Mesić se identificira s partizanskim ubojicama

Na njegove gluposti uvijek treba odgovoriti istinom: borci NOB-a nisu se borili ni za kakvu Hrvatsku, nego za Jugoslaviju, što ne znači da je partizanski pokret potpuno negativan. Štoviše, u Istri, na otocima i priobalju imao je pozitivne karakteristike jer je bio protiv talijanske fašističke okupacije. Opet se Mesić žalio na narod, na mlade koji, eto, ne prihvaćaju njegovu istinu. Sjećanje naroda, međutim, nije moguće promijeniti. Svake godine na obilježavanju Dana antifašističke borbe u Brezovici pojavi se stotinjak manje-više istih osoba, ostarjelijh partizana i predstavnika lokalne i srediđnje vlasti. Stotinjak kilometara zapadno, kod jame Jazovke, pak, i ove se je godine okupilo, po izvješću medija, najmanje pet tisuća građana koji su došli odati počast žrtvama partizanskoga zločina, dakle žrtvama onih koje u nebesa i na silu uzdižu Mesić i njegovi drugovi. Bilo bi dobro kada bi nakon Brezovice Mesić posjetio i Jazovku i objasnio nazočnima u ime koje su to 'antifašističke Hrvatske' partizani surovo likvidirali Hrvate i bacili ih u jamu Jazovku. Od njega to, međutim, nije moguće očekivati jer bi time išao protiv vlastitoga komunističko-partizanskoga odgoja na kojemu j eodgojen u obitelji koja se ne pamti baš po dobru u slavonskom kraju. Uzalud mu trud, njegove laži nikad neće postati istina. S naraštaja na naraštaj Hrvati će prenositi istinu. Narod će odlaziti na Jazovku.

Svake godine svojim nastupima hrvatski predsjednik zapravo svojom interpretacijom tragične hrvatske prošlosti zlorabi instituciju kojoj je na čelu i produbljuje podjele među^Hrvatima koji se nikako ne mogu osloboditi tog viška povijesti. I kad se ponekad čini da suvremena Hrvatska ipak uspijeva zbaciti taj teret i da puževim koracima ide naprijed, jave se određeni krugovi koji nastoje zaustaviti taj hrvatski hod k budućnosti, a Mesić je svakako jedan od vodećih kočničara koliko god se na verbalnoj razini zauzima za europsku budućnost naše zemlje.

Pozivajući se samo prividno na Europu, on zaboravlja primjerice na Rezoluciju VE o procesuiranju svih komunističkih zločina i zločinaca. Štoviše, prvi je koji je zaustavio u startu obavijesne razgovore policije s partizanima radi dobivanja mogućih informacija o počiniteljima stravičnih zločina nad Hrvatima u Drugom svjettskom ratu i nakon njega.

S jedne strane, dakle, ne dopušta istrage nad partizanskim zločinima, a s druge strane, neprekidno obnavlja Hrvatima hipoteku nekakvoga ustaštva, pokreta koji je nestao prije 63 godine, i ne dopušta da se napokon zatvori to poglavlje nacionalne povijesti. S obzirom na takav selektivni i gotovo mizantropski pristup teškim povijesnim temama, moglo bi se reči da prvo baš hrvatski predsjednik ne dopušta mir Hrvatskoj, želi ju stalno lažima i svojim neznanjem, u domaćoj i inozemnoj javnosti, predstavljati kao kaotičnu, ksenofobičnu i fašističku zemlju, zemlju koja nije zaslužila da bude dio moderne Europe i dio civiliziranoga svijeta.

Koliko god se dio struktura danas trudi odlijepiti Hrvatsku od Balkana i uvesti ju u krug zemalja zapadne Europe, vođen pritom najplemenitijim namjerama, u tome ne uspijeva, a neće ni uspjeti sve dok prvi čovjek zemlje još boj bije s ustašama i ratnim zločincima koji mu se stalno priviđaju. Ako on tako misli o vlastitoj zemlji, što li će o njoj misliti drugi. U toj destrukciji Mesića slijede brojni drugi krugovi iz Hrvatske.

Zakrabuljeni nekakvom velikom brigom za ljudska, manjinska, etnička i kojekakva druga prava, ti se krugovi natječu u omalovažavanju, ocrnjivanju i što dramatičnijem prikazivanju unutarnjih prilika, premda su te prilike kudikamo poštenije, ljudskije i civiliziranije nego u mnogim drugim zemljama ne samo na istoku nego i na zapadu Europe i svijeta. To se prije svega odnosi na neke nevladine udruge, militantne ljevičarske novinske komentatore, pripadnike srpske etničke zajednice u RH, pojedince iz židovske zajednice, uvrijeđene projugoslavenske krugove, poražene komuniste i udbaše. Svi su oni, izborom Mesića za predsjednika države koji ustrajno rehabilitira partizanski i komunistički pokret, kao nitko više u Europi, osjetili novu priliku za obračun s 'nacionalistima'. Nikad im ne će oprostiti rušenje jedine im Jugoslavije, a svoju mržnju prema samostalnoj Hrvatskoj danas artikuliraju navodnom brigom za stupanj demokracije i stupanj ljudskih i manjinskih prava. Kroz njihovu optiku Hrvatska je ustaška, fašistička, nacistička..., ukratko monstruozna zemlja. To, naravno, nema blage veze s istinom, ali njima služi da Hrvatsku prikažu kao zemlju nedostojnu Europe, kao zemlju oko koje treba oblikovati tzv. sanitarni kordon. Zaklinjući se retorički u europske vrijednosti, oni Hrvatsku žele zadržati što više dulje i što dalje od Europe, a što više ju prikovati za Balkan, snatreći snove o obnovi nekadašnje države.

To su, dakle, istinski kočničari hrvatskoga puta u budućnost, a ne nekakva omražena im radikalna ili obična desnica koja kao organizirana politička snaga u Hrvatskoj, na žalost, i ne postoji.

Na vlasti u Hrvatskoj HDZ-ova je nomenklatura, navodno desna i konzervativna politička opcija koja, kao ni one garniture prije nje, nije uspjela raščistiti s ostacima snaga koje namjerno i sustavno blokiraju napredak i razvoj Hrvatske. Hrvati su pobijedili Jugoslaviju, ali ne i komunizam čiji nostalgičarski nastrojeni izdanci, involvirani u sve strukture, proizvode metež na sve strane i opstruiraju svaki pokušaj da Hrvatska izraste u modernu zemlju sretnih građana. HDZ-ov lider Ivo Sanader nažalost sasvim krivo percipira izvore opstrukcije. Otkad je na premijerskoj poziciji, on misli da su tzv. ostaci desnice zapreka hrvatskom putu u budućnost. To je, moglo bi se reći, Sanaderova fatalna pogrješka jer se ne želi suočiti s istinom da o glavi njemu i Hrvatskoj rade oni koji mu se licemjerno dodovoravaju, a svjetonazorski nikada nisu niti će biti na liniji HDZ-a i na ideji suverene hrvatske države.

On im popušta, čini im nevjerojatne ustupke, daje im novac, medije, slijedi njihove kadrovske naputke, prihvatio je njihov obračun s 'nacionalizmom', posve nesvjestan da upravo oni guraju Hrvatsku u kaos i što dalje od Europe. Unatoč silnim ustupcima, oni nikad neće prihvatiti ni HDZ, ni Sanadera, ni suverenu Hrvatsku odlijepljnu od Balkana.

Posljedice takve politike danas su porazne: o Hrvatskoj se piše kao i 1945. ili 1971. godine, ponosna i pobjednička Hrvatska zatvorila je sve svoje ratne pobjedničke zapovjednike, rehabilitiran je jedan nenarodni i zločinački pokret, a od silno željene EU ni traga. Nedavno irsko odbijanje Lisabonskog sporazuma, rezolutne izjave Sarkozyja i gospođe Merkel, gotovo da su ugasile svaku nadu. Koliko ustupaka na razne strane, kolika strašna cijena već dosad plaćena, a ni za što. Od EU-a ni traga, a jugonostalgičari, partizani, KOD-ovci i udbaši sipaju uvrede kao da smo u vremenu najcrnjeg komunističkoga mraka.

Hrvatski list