BILO JE TO UNAZAD STO GODINA
Iz povijesti Hrvata u Americi

Godina 1903. je bila jedna od prekretnica u djelovanju Hrvata u Americi. Naime, kad je zloglasni Khuen odgovorio silom na pravedne i mirne prosvjede u Hrvatskoj nemiri su se pretvorili u narodni pokret, a režim je međ ostalim uveo i prijeki sud. Prolivala se hrvatska krv, ali ipak je to donijelo kraj Khuenove strahovlade i oživjela je nada da dolaze bolja vremena.
            Uskoro je osnovana i Hrvatska pučka seljačka stranka braće Radića. U listopadu 1905. potpisana je Riječka rezolucija, kojom se većina hrvatskih stranaka opredjeljuje za Peštu u borbi sa Bečom, a Mađari su obećali suradnju, uključujući i potporu ujedinjenju hrvatskih zemalja. Uskoro slijedi i Hrvatsko-srpska koalicija, koja je izborila pobjedu na izborima 1906. Rijetki su tad uviđali koliko će zla izroditi ta hrvatsko-srpska ideja.
            Hrvatsko-majarsko približavanje bilo je kratka vijeka. Mađarska obećanja bila su samo taktička igra u borbi s Bečom. Mađarski imperijalizam se nastavlja, uvodi se mađarski jezik kao službeni jezik na željeznicama u Hrvatskoj, Pavao Rauch postaje ban, protu-hvatska politika ne prestaje.
            Hrvati u Americi su već 1903. spremno reagirali na progone u Hrvatskoj. Tad ih je bilo oko 200.000, utemeljena su i prva potporna društva, a najbrojnija je bila Narodna Hrvatska Zajednica (HNZ). Čelnici Zajednice su odmah poslije prvih vijesti o progonima 1903. pozvali odsjeke, kao i sve Hrvate, da prikupljaju materijalnu pomoć domovini. Ali još važnije, oni su utemeljili Narodnu Hrvatsku Obranu (HNO), čiji će predstavnici tražiti od vlasti u Washingtonu da dignu glas u obranu Hrvata, protestirati kod Austrijkog poslanstva u Americi protiv progona i tumačiti prilike u Hrvatskoj i hrvatska htijenja američkoj javnosti.
            Kriza iz 1903. je bila samo prividno riješena. Radi (ne)prilika u domovini rad Hrvatske Narodne Obrane ponovo jača godine 1908. Predsjednik HNO u Chicagu bio je dr. Ante Biankini, osobni prijatelj, suradnik i sljedbenik politike dr. Ante Trumbića. Ovdje donosimo Proglas koji je donijela HNO 1. siječnja 1908., a objavljen je u Hrvatskoj zastavi 7. siječnja 1908.
            Donosimo takodjer članak iz Hrvatske zastave (13. veljače 1908.) koji opisuje svečani skup i koncert kojeg je priredila HNO u svrhu prikupljanja novčane pomoći za opoziciju u Hrvatskoj. Članak ukazuje na prilike, život, rad i političko raspoložnje hrvatske zajednice tog vremena. Prošlo je sto godina od tih događanja i dobro je da se potsjetimo na te ljude i vremena, da sagledamo njihovu ljubav za domovinu i spremnost na žrtvu - njihove vrline i zablude, da bi mogli bolje prosudjivati vremena u kojima žive Hrvati u domovini i svijetu danas.

Dr. Ante Čuvalo – Chicago

PROGLAS
NA HRV. NAROD U S.D.S.A.

Hrvatski narode!

Četerdeset godina nasilja i nepravde, četerdeset godina bezakonja i absolutizma prohujalo je nad krvavom našom otadžbinom od onog sudbonosnog časa, kad su hrv. izaslanici podpisali ugarsko-hrvatsku nagodbu, u kojoj su priznali, da nas ipak nekakove veze političke pripadnosti vežu s Ugarskom.  Nu bila ova nagodba ma kako nepravedna, pružala je ipak Hrvatskoj i hrv. narodu zalog ustavnosti i umjerene slobode, bila je jamstvo, da se neće s nama postupati, kao s kupljenim robljem, ni s našom otadžbinom, kao podjarmljenom pokrajinom, te obećavala, da će prvom prilikom biti opet spojeni rastrgnuti dijelovi hrvatskog imena, te od matere zemlje tijekom vremena odkinute kraljevine opet utjelovljen i istoj natrag vraćen, a grad Rijeka definitivno pripojena kraljevini Hrvatskoj. Svečano je tvrdila, da će biti hrvatski jezik u svim dijelovima hrvatskih kraljevina poštovan i kao jedini službeni jezik priznan, te Hrvatska pri svim zajedničkim stvarima monarhije dolično zastupana.

            Što se od svega toga ispunilo? Ništa!  Mrtvo slovo ostalo je uresom nagodbenoj ispravi, nu u praksi se provađala samo volja svojevremenih gospodara situacije – mađarskih ministara i njihovih hrvatskih sluga.

            Od jedinog hrvatskog ustavnog tijela učiniše karikaturu mađarske podružnice, u kojoj se samo ono rješavalo, što je „odozgor“ stiglo i samo oni zakoni pretresali i odobravali, koji su nosili predsankicju mađarskog ministra predsjednika i njegova hrvatskog sluge, presvjetlog gosp. Bana. Ovaj i njegovi lakaji – odjelni predstojnici, gospodarili su, kako je to bila volja onih „odozgo“ ne zazirući od nijednog sredstva, ako je samo vodilo k njihovom cilju, makar od toga moralno i materijalno štetovale stotine i tisuće ne dužnog hrv. naroda.

            Iz godine u godinu poslao bi ban mjesto nagodbenih 40 hrv. delegata, 40 mramornih kipova u zajednički sabor, koji su svojim mudrim mučanjem odglasovali svaki u sabornici izneseni zakonski predlog, a inače služili saborskoj galeriji mumija na ures, dočim hrvatskom narodu na vječnu sramotu.

            Dnevice se stvarali zakoni, dnevice kršila i klaštrila hrvatsko-ugarska nagodba, dnevice suzivala samostalnost Hrvatske, a ruglu izvrgavala njezina ustavnost. Hrvatski se jezik po malo istiskivavao iz javnih ureda, izravni i neizravni porezi i danci nametali seljaku na pleća, a hrv. državna blagajna praznila za gradnju mađarskih prokopa, željeznica i javnih građevina, dočim je naša plodna Posavina i Podravina još i danas pod vodom, Lika bez željeznice, a brojne hrv. luke bez i najprimitivnije uredbe još i danas nepristupne i srednjim, a kamo li velikim parobrodima.

            Narod je to sve prisiljenim, nu budnim mirom pratio, dnevne nepravde i bezakonja bilježio, dok i njemu ne dodija vječno sramotno ropstvo, jer se prelila (riječi su u mikrofilmu zacrnjene i nisu posve jasne) časa ustrpljivosti. I svjesni narod srušio je 40 mramornih kipova, a posalo u Peštu 40 muževnih boraca, na čast i diku Hrvatske, a udivljenje cijele civilizirane Europe. Mislio je jadan, da su svemu zlu krivi samo izdajice domovine, koji su kroz 40 godina svojim mukom odobravali razna mađarska bezakonja, nu da je s Mađarima moguće ugovarati, budu li Hrvatsku zastupali ljudi, a ne mameluci.

            Ali i ta nas nada prevari i to se ufanje izjalovi, jer danas jasno uviđamo, da je hrvatsko-ugarska nagodba samo papir, kojeg se Mađari nikada držali nijesu, niti misle držati, naprotiv, da je njihovo stalno ubjeđenje uništiti u Hrvatskoj svaku sjenu ustavnosti i slobode, te ju učiniti mađarskom županijom, ili bolje rekuć satrapijom. Do tog uvjerenja došli su i naši muževni zastupnici na zajedničkom saboru, došao je cijeli hrvatski narod, a i vasiona civilizirana Europa, jer kruna mađarskog bezakonja i nepravde bijaše raspuštanje hrv. sabora, dne 12. prosinca 1907. godine.

Hrvatska braćo!

            Evo nas pred novim izborima, u kojima će se odlučiti, da li je naša domovina zaista mađarska robovija, ili samostalna i neovisna kraljevina! Evo nas pred velikim i zamašnjim pitanjem, komu ćemo dati naše povjerenje: mađarskim slugama i mramornim kipovima, ili ustrajnim i poštenim borcima, hrv. opoziciji? Na ovo pitanje ćemo našim postupkom i nehotice odgovoriti, jer našim mukom isto tako sudbonosno utječemo na riješenje toga čvora, kao i najrječitijim činom. Šutnjom nehajem pomažemo mađarskim soldatima, žandarima i policiji – našim i narodnim neprijateljima; dočim samo žrtvama i to teškim i obilnim žrtvama hrvatskoj saborskoj opoziciji – našim i narodnim prijatlejima!

            Biće teška i krvava boja! Hrvatska će krv još jednom orostiti opustošene poljane i zaplijenjene hrv. kolibe; poteći će potoci mučeničke krvi na gradskim ulicama i seoskim stazama jer se danas vodi borba za potpunu samostalnost i neodvisnost trojedne kraljevine: Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Biće mrtvih i ranjenih, i zatvorenih i odsuđenih, jer će hrv. narod biti prinužden, da se silom sili opre i odgurne od sebe žedne krvopije, a vrati čast zakonu i ustavnosti. Uspjeh ovisi o nama!

            Uviđajući dakle, da je bezodvlačna i obilna pomoć neophodno nužna, sazvali su potpisani dne 1. siječnja t. g. Veliku Javnu Pučku Skupštinu u gradu Chicagu, ne bi li narod ponovo probudili za prava i svetinje naše mile otadžbine, te uskrisili „Narodnu Obranu“ i pripomogli zajedničkim silama oslobođenju naše junačke domovine.

            Veličanstveni uspjeh ove skupštine najboljim je svjedočanstvom narodnom oduševljenju. Tu bje izabran niže podpsiani odbor, te opunomoćen, da razašalje na hrv. narod u Sjedinjenim Državama S. A. proglas, kojim bi se isti zainteresovao za potrebe svoje braće u otadžbini, te bi koli kao pojedinac, toli i kao član hrv. dobrotvornih društava oko toga poradio, da se u njegovoj koloniji što prije sabere oveća svota novca i brzojavno odpremi u domovinu, da našoj braći bude u pomoći u teškoj i odsudnoj borbi, a udovicama, siročadi i ranjenima na utjehu za patriotičnu njihovu žrtvu.

            Odazivajući se dakle tom nalogu Javne Puček Skupštine od dne 1. siječnja t.g., upravljamo eto danas na Te, hrv. narode, ovaj važni proglas, javljajući Ti, da se je u Chicagu, Ill., konstituirao odbor od podpisanih 6 lica pod imenom „Hrv. Narodna Obrana, u Chicagu Ill.“ sa svrihom: riječju i djelom uznastojati, da se koli hrv. dobrotvorna društva odazovu svojoj patriotičnoj dužnosti i čim prije iz svojih društvenih blagajna daruju jedan dio svog društvenog imetka u korist narodne stvari, toli i pojedinci za interesuju kolektom za ovu borbu, te od svoje prištednje žrtvuju koji koliko može za oslobođenje svoje otadžbine.

            Obznanjujući Ti to, molimo i Tebe, hrv. narode, da se u gore rečenom smislu pobrineš, da ove naše riječi ne ostanu glas vapijućeg u pustinji, nego svim silama uznastojiš, da se u svrhu oslobođenja domivine što prije u Tvojoj koloniji konstituira kolekcioni odbor, koji će od kuće do kuće sabirati milodare, a Tvoja društva prema najboljim silama doprinesu na taj žrtvenik narodnog spasa, što koje može, te da ista u korist ovog pokreta upriliče zabave i veselice, a čist prihod namjene više spomenutoj svrsi.

            Budemo li tako svi u svakom mjestu ove slobodne i prostrane zemlje uznastojali, da se ova nužna pomoć što prije sabere i tako pospješi žuđeni čas podpunog oslobođenja naše domovine, onda budimo siegurni, da smo otadžbini iskazali najveću ljubav, a našim neprijateljima zadali smrtnu ranu, od koje nigda više preboljeti neće.

            U to ime kličemo:
            Živjela slobodna i ujedinjena trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija!

Za sve upute izvolite se obratiti na ODBOR „HRV. NARODNE OBRANE U CHICAGU, ILL“, 579 So. Centre Ave., Chicago

Dr. A. Biankini, v.r. predsjednik
Tomo Lacković, v.r. blagajnik
Josip Jakopić, v.r.
Nikola Krapec, v.r.
Jek. Leskovar, v.r.

(objavljeno u Hrvatskoj zastavi  7. siječnja 1908.)

HRVATSKA MANIFESTACIJA U CHICAGU

Ne bijaše to ni koncert, ni zabava, ni piknik, ni plesna večera, nego sjajna manifestacija hrv. kolonije u gradu Chicagu, narodno slavlje, historična svečanost, što ju je dne 9. veljače upriličio odbor „Hrv. Nar. Obrane.“ Uzevši u obzir sadanje bijedno financijalno stanje, nerad, besposlenost, novinsku i privatnu harangu narodnih neprijatelja, valja nam reći da je posjet svečanog koncerta H.N.O. nadmašio i najoptimističnije očekivanje, dapače i ono kojemu bi se pod normalnim socijalnim i fiancijalnim prilikama itko nadati mogao. I najveći protivnici naši, koji su samo iz znatiželje ovaj koncert posjetili, morali su se zadiviti gledajući onu ogromnu masu, što se je osamnaestom ulicom, poput ogromna vala kretala prema Česko-Američkoj dvorani, da ju do zadnjeg mjesta dubkom napuni.
            Vec oko 1¾ (sata popodne) bijahu se sakupila pred Narodnom Dvoranom na Centre Ave. i 18. ul. hrv. pjev. dr. „Zora“, hrv. dob. društava „Hrv. Sloga“, „Hrv. Sloboda“, „Sloboda“, „Dr. A. Starčević“, „Pl. Turopoljac“, „Grof Mir. Kulmer“, da predvogjeni našom dičnom hrv. glazbom „Sokol“ pod društvenim zastavama krenu u Č.S. A.S. na 588 W. 18th St.  Istodobno kretali su naši kršni Dalmatinci, predvogjeni Dalm. hrv. „Sokolomo“ sa svog sabirališta na Wentworth ave. i 23. ul. u skupnoj povorci i to D.D.D. „Don Juraj Biankini“, „Čudotvorna Gospa Sinjska“ i „Sv. Jeronim“ put West side-a, takogjer pod društvenim zastavama.  Krasna je to bila kita hrvatskih sokolova iz svih krajeva prostrane nam domovine.  Vidio si tu kršnog gornjaka iz Cetinske krajine, dalmatinskog i hrv. primorca, južnog Dalmatinca, Otočana, Istranina, Bosanca, Herecgovca, samo opet Okićanca, Jaskanca, Turopoljca, Zagorca, Slavonca, Ličanina, Karlovčana, Vinodolca, jednom riječju zastupnike svih predjela ubave nam trojedne kraljevine i pograničnih krajeva, gdje se hrv. riječ govori.  Što ne bijaše došlo u povorci, nije manjkalo pojedince, pa možemo mirne duše reći, da su na ovom koncertu bud korporativno, bud po pojedincima bila zastupana 34 hrv. društva u grad Chicagu.
            Od poznatijih i uglednijih ličnosti vidjesmo tu naše čelik-rodoljube g. Antu Randića s cijelom obitelji; gg. braću Perković; g. Juraj Mameka; vlč. Gg. Hrv. župnike Rev. F. Rancingera i Rev. M. Relića; hrv. ljekarnike gg. A. Krvavicu i F. Gabrića; predsj. H. N. U. g. Alks. Ivčeca; g. A. Narića; g. Jos. Pintara; te mnoge druge vrle rodoljube uz cijelokupni odbor H.N.O. s predsjednikom g. veleuč. g. dr. A. Biankinijem na čelu, a uz njega njegovu vjernu obitelj.
            Uz zastupnike chicaške štampe vidjesmo takodjer velki broj naše češke i slovačke braće, megju kojima nam je posebice spomenuti g. Dr. Semerka, g. Dr. Cunata, g. Emila Bachmana i g. Svireka.
            Nu sa osobitim zadovoljstvom ističemo našu braću Srbe, koji kao i svakoj prigodi, tako i ovaj put dokazaše, da smo sinovi jedne majke, te posjetiše u lijepom broju ovaj koncert, predvodjeni g. Petrom Sijačićem i g. Lazom Radulovićem.
            Čovjeku se srce rastapalo od miline gledajući ovaj cvijet hrvatske, srpske, češke i slovačke kolonije u Chicagu.  Sve je to napeto čekalo otvaranje koncerta. 
            Oko tri sata po podne zasvira hrv. glazba „Sokol“ prvu točku programa: „Lijepa naša domovino“ i s tim bje odpočet oficijalni dio programa.  Krasnim riječima, oslanjajući se na ulomak narodne pjesme, pozdravi predsj. H.N.O. g. dr. A. Biankini sakupljena hrv. društva, dajući