bori za dobrobit svoje države i ne pomaže joj na ovakav način, nego se prema svojoj državi i dalje ponaša kao prema strancu, pokušava je na svaki mogući način oštetiti, bilo utajom poreza ili neprijavljivanjem nepravilnosti i kriminala? Što mislite odakle toliko nepovjerenje prema državi?

Kako je moguće očekivati da će se hrvatski građani ponašati poput Švicaraca koji se brinu o redu i zakonu, kada se hrvatske stranke na vlasti, kao i predsjednik Republike trude odstraniti i stigmatizirati sve one koji su stručnjaci i poznavatelji rada i policije i vojske i izvještajnih službi i diplomacije? Na najvišoj razini, između politike i stručnjaka ne može doći do suradnje, razgovora i dogovora, kako bi se osmislila najbolja rješenja za Hrvatsku. Kako onda možemo očekivati da će se odgovorno ponašati "običan" građanin? Ne vjerujem da postoji nepovjerenje prema državi, iako postoje snage koje ustrajno rade na stvaranju tog nepovjerenja, snage koje nisu pristale na stvaranje i postojanje hrvatske države. Postoji stalna proizvodnja nepovjerenja neodgovorne vlasti i neodgovornih dužnosnika. Takvu proizvodnju nepovjerenja, proizvodnju "neprijatelja" kojoj smo svjedoci pri svakoj promjeni vlasti, treba prekinuti, s time treba prestati. Tek tada, kada bude normalno da se saslušaju sve moguće opcije i svi prijedlozi, bez obzira s koje strane dolazili, tek tada ćemo imati i odgovornu vlast i tek tada ćemo moći očekivati odgovorno ponašanje svakog pojedinca.

Našim se generalima sudi kao najvećim razbojnicima, umjesto da smo im zahvalni za slobodu koju su nam izborili. Zalaže li se hrvatska vlada u dovoljnoj mjeri za njihovu obranu? Možete li nas ohrabriti i reći nam da će naši generali biti slobodni građani države za koju su dali više nego svi političari zajedno?

U Haagu se vode dva procesa protiv hrvatskih generala i dužnosnika. Jedan protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, a drugi protiv dr. Jadranka Prlića, generala Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, Brune Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Nitko od njih nije ni optužen da je osobno počinio zločin, niti da je naredio zločin ili sudjelovao u zločinu. Međutim, oni su optuženi kao pripadnici udruženog zločinačkog pothvata. Takve su optužnice podignute tek nakon 2000. godine, kada je aktualna šestorka na vlasti promijenila saborsku deklaraciju i priznala nadležnost Haaškoga tribunala nad oslobodilačkim operacijama. Ono na što treba podsjetiti je činjenica da su čak puno teže kvalifikacije i optužbe protiv hrvatskih generala i dužnosnika dolazile, i još uvijek dolaze, iz Hrvatske a ne iz Haaga. Na to je potrebno upozoriti sada, kada je očito da obrane rade svoj posao i da će biti nemoguće dokazati kvalifikacije iz optužnica, i da će Sud morati odbaciti kvalifikacije za "udruženi zločinački pothvat" (osim ako ne podlegne političkim pritiscima, pa donese presude na temelju "političkih potreba"). Nervoza i nezadovoljstvo svih onih koji su u Hrvatskoj lažno svjedočili, pisali laži i davali neistinite izjave, sotonizirali Hrvatsku vojsku i politiku, kriminalizirali hrvatske generale, itd., više je nego očita. Svi su oni u panici od oslobađajućih presuda generalu Anti Gotovini i ostalima. Kako se radi o moćnim i utjecajnim krugovima, te o interesima njihovih saveznika u međunarodnoj zajednici, to se njihova aktivnost danas kreće u dva pravca. S jedne strane utjecati na Haaški sud da osudi hrvatske generale, a s druge da se Hrvatska "osudi" za nove zločine, tj. da se kriminalizira Hrvatska kao zemlja korupcije i kriminala. Vjerujem da će se Haaški sud oduprijeti političkim pritiscima i da će presude, oslobađajuće presude, donijeti na temelju činjenica. Knjige haaške glasnogovornice Florance Hartmann, kao i donedavne glavne haške tužiteljice Carle del Ponte, same po sebi dovoljan su dokaz kako je djelovanje Tužiteljstva bilo motivirano i upravljano prvenstveno političkim razlozima koji su poglavito prema Hrvatima građeni na predrasudama i falsifikatima.

Ako se budete kandidirali za predsjednika Hrvatske i ako budete izabrani, što će biti Vaši ciljevi za boljitak Hrvatske? Hoćete li se zauzeti za Hrvate u BiH u ekonomskom, političkom i nacionalnom pogledu? Mogu li Hrvati u Bosanskoj Posavini očekivati bolja vremena?

Prihvatio sam inicijativu istaknutih kulturnih, javnih i znanstvenih djelatnika da se kandidiram za predsjednika države. Vjerujem, zajedno s onima koji su pokrenuli tu inicijativu, da u ovim teškim vremenima Hrvatska može osigurati svoju sigurnost i prosperitet jedino ako bude ponosna i samosvjesna članica međunarodne zajednice. To se može postići ako ponovo okupimo sve domoljubne snage da izgradimo jaku Hrvatsku, kako gospodarski tako i politički jaku. To znači da Hrvatska preuzme svoj dio odgovornosti kao srednjeeuropska i mediteranska zemlja ne samo za sigurnost već i za gospodarski rast i kulturni razvoj. To se može postići samo zajedničkim naporima svih hrvatskih opcija, od okupljanja političke elite i stvaranja znanstvene i tehničke infrastrukture koja će definirati strateške ciljeve i programe razvoja Hrvatske, do povezivanja svih sastavnica hrvatskog nacionalnog bića, bez obzira gdje u svijetu žive.
Jasno je da je sudbina Hrvata u BiH presudna za budućnost Hrvatske. Zato hrvatska državna politika mora učiniti sve da Hrvatima u BiH osigura gospodarski prosperitet, političku ravnopravnost i nacionalnu sigurnost. Pri tome osobita se briga mora voditi o Hrvatima iz Bosanske Posavine, koji su posebno pogođeni i oštećeni postojećim političkim rješenjima u BiH. Nema sigurne budućnosti Hrvatskoj, ako se trajno ne osigura sigurnost i budućnost svih Hrvata u BiH. Neodrživo je stanje pogotovo za Hrvate u Bosanskoj Posavini, ali i u Srednjoj Bosni, koji u postojećim prilikama nisu motivirani vratiti se u svoje domove jer nemaju uvjeta za egzistenciju, nemaju radnih mjesta gdje bi se zaposlili, nemaju bolnica u kojima bi se liječili, niti hrvatskih visokih škola i sveučilišta na kojima bi studirala njihova djeca. Hrvati svoja kolektivna prava ne mogu ostvariti, pogotovo ne u Republici Srpskoj. Zato je jedina šansa pravednog rješenja zalaganje za novo ustavno ustrojstvu BiH, takvog rješenja kojim će i Hrvati iz Bosanske Posavine moći ostvariti svoja prava i pravo na dostojanstven život u svojem zavičaju. Dosadašnje hrvatske politike nisu se zalagale za takva rješenja, nego su iznosile lažne i neargumentirane optužbe, najčešće protiv predsjednika Tuđmana, kako je Bosanska Posavina prodana ili se nije branila i obranila, u vrijeme kada Hrvatska nije imala snage obraniti niti trećinu svojega teritorija. Zato ću se založiti da se u tom smjeru mijenja hrvatska i vanjska i unutarnja politika.

Gospodine Tuđman hvala Vam što ste pristali na ovaj intervju i na vremenu koje ste utrošili na odgovore. Želimo Vam puno uspjeha u predsjedničkoj kandidaturi.

Hrvatska kulturna zajednica
Marija Ćulap Imhof, tajnica