Kada je 2003. godine Švicarska narodna stranka (SVP – Schweizerische Volkspartei) osvojila dva mjesta u parlamentu, bio je to istovremeno kraj dugogodišnje vladavine lijevih. Za nepuna dva tjedna (21.10.07.) Švicarci ponovno odlučuju tko će ih u parlamentu zastupati. SVP je za švicarsku ljevicu postala „stranka opasnih namjera“, što znaći da su sva sredstva i metode dozvoljene da se onemogući još jedna pobjeda te stranke. SVP, čiji je najpoznatiji eksponent Christoph Blocher, pozvala je svoje članove i simpatizere u subotu (06.10.07.) na javnu „Manifestaciju za Švicarsku“ u Bernu.

Jedan od predizbornih SVP plakata ukazuje na problem kriminalnih azilanata (i drugih stranaca), te zahtijeva da takovi odmah moraju napustiti Švicarsku. Plakat sa sloganom „Osigurati sigurnost“ pokazuje 3 bijele ovce i jednu crnu, koju smještava izvan granica Švicarske. Ljevičari su taj plakat iskoristili za organizaciju demonstracije protiv SVP-ove manifestacije, istoga dana, istoga sata, također u Bernu. Njihova demonstracija nije bila odobrena, ali je policija morala znati da je opasnost od kravala velika i da moraju poduzeti mjere sigurnosti, što nisu napravili.

Pozivu SVP-a odazvalo se više od 10'000 ljudi pristigli posebnim vlakovima i oko 60 velikih autobusa iz svih kantona Švicarske. Bila je to prelijepa slika šarenih švicarskih narodnih nošnji, folklornih i glazbenih skupina, nositelja zastava i zvona, s Wilhelm Tell-om, Helvecijom i drugim povjesni likovma. Vesela povorka miroljubivih ljudi koji su svojim nastupom htjeli samo jedno, pokazati da su zabrinuti za budućnost svoje djece i domovine Švicarske.

Povorka je trebala proči kroz središte starog grada do trga ispred parlamenta gdje je bila postavljena pozornica, na kojoj su dva SVP-ova člana vlade, Samuel Schmid i Christoph Blocher, trebali održati prigodni govor za slobodnu i nezavisnu Švicarsku, a potom nastupiti glazbenici i folkloraši. Još dok se narod okupljao i formirao povorku na ulazu u stari grad, lijevi su teroristi okupirali trg ispred parlamenta, izvjesili plakate na kojima je pisalo „dobrodošli u pakao“, a kada su saznali da je povorka preusmjerena u drugi pravac, počeli su razbijati sve do čega su došli. Ono što je najviše zaprepastilo ljude koji su na trgu očekivali povorku da onda zajedno sa pristiglim gostima slave slobodu i demokraciju, bio je izostanak policije dobrih 20-tak minuta. Policija je stigla kada se više nije imalo što spašavati. Brutalni napad agresivne ljevice ostavio je iza sebe porušenu tribinu, zapaljene automobile, razbijene glave nedužnih prolaznika.

„Napadom lijevih nasilnika na policiju i okupljene građane, pogažena je demokracija i sloboda govora. Lijevo-fašistički nasilnici u stanju su ugroziti ustavom zajamčene slobode svakog pojedinca. Sramota je to za Švicarsku. Država koja nije u stanju zaštititi pravo na slobodu izražavanja i mirne političke manifestacije, prestaje biti pravna država. To su plodovi lijevo-zelene politike koja godinama zataškava i sakriva nedjela lijevih nasilnika!“ – samo su neki od komentara koje smo čuli od zgražanih i ljutitih građana.

Blocher je u lijevo-liberalnim krugovima razvikan kao ultra desničar, gotovo diktatora. Potpuno nepravedno. Problem ljevičara je u tome što narod voli Blochera i svakim ga danom sve više cijeni. Sada, pred izbore, trebalo je tome čovjeku „prišiti“ još nešto loše, pa je inscenirana afera „Roschacher“ koja je Blochera htijela prikazati kao nekompetentnog i autoritativnog čovjeka s kojim nikakva suradnja nije moguća.

Christoph Blocher je ministar pravosuđa i policije, Valentin Roschacher (čitaj: Rošaher) glavni državni odvjetnik i nasljednik Carle del Ponte. Kada je Blocher prije dvije godine preuzeo spomenuto ministarstvo, zatekao je prenapuhanu administraciju koju je odmah počeo smanjivati, dok je Roschacher svesrdno radio na proširivanju svoje vlasti. Državno odvjetništvo počelo je raditi i na slučajevima kriminala, pranja novca i korupcije, koji prelaze Švicarske granice. Blocher je mišljenja da je Švicarska najjača kada sama radi, Roschacher naprotiv misli da je internacionalna suradnja neizbježna. Već nakon nekoliko mjeseci došlo je do prvog kraha među njima. Blocher je poželio znati što rade toliki namještenici u državnom odvjetništvu i zašto ih treba tako puno. Roschacher je odbio dati izvještaj, što je predstavljalo otvorenu provokaciju. Kontrolu državnog odvjetništva Blocher je tada reorganizirao, čime je suglasna i cijela vlada.

Čini se da je Roschacheru uzor njegova predhodnica Carla del Ponte, koja je švicarskog poreznog obveznika stajala ogromnog novca. Podizala je optužnice jednako kao i u Haaškom tribunalu, bez konkretnih dokaza i gubila parnice, a država je bezrazložno optuženim ljudima morala plačati veliku odštetu. Roschacher nastavlja u sličnom stilu, samo s još puno više mašte. Da bi dokazao navodnu umješanost švicarskih banaka u pranje novca iz trgovine drogom, Roschacher je kao suradnika i savjetnika doveo u Americi osuđenog kolumbijskog „drogen barona“ Jose Manuel Ramos-a. Taj je, potpuno bez ikakvih dokaza, optužio Oskara Holenwegera, vlasnika jedne banke u Zürichu, da se bavi pranjem novca. Na osnovu toga Roschacher organizira oružani upad policije u dotičnu banku, plijeni sve dokumente i banku zatvara  – do daljnjega. Nije dokazano nikakvo nezakonito poslovanje bankara, ali čovjeku je uništena karijera i egzistencija, jer tko će ulagati novce u banku u koju upadaju teško naoružani specijalci? Svaka sličnost sa slučajem banke u Mostaru je slučajna!

Afera koja je trebala naškoditi Blocher, naškodila je onima koji su je izmislili i lansirali i koji se danas žale da je od iste Blocher imao samo koristi! Joće li biti tako, znati će se za dva tjedna.

Dunja Gaupp, Švicarska