Prestanimo biti sluge, budimo Hrvati

Nesreću nekom narodu mogu drugi prouzročiti, ali za poniženje snosi vlastitu odgovornost. Henry Thomas Buckle, engleski povjesničar (1821-1862)

Gornji citat je bila jedna od misli vodilja mom članku "Ne smijemo zaboraviti generala Blaškića" u DO br. 89, siječanj 2001. Nisam političar koji računa sa slabim pamćenjem čitatelja, ne volim se ni ponavljati, ali ima tema na koje treba uvijek iznova upozoriti. Sedam godina nakon članka o Blaškiću i promjena dviju vlada, gornja izreka je aktualnija nego ikada.

Stari Hrvati su bili državotvoran narod. U seobi od istoka prema zapadu i jugu, Hrvati su tamo, gdje su zastali, osnivali državu. Hrvati su bili ponosan narod, jer samo takav narod je državotvoran, sluganski narod ne osniva državu negu ju prodaje.

Nakon sječe hrvatskih velikana Zrinskog i Frankopana u Bečkom Novom Mjestu 30.04.1671. u hrvatskoj eliti ima sve više sluga stranim vladarima, a sve manje Hrvata u izvornom smislu riječi. A izgleda da se je taj sluganski soj po nekakvoj zakonitosti Darwina brže množio od ostalih Hrvata, drugačije se njihov današnji veliki broj ne može protumačiti.

Na svu sreću, ili migom Providnosti, u najkritičnijem povijesnom trenu imali smo Tuđmana, državotvorni hrvatski duh se na trenutak vratio i dogodilo se hrvatsko čudo. U najtežim mogućim okolnostima stvorena je hrvatska država. Međutim, danas opet u medijima i vladajućim strukturama dominira sluganski mentalitet. Te sluge pokorne, nekad bečke, peštanske i beogradske, danas bruxelleske, ponašaju se uvijek na isti način: prema strancima ponizno, prema svojem narodu bahato.
Osim prije izbora. Onda je i ZERP neupitan, naravno samo do formiranja vlade. Kako se, za ime Božje, može tri puta izglasavati ZERP i tri puta ta odluka povući? Kakvu vjerodostojnost ima takva država? Mali Island je proglasio svoj ZERP prije nego je to međunarodno pravo uvedeno i nije se dao smesti od britanske ratne mornarice. A mi se uplašimo od malo galame Slovenije i Italije, koje su svoj ZERP proglasile, a nama ga osporavaju.

Taj dodvornički mentalitet djeluje destruktivno i na drugim poljima.
Na Thomsonovom koncertu u Zagrebu (vidi prilog na str. 8) nađu jednog sa ustaškom kapom među njih 120 tisuća i od toga hrvatski mediji naprave takovu aferu da se, izvana gledajući, stječe dojam da je pola Hrvatske neonacistički nastrojeno. Na dan koncerta donesena je sramotna presuda generalu Norcu. Thomson se je na nju osvrnuo izjavom: "Pozdravljam generala Norca. Molimo Boga za njega jer on proživljava teške trenutke". Ta izjava je prema hrvatskim medijima opasna za javni red i mir. Nasuprot tome, jedan stranac daje pravu dijagnozu presude generalu Norcu: " u nastojanju udovoljiti Bruxellesu...., Zagreb se izgubljena srca i pokajnički baca na koljena..". (vidi članak "Hrvatski mazohizam" , str. 9).

Na europskom nogometnom prvenstvu UEFA kažnjava hrvatski nogometni savez zbog navodnog rasističkog ponašanja hrvatskih navijača. Na utakmici sa Turskom neki su pjevali "U boj u boj" iz opere Nikola Šubić Zrinski i dizali ruke u zrak. Naravno, opet su to Hrvati prijavili, jer tko u Europi zna za tu pjesmu. A da ne govorimo o tome kakve veze ta divna operna arija ima sa rasizmom.
Danas opet, zahvaljujući hrvatskim slugama, Hrvat ne smije reći da je Hrvat, i hrvatski navijači bi trebali imati flaster na ustima i zavezane ruke na leđima.
 
Dva su uzroka za ovakovo ponašanje. Prvi je podanički mentalitet vlade, koja je spremna platiti svaku cijenu za ulazak Hrvatske u EU. Problem je u tome što bi oporba bila još i gora. Drugi razlog je taj, da paranoično trubljenje o neoustašstvu služi starim jugokadrovima za zamagljivanje komunističkih zločina počinjenih na križnom putu i drugdje.

I u Švicarskoj bolujemo od iste bolesti. Tu se zabranjuje Thomsonov koncert, jer se zabrinuti hrvatski poznanici predsjednika Švicarske komisije protiv rasizma, koji je podnio zahtjev za zabranu koncerta, jasno distanciraju od pjevača Perkovića. Te poznanike je dobro upoznala i HKZ, vidi prilog na str. 25.

Drugi slučaj je reagiranje na novinsku vijest o smrti jednog Švicarca, koju su navodno prouzrokovala tri Hrvata. Odmah je uslijedila reakcija sa različitih hrvatskih mjesta sa praktički istom porukom: osumnjičeni se stavljaju na stup srama. Naravno, svi sa najboljim namjerama, pa i ne primjećuju da je reakcija u duhu tipično hrvatskog podaničkog mentaliteta sa porukom: mi nismo takvi, mi smo Europejci i jasno se distanciramo od tih barbara. Francuzi ili Englezi, o Amerikancima da i ne govorim, ne bi javno uopće reagirali nego bi u smislu zaštite vlastitog građanina uspostavili kontakt sa osumnjičenicima. A tko je sa tih hrvatskih mjesta razgovarao sa od novina ožigosanim, utamničenim Hrvatima ili sa njihovim roditeljima? Nitko od njih nije ni pomislio da i drugu stranu treba saslušati. To je mogao biti i nesretan slučaj, a ne brutalno umorstvo.

Nomen est omen, ime označuje, ali ime i obavezuje. Zvati se Hrvat obavezuje da se ponašamo u duhu tog imena, inače ga nismo zaslužili. Zato prestanimo biti sluge, budimo Hrvati. Mi ne ugrožavamo nikoga, mi samo želimo loviti našu ribu u našem Jadranu.

Čak je srpski pjesnik Jovan Jovanović Zmaj 1883. god. priznao:

Hrvat se ne bori da što otme kome
Čuva sveti oganj na ognjištu svome
I dok tako čini u najteži dan,
I Bog je i pravda na njegovoj stran.